Zajednica veslonožaca od Arktika do Antarktike: upotreba „citizen science“ u poznavanju globalne raspodjele brojnosti nauplija i postnauplija u epipelagijskom sloju

The use of citizen science and opportunity sampling during commercial or tourist voyages can provide valuable insights into the structuring of the marine plankton community in broad biogeographic areas. With the goal of studying the distribution and abundance of smaller zooplankton using citizen science approach, plankton samples were collected at 33 stations spanning from the Arctic to Antarctic during the cruise of the S/V “Croatian Tern” (1994-1997), using vertical tows with a 53µm mesh size Nansen net in the upper epipelagic layer. In this study, we summarize the observed distribution patterns of planktonic copepods by ontogenetic stages (nauplii, copepodites, adults) and by postnaupliar assemblages (calanoids, oithonids, oncaeids, harpacticoids, corycaeids), reporting also on the numerical ratio of nauplii to postnaupliar copepods, as an important indicator of the stability of copepod reproduction. The highest abundances of total copepods were found in the northeastern and southeastern Pacific, while the lowest values were found in the Mediterranean Sea and Southern Ocean. Overall, the copepod community was dominated by naupliar stages, while most postnaupliar assemblages (calanoids, oithonids, and oncaeids) were dominated by copepodites. Spatially, nauplii and postnaupliar oithonids showed similar latitudinal patterns, with both assemblages dominating in high latitudes of temperate zones on both sides of the equator, while contributions of calanoids, oncaeids, and corycaeids increased at lower latitudes. The ratio of nauplii to postnauplii varied from 1.1 to 6.4, and only at five stations was it slightly < 1. Latitudinally, the median values of this ratio varied from 1.1 in the marginal Arctic to 3.1 in the South Pacific, with no statistically significant differences among areas. The sudden change in nauplii/ postnauplii ratio could signal disturbances in the copepod community, provided that the average values are determined for all marine areas under different productivity conditions.Korištenje „citizen science“ prilikom sakupljanja uzoraka tijekom komercijalnih ili turističkih brodskih putovanja može pružiti vrijedan uvid u strukturu zajednica morskog planktona u širokim biogeografskim područjima. S ciljem proučavanja raspodjele i brojnosti manjeg zooplanktona korištenjem navedenog pristupa, uzorci planktona prikupljeni su u gornjem dijelu epipelagijskog sloja na 33 postaje od Arktika do Antarktike tijekom krstarenja jedrilice “Hrvatska čigra” (1994.-1997.). Uzorci su sakupljeni vertikalnim potezima Nansen planktonske mreže veličine okca od 53 mikrometra. U ovoj studiji saželi smo uočene obrasce raspodjele planktonskih račića veslonožaca po ontogenetskim stadijima (naupliusi, kopepoditi, adulti) i po postnauplijarnim skupinama (kalanoidi, oitonidi, onceidi, harpaktoidi, koriceidi). Izneseni su podaci o brojčanom odnosu naupliusa i postnauplijskih kopepoda , kao pokazatelju stabilnosti razmnožavanja kopepoda. Najveće abundancije ukupnih kopepoda utvrđene su u sjeveroistočnom i jugoistočnom Pacifiku, dok su najmanje vrijednosti utvrđene u Sredozemnom moru i Južnom oceanu. Sveukupno, zajednicom kopepoda prevladavali su nauplijski stadiji, dok su u većini postnauplijskih skupina (kalanoidi, oitonidi i onceide) dominirali kopepoditi. Brojnosti nauplija i postnaupliarni oitonidi pokazali su slične geografske obrasce, pri čemu su obje skupine dominirale na visokim geografskim širinama umjerenih zona s obje strane ekvatora, dok su se udjeli kalanoida, onceida i koriceida povećali na nižim geografskim širinama. Omjer nauplija i postnauplija kolebao je od 1,1 do 6,4, a samo na pet postaja bio je neznatno < 1. Latitudinalno, srednje vrijednosti ovog omjera varirale su od 1,1 u rubnom Arktiku do 3,1 u južnom Pacifiku, bez statistički značajnih razlika među područjima. Nagla promjena u omjeru brojnosti nauplija i postnauplijarnih stadija mogla bi signalizirati poremećaje u zajednici kopepoda, pod uvjetom da su prosječne vrijednosti određene za sva morska područja pod različitim uvjetima produktivnosti

Prostorne i vremenske promjene brojnosti i biomase oligotrihnih ciliata u Kaštelanskom zaljevu (srednji Jadran)

