Prognostička vrijednost IL-5 u sinusnom ispirku kod bolesnika s kroničnim maksilarnim sinusitisom

The aim of the study was to evaluate subjective outcomes in patients with chronic rhinosinusitis after steroid/antibiotic endosinusal treatment and to test the hypothesis that pretreatment levels of the cytokine interleukin-5 in sinus fluid could predict response to endosinusal steroid/antibiotic treatment. Twenty-four patients with symptoms of chronic rhinosinusitis were recruited for the study. Inclusion criteria were sinusitis symptoms persisting for more than three months and maxillary sinus mucosa thickening by >6 mm, considered as maxillary sinusitis. Patients with asthma, polyposis, recent infection, systemic steroid therapy or previous sinus surgery were excluded. Patients were treated endosinusally with 2 mg dexamethasone and 40 mg gentamicin per maxillary sinus daily for 5 days. Patients rated nasal/chronic rhinosinusitis disease-specific symptoms and completed a self-administered questionnaire concerning sinusitis symptoms at inclusion and after 30 days. Sinus lavage collected at inclusion was analyzed for interleukin-5 concentration. Endonasal treatment led to improvement with symptom alleviation in ten (52.6%) patients (responders), whereas unchanged or worsened condition was recorded in nine (47.4%) patients (nonresponders). Significant improvement was noted for overall sinusitis symptom score (p=0.02), and for obstruction, postnasal drip, headache, sneezing and cough (p<0.05) in the study group as a whole. There was a positive correlation of baseline interleukin-5 level in sinus lavage with the improvement rate of overall sinusitis symptom score (p<0.01) and improvement rate of nasal secretion score (p<0.01). Results indicated the increased interleukin-5 levels in sinus fluid to predict good response to endosinusal steroid/antibiotic treatment.Cilj studije bio je procijeniti subjektivne ishode u bolesnika s kroničnim rinosinusitisom nakon endosinusne steroidne/ antibiotske terapije, te ispitati pretpostavku prema kojoj bi se iz prijeterapijske razine citokina interleukina-5 u sinusnoj tekućini mogao predvidjeti odgovor na ovu vrst liječenja. U studiju je bilo uključeno 24 bolesnika sa simptomima kroničnog rinosinusitisa. Kriteriji za uključivanje u studiju bili su trajanje simptoma sinusitisa duže od tri mjeseca i zadebljanje sluznice maksilarnih sinusa za više od 6 mm, tj. maksilarni sinusitis. Bolesnici s astmom, polipozom, nedavnom infekcijom, sistemskom uporabom steroida ili prethodnom operacijom sinusa bili su isključeni. Bolesnici su endosinusno primali 2 mg deksametazona i 40 mg gentamicina po maksilarnom sinusu kroz 5 dana. Bolesnici su ocjenjivali nosne simptome i simptome specifične za kronični rinosinusitis, i sami ispunili anketni obrazac o simptomima sinusitisa na početku i 30 dana nakon ispitivanja. Koncentracija interleukina-5 analizirana je u sinusnom ispirku uzetom na početku studije. U desetoro (52,6%) bolesnika je nakon endonazalne terapije nastupilo poboljšanje s ublaženjem simptoma (bolesnici s terapijskim odgovorom), dok je u devetoro (47,4%) bolesnika stanje ostalo nepromijenjeno ili se je pogoršalo (bolesnici bez terapijskog odgovora). Značajno je poboljšanje zabilježeno za ukupni zbroj simptoma sinusitisa (p=0,02), te za opstrukciju, postnazalni drip, glavobolju, kihanje i kašalj (p<0,05) u cijeloj skupini. Nađena je pozitivna korelacija između bazalne razine interleukina-5 u sinusnom ispirku i stope poboljšanja sveukupnog zbroja simptoma sinusitisa (p<0,01), kao i stope poboljšanja zbroja za nazalnu sekreciju (p<0,01). Rezultati su pokazali kako povišene razine interleukina-5 u sinusnoj tekućini predskazuju dobar odgovor na endosinusnu steroidnu/antibiotsku terapiju

