Jagić o Maretiću

U radu se čitatelju daje na uvid i analizira se što je i kako Jagić pisao o Maretiću.Aside from work on his main philological activities, Jagić, as the editor of the Archive and leading Croatian philologist of his time with an international reputation, very diligently kept abreast of all happenings in the area of Slavic studies both in Croatia and abroad. He had a compelling need not only to be informed about everything but also to express his own critical judgement. He would frequently polemize with those whose opinions he disagreed with. As a result many of Jagić’s reviews of books and treatises of leading Slavicists of the time came into being, mostly published in the Archive. Not only would he courteously outline a book, but in those reviews Jagić also exposed his own evaluation, and explicated his own opinion about solutions to particular issues. Among those who Jagić wrote about frequently in his reviews of new books was Tomo Maretić, a leading Croatian philologist at the turn of the 19th century. Since both Jagić and Maretić are exceptional personalities in Croatian philology in their own ways, and since their works overlap, supplement or oppose each other in many elements, it will be interesting and useful for Croatian philology to analyze what the elder thinks about the younger, and how he evaluates him in materials available today. Such an analysis could not only somewhat clarify the picture of Maretić as a philologist, but also clarify the picture in terms of important issues in Croatian philology of the time

JEZIČNOG ZNAKA U SUVREMENOM HRVATSKOM PJESNIŠTVU: od ideologije do ideograma

U ovom se radu razlikuju dva tipa organizacije jezičnih znakova: jedan u kojemu je jezik u funkciji oblikovanja izvanjezične zbilje i odnosâ u njoj, i drugi, u kojemu jezik ne oblikuje izvanjezičnu zbilju nego biva oblikovan od nje. Takav je jedan oblikotvorni vid izvanjezične zbilje i čovjekova književnim stvaralaštvom umjetnosno utemeljena zbilja. U toj se zbilji potpuno mijenja položaj prema onomu kakav ima u tzv. običnoj komunikaciji. Jezični znak tu postaje dio složenijega, književnog znaka, njegov izraz

On the content of the name

U tekstu se imenska riječ u funkciji imena analizira s obzirom na sadržaj koji dobiva od objekta ili osobe koje imenuje.The author discusses empirically identifiable content which a word in naming function obtains from an object or person which this word designates. Transfering this content to an expression of a word in naming function, its nominal function is being abolished. By designating empirically identifiable distinctive features of named object or person, the word in a function of a name stops being the name and becomes a concept of an object or a person which have been named by this word

CROATIAN DISTRIBUTIVE VERBS

U članku se sa sintaktičko-semantičkoga gledišta analizira posebna skupina hrvatskih glagola kojima je bitna značajka da im se pri upotrebi u rečenici glagolski sadržaj obavezno raspodjeljuje na više onih koji sudjeluju u njegovu ostvarivanju. Glagoli koji se ovdje razmatraju tek su malen dio golemog korpusa od oko 20-ak tisuća hrvatskih glagola raznih vrsta, računalno prikupljenih u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje za izradu Valencijskog rječnika hrvatskih glagola, kojemu sam bio voditeljem, i koji sam 2007. god. kao projekt (prihvaćen) prijavio Ministarstvu znanosti RH. Nakon kritičkog osvrta na opis distributivnih glagola u hrvatskoj gramatičkoj literaturi u članku slijedi njihovo razvrstavanje po semantičkim ulogama kako se one u tih glagola izriču imenskim riječima u funkciji subjekta i direktnoga objekta. Modelska podloga za to razvrstavanje bio mi je češki valencijski leksikon VALLEX 1.0 (Lopatkova i sur. 2003). Rečenične primjere za potrebe pokazivanja različitih tipova odnosa među distributivnim glagolima s obzirom na sudjelnike njihove radnje konstruirao sam po načelu ovjerenosti odnosno neovjerenosti rečenica u jeziku (hrvatskom) kojemu ti glagoli pripadaju.Distributive verbs in Croatian form a special group of verbs which distinguishes itself by a specific syntactic feature which is semantically conditioned by their verbal content being distributed to more participants. When more than one participant is denoted, it is not a noun in singular that is mostly used. For that reason the subjects and objects which appear with such distributive verbs can not be expressed by a noun in singular, but only by a substantive in plural, for example Rođaci su mu poumirali, but not Rođak mu je poumirao, Poženio je sinove i poudao kćeri, but not Poženio je sina i poudao kćer, Snopovi su poispadali, but not Snop je poispadao. Collective nouns are an exception to that. Since their singular form expresses the plurality, with distributive verbs they can be in singular as both subjects and objects. The examples are: Narod se porazbolijevao, Lišće je pootpadalo, Rasprodao je imetak, zemlju, djedovinu, obiteljsko srebro, but not Rasprodao je kuću, as it could be Rasprodao je kuće. From the aforementionet, it follows that the distributive verb can serve as a reliable test to identify and split collective nouns from uncollective ones. This test enables us to include in this group many nouns that have not been included in this group until now. The author critically reviews the description of distributive verbs in grammars and reference books. Special attention is given to the semantic demarcation of distributive verbs from some other verbal groups with which they may, in certain grammatical contexts, be either morphologically identical or may overlap with them

TRANSFORMACIJSKA TEHNIKA U SINTAKSI

U ovome radu autor je od nekoliko teoretskih mogućnosti odabrao proizvodni ili generativni sintaktički model, odnosno njegovu samo formalno modificiranu verziju, pojmovno i terminološki prilagođenu sintaktičkom ustrojstvu rečenice hrvatskoga ili srpskoga jezika. Osnovna je teoretska pretpostavka tog modela da je jezik beskonačan skup rečenica koje se s pomoću rekurzivnih pravila proizvode od konačna skupa zadanih elemenata. Pokušavajući razlučiti sintaktičku dvoznačnost rečenica kao temeljni kriterij raščlambe postulirana je nužnost uvođenja dvovrsnih fakultativnih transformacija. Jednom je vrstom transformacija pri tom definiran jedan, a drugom vrstom drugi vid jezičnog ustrojstva