The nonloricate ciliate (NLC) community was investigated in Kaštela Bay from January 1998 until November 1999. Samples were collected at four sites characterized by different trophic states. Cell abundance, carbon content, and size categories of the oligotrich ciliates were investigated. NLC abundance was highest in spring with average values of 400-608 ind.l-1. Abundance during the second highest period, autumn-winter, was less pronounced. In the eutrophicated part of the bay, conditions were most favorable for NLC proliferation in summer, with the highest average density (1430±1348 ind.l-1) in August 1998. The size structure of the NLC populations changed with the trophic gradient. Organisms of <104 μm3 were useful in distinguishing trophic conditions in the marine ecosystem. Eutrophication favored growth of organisms of <104 μm3 while the succession of NLC categories changed without a clear seasonal pattern. Eutrophication also increased NLC biomass and affected seasonal fluctuations of biomass values. Average monthly biomass values ranged from 0.012±0.014 to 3.925±5.094 μgC l-1. The high abundance and biomass in Kaštela Bay suggest that NLC play a critical role in the secondary production of the area.Zajednica nelorikatnih ciliata (NLC) je istraživana u Kaštelanskom zaljevu od siječnja 1998. do studenog 1999. godine. Uzorci su sakupljeni na četiri postaje različitog trofičkog stanja. Istraživana je brojnost, sadržaj ugljika i veličinske kategorije oligotrihnih cilijata. Najviša je brojnost NLC zabilježena u proljeće s prosječnim vrijednostima od 400 do 608 jed.l-1, dok je drugi godišnji maksimum, u jesensko-zimskom razdoblju, slabijeg intenziteta. U eutrofiziranom su dijelu Kaštelanskog zaljeva povoljni uvjeti za razmnožavanje NLC zabilježeni u ljetnom razdoblju s najvišom prosječnom gustoćom od 1430±1348 jed.l-1 (kolovoz 1998.). Veličinska se struktura populacija ovih organizama mijenjala i duž trofičkog gradijenta. Organizmi biovolumena manjeg od 104 μm3 su korisni za razlikovanje trofičkih uvjeta u morskom ekosustavu. Eutrofikacija povoljno djeluje na zastupljenost ove veličinske kategorije organizama, a sezonska sukcesija veličinskih kategorija NLC postaje nepravilna. Osim toga eutrofikacija utječe i na povećanje biomase NLC, te na njene sezonske promjene. Pro-sječne su vrijednosti biomase na istraživanim postajama kolebale u granicama od 0.012±0.014 do 3.925±5.094 μgC l-1. Visoke vrijednosti brojnosti i biomase NLC u Kaštelanskom zaljevu ukazuju na iznimnu važnost ovih organizama u sekundarnoj proizvodnji ovog područja

Sastav i raspodjela planktonskih ljuskara (Crustacea, Ostracoda) u Jadranskom moru - povijesna perspektiva

This study provides the first comprehensive results on species composition, seasonal and horizontal distribution of the planktonic ostracod community in the open waters of the whole Adriatic Sea. Samples were collected during the “Andrija Mohorovičić” oceanographic expedition (1974-1976) in all four seasons at 35 stations located along eight latitudinal transects in the northern, central and southern part of the Adriatic Sea. Fifteen ostracod species and two subspecies belonging to the family Halocyprididae were identified. The dominant species were Archiconchoecia striata, Porroecia spinirostris and Proceroecia macroprocera. Additionally, Paraconchoecia oblonga was recorded for the first time in the Adriatic Sea. The highest abundance and diversity of planktonic ostracods were found in the deep South Adriatic. Conversely, ostracods were scarce in the shallow North Adriatic area. As the transitional zone between these two regions, the Central Adriatic was characterized by high ostracod diversity, but a short period of dominance in the zooplankton assemblage. The horizontal distribution of planktonic ostracods in the Adriatic Sea could be linked to periodical ingressions of Eastern Mediterranean water masses and gyre currents, especially in the Central and the South Adriatic.Rad donosi prve sveobuhvatne rezultate o taksonomskom sastavu vrsta, sezonskoj i horizontalnoj raspodjeli zajednice planktonskih ljuskara u otvorenim vodama cijelog Jadranskog mora. Uzorci su prikupljeni tijekom oceanografske ekspedicije “Andrija Mohorovičić” (1974.-1976.) tijekom četiri godišnja doba na 35 postaja, raspoređenih u osam poprečnih transekata na sjevernom, srednjem i južnom dijelu Jadranskog mora. Taksonomski je određeno petnaest vrsta i dvije podvrste planktonskih ljuskara iz porodice Halocyprididae. Dominantne su vrste bile: Archiconchoecia striata, Porroecia spinirostris i Proceroecia macroprocera. Pored toga, vrsta Paraconchoecia oblonga je po prvi put zabilježena u Jadranskom moru. Najveća abundancija i bio-raznolikost ljuskara je zabilježena u dubokom južnom Jadranu, dok su bili rijetki u plitkom području sjevernog Jadrana. Kao prijelaznu zonu između ova dva područja, srednji Jadran karakterizira velika bio-raznolikost i kratkotrajna dominacija planktonskih ljuskara u zooplanktonskoj zajednici. Njihova horizontalna raspodjela u Jadranskom moru može se povezati s periodičnom ingresijom istočno-mediteranske vode i vrtložnim strujanjima, posebice u područjima srednjeg i južnog Jadrana