Funkcionalni benefit slušanja korisnika slušnog pomagala

Ciljevi: Prezentirati razliku funkcionalnog benefita slušanja između potpomognutog i nepotpomognutog uha kod višegodišnjih jednostranih korisnika slušnog pomagala. Ispitanici i metode: Svi su ispitanici (48) bili jednostrani korisnici slušnih pomagala najmanje 5 godina, s bilateralnim gubitkom sluha >40 dB. Bili su podvrgnuti otoskopiji, te tonskoj i standardnoj govornoj audiometriji u zvučno izoliranoj kabini. Kod svih ispitanika učinjena je govorna audiometrija, te su određeni parametri: prag slušne razabirljivosti (SRT), PB50 (intenzitet na fonemski uravnoteženim riječima, gdje je prepoznato 50% riječi), PBmax (maksimum intenziteta na fonemski uravnoteženim riječima; prepoznaje se 100% riječi). Bolesnici su podijeljeni u dvije skupine u skladu s klasifikacijom umjerene i teške nagluhosti. Rezultati: U skupini ispitanika s teškom nagluhošću otkrili smo statistički značajnu razliku između potpomognutog i nepotpomognutog uha u SRT (p=0,005), PBmax (p=0,009) i PB50 (p=0,019). U skupini ispitanika s umjerenom nagluhošću nismo pronašli statistički značajnu razliku između potpomognutog i nepotpomognutog uha u SRT (p=0,938), PBmax (p=0,644) i PB50 (p=0,612). Zaključak: Ovim istraživanjem pokazali smo da kod ispitanika s teškom nagluhošću dolazi do statistički značajnog poboljšanja u rezultatima govorne audiometrije na potpomognuom uhu u usporedbi s nepotpomognutim uhom kod dugoročnih jednostranih korisnika slušnog pomagala. Statistički značajnu razliku ne nalazimo kod bolesnika s umjerenom nagluhošću

Prognostička vrijednost IL-5 u sinusnom ispirku kod bolesnika s kroničnim maksilarnim sinusitisom

The aim of the study was to evaluate subjective outcomes in patients with chronic rhinosinusitis after steroid/antibiotic endosinusal treatment and to test the hypothesis that pretreatment levels of the cytokine interleukin-5 in sinus fluid could predict response to endosinusal steroid/antibiotic treatment. Twenty-four patients with symptoms of chronic rhinosinusitis were recruited for the study. Inclusion criteria were sinusitis symptoms persisting for more than three months and maxillary sinus mucosa thickening by >6 mm, considered as maxillary sinusitis. Patients with asthma, polyposis, recent infection, systemic steroid therapy or previous sinus surgery were excluded. Patients were treated endosinusally with 2 mg dexamethasone and 40 mg gentamicin per maxillary sinus daily for 5 days. Patients rated nasal/chronic rhinosinusitis disease-specific symptoms and completed a self-administered questionnaire concerning sinusitis symptoms at inclusion and after 30 days. Sinus lavage collected at inclusion was analyzed for interleukin-5 concentration. Endonasal treatment led to improvement with symptom alleviation in ten (52.6%) patients (responders), whereas unchanged or worsened condition was recorded in nine (47.4%) patients (nonresponders). Significant improvement was noted for overall sinusitis symptom score (p=0.02), and for obstruction, postnasal drip, headache, sneezing and cough (p<0.05) in the study group as a whole. There was a positive correlation of baseline interleukin-5 level in sinus lavage with the improvement rate of overall sinusitis symptom score (p<0.01) and improvement rate of nasal secretion score (p<0.01). Results indicated the increased interleukin-5 levels in sinus fluid to predict good response to endosinusal steroid/antibiotic treatment.Cilj studije bio je procijeniti subjektivne ishode u bolesnika s kroničnim rinosinusitisom nakon endosinusne steroidne/ antibiotske terapije, te ispitati pretpostavku prema kojoj bi se iz prijeterapijske razine citokina interleukina-5 u sinusnoj tekućini mogao predvidjeti odgovor na ovu vrst liječenja. U studiju je bilo uključeno 24 bolesnika sa simptomima kroničnog rinosinusitisa. Kriteriji za uključivanje u studiju bili su trajanje simptoma sinusitisa duže od tri mjeseca i zadebljanje sluznice maksilarnih sinusa za više od 6 mm, tj. maksilarni sinusitis. Bolesnici s astmom, polipozom, nedavnom infekcijom, sistemskom uporabom steroida ili prethodnom operacijom sinusa bili su isključeni. Bolesnici su endosinusno primali 2 mg deksametazona i 40 mg gentamicina po maksilarnom sinusu kroz 5 dana. Bolesnici su ocjenjivali nosne simptome i simptome specifične za kronični rinosinusitis, i sami ispunili anketni obrazac o simptomima sinusitisa na početku i 30 dana nakon ispitivanja. Koncentracija interleukina-5 analizirana je u sinusnom ispirku uzetom na početku studije. U desetoro (52,6%) bolesnika je nakon endonazalne terapije nastupilo poboljšanje s ublaženjem simptoma (bolesnici s terapijskim odgovorom), dok je u devetoro (47,4%) bolesnika stanje ostalo nepromijenjeno ili se je pogoršalo (bolesnici bez terapijskog odgovora). Značajno je poboljšanje zabilježeno za ukupni zbroj simptoma sinusitisa (p=0,02), te za opstrukciju, postnazalni drip, glavobolju, kihanje i kašalj (p<0,05) u cijeloj skupini. Nađena je pozitivna korelacija između bazalne razine interleukina-5 u sinusnom ispirku i stope poboljšanja sveukupnog zbroja simptoma sinusitisa (p<0,01), kao i stope poboljšanja zbroja za nazalnu sekreciju (p<0,01). Rezultati su pokazali kako povišene razine interleukina-5 u sinusnoj tekućini predskazuju dobar odgovor na endosinusnu steroidnu/antibiotsku terapiju

