Prikaz knjige: Skupina autora - Iz forenzične psihijatrije 2

Pet godina nakon tiskanja prve knjige "Iz forenzične psihijatrije" tiskana je 2007. godine i druga knjiga pod nazivom "Iz forenzične psihijatrije 2". Urednici knjige su: Tija Žarković Palijan i Dražen Kovačević (ISBN 978-953-267-012-7), a nakladnici su Ceres d.o.o. Zagreb, Ogranak Matice hrvatske Kutina i Neurop¬sihijatrijska bolnica "Dr. Ivan Barbot" Popovača. Godina izdavanja: 2007. Tvrdni uvez, 445 str. Knjiga je rezultat rada i suradnje stručnjaka iz Neuropsihijatrijske bolnice Popovača i drugih ustanova i sustava koji kroz svoj svakodnevni rad kontkatiraju i razmjenjuju informacije, znanja i iskustava. Autori knjige su liječnici, specijalisti psihijatri, psiholozi, suci i drugi, svi bogatog stručnog iskustva i znanstvenih postignuća na mnogim područjima svog djelovanja. Autori su i stručnjaci iz Neuropsihijatrijske bolnice "Dr. Ivan Barbot" Popovača, Klinike za oftamologiju KBC Zagreb, Klinike za psihijatriju KB Dubrava Zagreb, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Klinike za opću i forenzičku psihijatriju PB Vrapče Zagreb, Katedre za psihijatriju i psihološku medicinu Medicinskog fakultata Sveučilišta u Rijeci, Općinskog suda u Zagrebu, Psihijatrijske klinike KB Osijek, Doma zdravlja Medveščak Zagreb, Visoke policijske škole Zagreb, Hrvatskih željeznica holding d.o.o. Zagreb, Psihijatrijske bolnice "Sveti Ivan" Zagreb i Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Predstavljanja knjige održana su u Sisku, Zagrebu i Dubrovniku - uvijek uz veliki interes javnog mijenja

Blokovi perifernih živaca u bolesnika na antitromboticima - spas ili nepotreban rizik?

Bleeding complications after peripheral nerve blocks (PNBs) in patients treated with an antiplatelet agent and/or an anticoagulant drug are rare, with estimated incidence of 0.67% (0.51–0.83%). However, they can result in significant patient morbidity and may require follow-up investigations and interventions. The evidence for bleeding risks and complications after PNB is very low or nonexistent, therefore, recommendations and guidelines are based on retrospective analyses, case reports, expert opinions and expert panel consensus. In the manuscript, an expert panel consensus on classification of PNBs according to the potential risk of serious bleeding complications is presented. The risks of bleeding depend on the location (vicinity of the vessels and critical structures at risk from the mass effect of a hematoma), block depth (which influences needle visibility), associated comorbidities and anticoagulation status, body habitus, site compressibility, whether the bleeding or hematoma are easy or not to assess and how easy or not an intervention may be applied to prevent or treat bleeding. Also, technical factors are considered: type and size of the used needle, technical difficulties, multiple attempts, needle passes and bloody tap, use of catheters and type of nerve location technique (USG versus blind techniques) and operator experience. In all patients on antithrombotic drugs, benefits vs. risks should be weighted. A bleeding risk should be minimized with the optimization of patient’s coagulation: appropriate antithrombotic drug timing before PNB, dose of antithrombotic drug, indication for the drug and risk factors that may influence drug pharmacokinetics (bodyweight, age, renal and hepatic function). Superficial PNBs may be performed in the presence of antithrombotic drug. For deep PNBs, a recommendations for neuraxial procedures should be considered.Komplikacije krvarenja nakon blokada perifernih živaca (PNB) u bolesnika liječenih antiagregacijskim sredstvom i/ili antikoagulansima su rijetke, procijenjena incidencija je 0,67% (0,51 - 0,83%). Međutim, mogu dovesti do značajnog morbiditeta pacijenata i mogu zahtijevati naknadne pretrage i intervencije. Dokazi o rizicima od krvarenja i komplikacijama nakon PNB-a vrlo su mali ili ih uopće nema, stoga se preporuke i smjernice temelje na retrospektivnim analizama, izvješćima slučajeva, stručnim mišljenjima i konsenzusu stručne skupine. U rukopisu je predstavljen konsenzus stručnog povjerenstva o klasifikaciji PNB-a prema potencijalnom riziku od ozbiljnih komplikacija krvarenja. Rizici od krvarenja ovise o lokaciji (blizina krvnih žila i kritičnih struktura u opasnosti od masovnog učinka hematoma), dubini bloka (koja utječe na vidljivost igle), povezanim komorbiditetima i antikoagulacijskom statusu, tjelesnom habitusu, kompresiji mjesta, ako krvarenje ili hematom je lako ili ne procijeniti i koliko se lako ili ne može primijeniti intervencija za sprječavanje ili liječenje krvarenja. Također, razmatraju se tehnički čimbenici: vrsta i veličina upotrijebljene igle, tehničke poteškoće, višestruki pokušaji, prolasci iglom i krvavo tapkanje, uporaba katetera i vrsta tehnike lociranja živaca (USG u odnosu na ‚slijepe‘ tehnike), te iskustvo operatera. U svih bolesnika koji uzimaju antitrombotičke lijekove potrebno je odmjeriti korist i rizik. Rizik od krvarenja treba svesti na najmanju moguću mjeru uz optimizaciju koagulacije bolesnika: odgovarajuće vrijeme antitrombotičkog lijeka prije PNB, doza antitrombotičkog lijeka, indikacija za lijek i čimbenici rizika koji mogu utjecati na farmakokinetiku lijeka (tjelesna težina, dob, bubrežna i jetrena funkcija). Površinski PNB može se izvesti u prisutnosti antitrombotičkog lijeka. Za duboke PNB-ove treba razmotriti preporuke za neuraksijalne postupke

Antikoagulacija kod bolesnika s traumatskom ozljedom mozga

The incidence of venous thromboembolic events in trauma patients is highest during the first few days following hospitalization, and traumatic brain injury (TBI) represents an independent risk factor for venous thromboembolism (VTE). Up to 58% of patients with TBI may develop VTE in the absence of any form of prophylaxis and up to 30% with only mechanical prophylaxis. The time to resume or initiate pharmacological thromboprophylaxis (PTP) following TBI is controversial and depends on the evolution of intracranial hematoma on the follow-up head CT scan and the risk of further progression of hematoma. Spontaneous progression of hematoma (without PTP) was seen in 5 – 32% of patients, predominantly in patients with intraparenchymal contusion or intraventricular hemorrhage. In patients with stable intracranial hematoma on follow-up head CT scan PTP should be started within 24–48h, whereas therapeutic doses of anticoagulant drugs should be delayed for at least 12 days. The initiation of PTP during the first 3 days after the urgent surgical intervention is associated with increased risk of repeated neurosurgery, and is therefore not advised. The use of low molecular weight heparin has been associated with lower rates of heparin-induced thrombocytopenia, intracranial hematoma expansion and lower incidence of VTE compared to unfractionated heparin. Prophylaxis with unfractionated heparin may be the preferred agent in high-risk patients with expanding hemorrhagic TBI lesions. Because of low quality of data in the literature guidelines regarding the optimal time to PTP, agent and dose remain vague.Učestalost venske tromboembolije (VTE) kod pacijenata s traumatskim ozljedama najveća je tijekom prvih dana hospitalizacije, pri čemu traumatska ozljeda mozga (TBI) predstavlja neovisni čimbenik rizika za razvoj VTE. Kod bolesnika s TBI se u nedostatku profilakse VTE može razviti u 58% slučajeva, dok se primjenom samo mehaničke profilakse incidencija razvoja VTE spušta na 30%. Vrijeme za uvođenje farmakološke tromboprofilakse (PTP) nakon TBI je kontroverzno te ovisi o evoluciji intrakranijalnog hematoma na kontrolnom CT-u glave i riziku njegove daljnje progresije. Spontana progresija hematoma (bez PTP) uočena je u 5 – 32% bolesnika, većinom onih s intraparenhimskom kontuzijom ili intraventrikularnim krvarenjem. Kod bolesnika sa stabilnim intrakranijalnim hematomom na kontrolnom CT-u glave PTP treba započeti unutar 24 – 48 sati, dok terapijske doze antikoagulantnih lijekova treba odgoditi za najmanje 12 dana. Početak PTP-a tijekom prva tri dana nakon hitne kirurške intervencije povezan je s povećanim rizikom od ponovnog neurokirurškog zahvata, te se stoga ne savjetuje. Primjena heparina niske molekularne težine povezana je s nižim stopama trombocitopenije izazvane heparinom, širenjem intrakranijalnog hematoma i manjom incidencijom VTE u usporedbi s nefrakcioniranim heparinom. Profilaksa nefrakcioniranim heparinom može biti preferirano sredstvo kod visokorizičnih bolesnika s ekspandirajućim hemoragičnim TBI lezijama. Zbog nedostatnih pouzdanih literaturnih podataka, smjernice o optimalnom vremenu do PTP-a, agensu i dozi ostaju nejasne