Korelacija arterijskih kalcifikacija dojke na mamogramu s čimbenicima rizika povezanim s načinom žiovta

The aim of the study was to investigate the association between some lifestyle-attributable risk factors of atherosclerosis, such as body mass index (BMI), oral contraceptives, hormone replacement therapy, smoking and alcohol consumption with breast arterial calcification (BAC) and its intensity on mammograms, and to assess the impact of these lifestyle risk factors on mammography findings of BAC. This prospective study included 300 women aged 47-69, i.e. a group of 149 women with BAC on mammograms and control group of 151 women without BAC. Self-reported BMI, use of oral contraceptives, hormone replacement therapy, smoking and alcohol consumption were recorded by medical interview. The presence of BAC and its intensity on mammography was compared according to the presence of high BMI and use of hormone therapy, smoking and alcohol consumption. The results showed the highest proportion of smokers (28.9%) in the group with mild BAC as compared with the groups without calcification (14.6%) and with intense calcification (12.1%). Women taking oral contraceptives had a higher level of calcified breast arteries but no significant between-group difference was found for high BMI, hormone therapy and alcohol consumption. Thus, study results showed the mammographic finding of BAC to be inadequate to identify women with some lifestyle-attributable risk factors such as BMI, hormone replacement therapy, smoking and alcohol consumption.Istraživala se povezanost određenih čimbenika rizika ateroskleroze povezanih s načinom života poput indeksa tjelesne mase (ITM), uzimanja oralnih kontraceptiva, hormonske nadomjesne terapije, pušenja i konzumiranja alkohola s arterijskim kalcifikacijama dojke i njihovim stupnjem intenziteta na mamografiji. Ova prospektivna studija je uključila 300 žena u dobi od 47 do 69 godina, od kojih je skupina od 149 žena imala arterijske kalcifikacije dojki na mamografiji, a druga kontrolna skupina od 151 žene je bila bez arterijskih kalcifikacija. Medicinskim intervjuom dobiveni su podaci o tjelesnoj težini i visini ispitanica, prema kojima se izračunao ITM te anamnestički podaci o prethodnoj uporabi oralnih kontraceptiva, hormonske nadomjesne terapije, pušenju i konzumiranju alkohola. Uspoređen je nalaz arterijskih kalcifikacija dojki i njihovog stupnja na mamografiji s ITM-om i uporabom hormonske terapije te pušenjem i konzumiranjem alkohola. U skupini žena s blažim kalcifikacijama dojki bio je najveći udio pušača (28,9%) u odnosu na skupinu bez kalcifikacija (14,6%) ili skupinu s intenzivnim kalcifikacijama (12,1%). Rezultati su pokazali statistički značajnu povezanost arterijskih kalcifikacija dojki s oralnom kontracepcijom, dok nije nađena statistički značajna povezanost između arterijskih kalcifikacija dojki na mamogramu i uporabe hormonske nadomjesne terapije, ITM-a, pušenja i konzumiranja alkohola. Dakle, mamografski nalaz arterijskih kalcifikacija dojki nije dostatan za identificiranje žena s nekim čimbenicima rizika ateroskleroze povezanim s načinom života, odnosno nalaz istih na mamogramu ne upućuje na čimbenike rizika na koje se može utjecati, kao što su visok ITM, uporaba hormonske terapije, pušenje i konzumiranje alkohola

Audiovestibularni simptomi infekcije COVID-19

Iako najčešće zahvaća gornji respratorni sustav sa simptomima vrućice, kašlja i umora, novi virus SARS-CoV-2 može dovesti do pneumonije i težih komplikacija poput multiorganskog zatajenja. Kako pandemija napreduje i pogađa sve veći broj osoba, pojavljuju se sve više simptomi koji nisu usko povezani s gornjim dišnjim sustavom. Javljaju se gastrointestinalni simptomi, neurološki i kardiološki simptomi, kožne promjene te simptomi unutrašnjeg i srednjeg uha poput gubitka sluha, tinitusa, otalgije i vrtoglavica. Moguća patogeneza virusno-induciranog gubitka sluha jest u direktnom oštećenju struktura unutrašnjeg uha ili u imunološki posredovanom odgovoru. Cilj rada je analizirati i prikazati bolesnike s gubitkom sluha, tinitusom i vrtoglavicom kao kliničkim manifestacijama infekcije SARS-CoV-2. Analizirirali smo 25 bolesnika u dobi između 33 i 70 godina koji se se javili u audiološku ambulantu u vremenu od 1. prosinca 2020. godine do 6. veljače 2021. godine sa simptomima gubitka sluha, tinitusom i vrtoglavicom. Rezultati studije pokazuju da je došlo do akutnoga jednostranog gubitka sluha u dvojice bolesnika, a do akutnoga obostranog u jednog bolesnika tijekom infekcije SARS-CoV-2. U jednog bolesnika je došlo do potpunog oporavka sluha nakon kortikosteroidne terapije, a u dvojice do djelomičnog oporavka. Do gubitka sluha samo u visokim frekvencijama na 4000 i 6000 Hz obostrano došlo je u 13 bolesnika. Radi se ujedno o najkarakterističnijem i najčešćem nalazu sluha. Također vidimo da je došlo do egzacerbacije tinitusa u 4 bolesnika, a do novonastalnog tinitusa u 11 bolesnika. Vrtoglavica se javila u trojice pacijenata i radi se o novonastalim vrtoglavicama. Iako smo otkrili vezu između koronavirusa i gubitka sluha, tinitusa i vrtoglavice, još uvijek ne znamo prevalenciju audioloških manifestacija bolesti jer je i dalje fokus na težim i životno ugrožavajućim stanjima pa se smetnje sluha i ravnoteže često zanemaruju ili se čeka na mogući spontani oporavak i time gubi dragocjeno vrijeme za liječenje i mogući brži oporavak

Zarazne bolesti kao hitni slučajevi na dječjem odjelu za bolesti uha, grla i nosa