Ekstremni primjer izgaranja na poslu - sindrom karoshi

Karoshi sindrom je pojam kojim se označava ekstremni negativni stres i izgaranje na poslu koje rezultira iznenadnom smrti, a što se povezuje s prekomjernim radom, kompliciranim i previsokim zahtjevima koji se postavljaju radniku i izostankom adekvatne socijalne podrške, a često se povezuje i sa sindromom mobinga. Srčani ili moždani udar ili suicidalni izlaz, uzrokovani nakupljenim negativnim stresom zbog "predoziranja poslom", najčešća su posljedica. Iznenadnoj smrti često prethodi kronični umor, depresivni poremećaj, te latentna ili manifestna suicidalnost, pa se karoshi sindrom ponekad doživljava i kao samoubojstvo poslom

PTSP i poteškoće obiteljskog funkcioniranja

Obitelj je primarna društvena zajednica koja ima reproduktivnu, odgojnu i zaštitnu ulogu. Svi članovi bi u njoj trebali ostvariti svoja prava i osjećati se sigurno. Posljedice ratnih i poratnih događanja uočljive su na emocionalnom i ponašajnom planu članova mnogih obitelji. Mnogi autori nastoje opisati povezanost uvjeta života i ponašanja članova obitelji (Begovac I., Begovac B., Skočić M., Rudan V., 2005.; Kramarić M., 2005.). Djetinjstvo i mladenaštvo osobito su osjetljive razvojne faze života (Nikolić S., 1988.), te poremećaji doživljeni u tim fazama značajni su za kasnije odrastanje, socijalizaciju i uspješno funk¬cioniranje u odrasloj dobi. U ovom radu nastojimo prikazati životnu situaciju peteročlane obitelji "X" iz jednog manjeg mjesta u Sisačko-moslavačkoj županiji. Njena osobitost, a time i odabir za prezentaciju primjera iz prakse, nalazi se u prisutnosti mnogih problema koji su uvjetovani načinima funkcioniranja naučenim u primarnim obiteljima, transgenera-cijskom prijenosu emocija i nasilničkog ponašanja, utjecaju osobne nedovoljne sposobnosti za roditeljsku ulogu, ratnim i poslijeratnim događanjima, te utjecaju raznih psihijatrijskih i psihosocijalnih intervencija u procesu liječenja i osposobljavanja za uspješnije funkcio¬niranje u društvu i obitelji. Specifičnost rada je i u prikazu identificiranog pacijenta koji uspijeva postići značajnu promjenu u svom psihičkom stanju i socijalnom funkcioniranju, te tako nastaviti, uz stručnu pomoć i podršku, kvalitetnije živjeti i prekinuti negativno emocionalno obiteljsko nasljeđe