Infectious diseases are the leading cause of emergency hospital admission for children treated at ENT department. The aim of this retrospective study was to investigate the rate of emergency admission for particular infectious diseases, bacterial etiology and treatment modalities, especially surgical. The study included 83 emergency patients admitted to the Pediatric Division of ENT Department, Sestre milosrdnice University Hospital, Zagreb, over the period from January 1999 through May 2001. In the majority of cases, the pathology was due to upper respiratory tract infections. Otitis media, peritonsillary abscess and acute sinusitis were most common diagnoses. The most frequently isolated pathogenic bacteria were Streptococcus pneumoniae, Haemophilus influenzae and Staphylococcus aureus. All patients were treated with antibiotics and nearly all of them by surgery.Zarazne su bolesti glavna indikacija za hitan prijam na odjel dječje otorinolaringologije. Unatoč tome, broj kliničkih istraživanja koja se bave tom problematikom vrlo je mali. Cilj je ove retrospektivne studije bio istražiti učestalost pojedinih dijagnoza infektivnih bolesti, bakterijsku etiologiju i načine konzervativnog i poglavito kirurškog liječenja djece koja su hitno zaprimljena na Dječji odjel Klinike za otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju Kliničke bolnice “Sestre milosrdnice” u razdoblju od siječnja 1999. do svibnja 2001. godine. Većina je bolesnika primljena u hitnoj službi. Gotovo su sve dijagnoze povezane s infektivnim upalama gornjih dišnih putova. Najčešća je dijagnoza bila upala srednjeg uha, peritonzilarni apsces i akutni sinusitis. Najčešće izolirane patogene bakterije iz uzetih obrisaka bile su Streptococcus pneumoniae, Haemophilus influenzae i Staphylococcus aureus. Svi su bolesnici liječeni antibioticima, a gotovo svi i kirurški. Najčešće davani antibiotik bio je amoksicilin s klavulonskom kiselinom. Kirurško se liječenje uglavnom temeljilo na pravilu ubi pus ibi evacuo, tako da su najčešći zahvati bile incizije i drenaže, odnosno miringotomija i implantacija ventilacijske cjevčice

Audiovestibularni simptomi COVID-19 infekcije

Iako najčešće zahvaća gornji respiratorni sustav sa simptomima vrućice, kašlja i umora, novi virus SARS-COV-2 može dovesti do pneumonije i težih komplikacija poput multiorganskog zatajenja. Kako pandemija pogađa sve veći broj osoba, pojavljuju se sve više simptomi koji nisu usko povezani s gornjim dišnjim sustavom. Javljaju se gastrointestinalni simptomi, neurološki i kardiološki simptomi, kožne promjene, te simptomi unutrašnjeg i srednjeg uha, poput gubitka sluha, tinitusa, otalgije i vrtoglavica. Moguća patogeneza virusno-induciranog gubitka sluha je u izravnom oštećenju stuktura unutrašnjeg uha ili u imunološki posredovanom odgovoru. Cilj rada je bio analizirati i prikazati bolesnike s audiovestibularnim simptomima kao kliničkim manifestacijama SARS-COV-2 infekcije. Analizirirali smo 25 bolesnika u dobi između 33 i 70 godina koji su se javili u audiološku ambulantu u vremenu od 01. prosinca 2020. godine do 06. veljače 2021. godine sa simptomima gubitka sluha, tinitusom i vrtoglavicom. Rezultati studije pokazuju da je došlo do akutnog jednostranog gubitka sluha u 2 bolesnika, a do akutnog obostranog u jednog bolesnika tijekom SARS-COV-2 infekcije. U jednog bolesnika došlo je do potpunog oporavka sluha nakon kortikosteroidne terapije, a u dvojice do djelomičnog oporavka. Do gubitka sluha samo u visokim frekvencijama na 4000 i 6000 Hz obostrano, došlo je u 13 bolesnika. Radi se ujedno o najkarakterističnijem i najčešćem nalazu sluha. Također vidimo da je došlo do egzacerbacije tinitusa u 4 bolesnika, a do novonastalnog tinitusa u 11 bolesnika. Vrtoglavica se javila u 3 bolesnika i radi se o novonastalim vrtoglavicama. Iako smo otkrili vezu između koronavirusa i gubitka sluha, tinitisa i vrtoglavice, još uvijek ne znamo prevalenciju audioloških manifestacija bolesti, jer je i dalje fokus na težim i životno ugrožavajućim stanjima, pa se smetnje sluha i ravnoteže često zanemaruju ili se čeka na mogući spontani oporavak i time gubi dragocjeno vrijeme za liječenje i mogući brži oporavak

Strategije u liječenju keloida i hipertrofičnih ožiljaka

Keloids and hypertrophic scars are the consequence of excessive collagen deposition during the process of wound healing. The increasing number of operations and injuries, the widely accepted culture of piercing, and higher cosmetic criteria have led to a greater interest in the methods of their treatment. Due to the lack of an appropriate animal model, the respective research is based solely on clinical experience. A great number of therapeutic options indicate that no ideal therapy has yet been found. Use of multiple modalities is often necessary to treat the lesions successfully. The molecular, biochemical and clinical features of keloids and hypertrophic scars as well as treatment modalities are discussed.Keloidi i hipertrofični ožiljci posljedica su prekomjernog odlaganja kolagena tijekom cijeljenja rane. S povećanim brojem operacija i ozljeda, pojavom tzv. piercinga, te višim estetskim kriterijima poraslo je zanimanje za njihovo liječenje. Nedostatak životinjskog modela za proučavanje keloida upućuje na nužnost iskustva iz klinike prakse. Terapija treba biti kombinirana, a postojanje različitih opcija dokazuje kako još uvijek ne postoji idealan oblik liječenja. Raspravlja se o molekularnim, biokemijskim i kliničkim vidovima razvoja keloida i hipertrofičnih ožiljaka, kao i o njihovom liječenju

Long-Term Functional Outcomes after 10 Years of Bilateral Cochlear Implantat Use

The aims were to determine the benefit of bilateral cochlear implantation in a 20 years old patient implanted in Croatia on hearing and speech development. The male patient, after 10 years of deafness, got cochlear implants Med-EL Combi 40+ on both sides in one-stage surgery. The etiology of his deafness was posttraumatic meningitis. Auditory capacity and speech recognition tests were performed for both ears separately and together. Average hearing level on the right ear with right cochlear implant switched on started at 62 dB 1 month after the cochlear implantation and was on 55 dB after 10 years. Average hearing level on the left ear with left cochlear implant switched on started at 55 dB 1 month after the cochlear implantation and was on 32 dB after 10 years. Average hearing level on the both ears with 2 cochlear implants switched on started at 35 dB 1 month after the cochlear implantation and was on 27 dB after 10 years. Long- -term functional outcomes with bilateral cochlear implantation provides advantages over unilateral implantation including improved hearing level, speech perception in noise and improved sound localization

Strategije u liječenju keloida i hipertrofičnih ožiljaka

Keloids and hypertrophic scars are the consequence of excessive collagen deposition during the process of wound healing. The increasing number of operations and injuries, the widely accepted culture of piercing, and higher cosmetic criteria have led to a greater interest in the methods of their treatment. Due to the lack of an appropriate animal model, the respective research is based solely on clinical experience. A great number of therapeutic options indicate that no ideal therapy has yet been found. Use of multiple modalities is often necessary to treat the lesions successfully. The molecular, biochemical and clinical features of keloids and hypertrophic scars as well as treatment modalities are discussed.Keloidi i hipertrofični ožiljci posljedica su prekomjernog odlaganja kolagena tijekom cijeljenja rane. S povećanim brojem operacija i ozljeda, pojavom tzv. piercinga, te višim estetskim kriterijima poraslo je zanimanje za njihovo liječenje. Nedostatak životinjskog modela za proučavanje keloida upućuje na nužnost iskustva iz klinike prakse. Terapija treba biti kombinirana, a postojanje različitih opcija dokazuje kako još uvijek ne postoji idealan oblik liječenja. Raspravlja se o molekularnim, biokemijskim i kliničkim vidovima razvoja keloida i hipertrofičnih ožiljaka, kao i o njihovom liječenju