CENTAR ZA ŽENE "ADELA" SISAK

U radu je prikazana nevladina organizacija Centar za žene Adela iz Siska. Centar za žene Adela od 2003. godine pruža pomoć i podršku žrtvama obiteljskog nasilja. Nadalje udruga se bavi i ekonomskim osnaživanjem žena. U radu su pobliže prikazane aktivnosti udruge te projekti koje udruga provodi

Integrated semi-quantitive precipitation analysis

In their everyday operational work, forecasting offices issue weather warnings at a high update frequency and with very precise geographical specifications. In order to meet these requirements, the analysis system cannot be restricted to stations but needs to be spatially quasi-continuous. In regional nowcasting, an integrated semi-quantitative precipitation field is constructed as a combination of conventional surface observations and radar data, while in areas with no rain gauge data and low radar reliability satellite data are exploited. For this purpose, satellite/NWCSAF precipitation products are validated. An applicable algorithm which would provide semi-quantitative information about rainfall is proposed. The work is being done within the framework of the Central European Nowcasting Project CONEX II

ADJUSTMENT TO THE SINGLE LIFE OF ELDERLY PERSONS

Opći cilj ovog istraživanja bio je utvrditi kako teče prilagodba osoba starije životne dobi na život bez bračnog partnera, odnosno na samački život. U istraživanju je sudjelovalo 230 ispitanika u dobi iznad 65 godina života u šest gradova Sisačko-moslavačke županije. Ispitanici su bili podijeljeni u svije skupine. Prvu skupinu činile su osobe koje su ostale bez bračnog partnera u vremenu do prije 6 mjeseci (proces žalovanja još traje), a drugu osobe koje su ostale bez bračnog partnera u vremenu od prije 3 godine i više (proces žalovanja bi trebao biti dovršen). Istraživanje je provedeno u kolovozu, rujnu i listopadu 2001. godine. Na temelju dobivenih rezultata pokazalo se da su se ispitanici obiju skupina teško prilagodili na samački život, odnosno da procjenjuju svoju prilagodbu na život bez bračnog partnera lošom i vrlo lošom. Nadalje, dužina života bez partnera ne utječe značajno na razinu uspješnosti prilagodbe, jer u obje skupine ispitanika proces prilagodbe još traje i neizvjesnog je ishoda. Značajne razlike između ispitanika muškog i ženskog spola javljaju se na varijablama obrazovnog statusa i materijalnih prilika, a nešto manje značajne kod samoprocjene zdravstvenog stanja, kvalitete apetita i sna, te zadovoljstva učestalošću posjećivanja od strane djece i članova obitelji.The global aim of this research was to establish the process of adaptation of the elderly people to the life without a spouse, that is, to single life. The research involved 230 people aged 65 and above and was conducted in six towns of County Sisačko-Moslavačka. People were divided into two groups; the first one consisted of people who had lost their spouse 6 months before the research took place (the grieving process is still present). In the second group were people who had lost their spouse three years ago (the grieving process should had been over). The research was conducted in August, September and October 2001, using the special questionnaire created specially for that purpose. On the basis of the results, the research has shown that people in both groups had problems in adapting to the single life; they assess their adaptation to be bad or very bad. Furthermore, the length of life without a spouse does not have a significant affect on the level of adaptation because in both groups the process is still ongoing, with a doubtful outcome. Significant differences between the people of the opposite gender were shown on the educational and material status variables. Less significant were the differences in self-assessment of the physical health, the quality of the appetite and sleep, and the satisfaction with regard to the frequency of their children’s visits and the visits of the family members