Veličinska struktura zooplanktonskog plijena kod četiri gospodarski značajne vrste školjkaša

Some bivalve molluscs are capable of zooplankton ingestion; however that aspect of their ecology is still relatively poorly studied. The objective of this investigation was to contribute to the understanding of size structure of zooplankters ingested by four commercially important bivalve species co-occurring in the same area. The study was performed in Mali Ston Bay – the most important bivalve aquaculture area in the eastern Adriatic Sea – from May 2009 to April 2010. We analyzed sizes of zooplankton ingested by cultured blue mussel Mytilus galloprovincialis and European flat oyster Ostrea edulis, and naturally-occurring bearded mussel Modiolus barbatus and Noah’s Ark shell Arca noae. Ingested zooplankton ranged in maximum linear dimension from 60.1 to 1398.5 μm. Zooplankton found in stomach contents of M. galloprovincialis and O. edulis suspended in the water column showed a wider size range than zooplankton found in stomachs of bottom living M. barbatus and A. noae. Sizes of ingested zooplankton significantly differed between O. edulis and the other three species.Iako neki školjkaši imaju sposobnost hranjenja zooplanktonom, taj aspekt ekologije školjkaša još uvijek je relativno slabo istražen. Svrha ovog istraživanja bila je pridonijeti poznavanju veličinske strukture zooplanktonskog plijena kod četiri gospodarski značajne vrste školjkaša koje žive na istom području. Istraživanje je provedeno od svibnja 2009. do travnja 2010. u Malostonskom zaljevu –najvažnijem području za uzgoj školjkaša u istočnom dijelu Jadranskog mora. Analizirana je veličina zooplanktona konzumiranog od strane uzgajanih vrsta dagnje Mytilus galloprovincialis i kamenice Ostrea edulis te vrsta koje na tom području žive u prirodnim populacijama dlakave dagnje Modiolus barbatus i kunjke Arca noae. Veličina konzumiranog zooplanktona kretala se u rasponu od 60,1 do 1398,5 μm. Veličinski raspon zooplanktona pronađenih u želucima vrsta M. galloprovincialis i O. edulis suspendiranim u vodenom stupcu bio je veći od zooplanktona pronađenog u želucima vrsta M. barbatus i A. noae. Statistički značajna razlika u veličini konzumiranog zooplanktona pronađena je između vrste O. edulis i tri ostale vrste

Poredbena analiza značajki dvaju istraživačkih brodova za obavljanje eho-monitoringa sitne plave ribe

Acoustic surveys in the Adriatic Sea have been performed annually by the research vessels “Dallaporta” and “Bios”, equipped with SIMRAD echo-sounders (EK-500 and EK-60), and working with 38 kHz split-beam transducer (ES38B). Since the vessels have different characteristics and use different pelagic trawls for fish sampling, there is uncertainty regarding the comparability of the results obtained. In order to evaluate comparability of the results, a comparison between research vessels was performed. That included comparisons of vessels’ noise, acoustic data collection, and fish samples composition and size structure analyses. The noise generated by both vessels was sufficiently low to allow a single fish detection up to 200 m depth. Acoustic data collected by the two vessels showed similar trends, no significant differences in average SA-values, and highly significant correlation between SA-values. Therefore, unbiased acoustic data collected by vessels could be combined in future stock assessments. Concerning collection of fish samples, anchovy resulted as the most abundant species in the samples collected by both vessels even if size compositions of anchovy were significantly different.Eho-monitoring u jadranskome moru provodi se jednom godišnje korištenjem istraživačkih brodova “Dallaporta” i “bios”, opremljenih s ehosonderima SIMraD (ek-500 i ek-60), te pretvaračima podijeljenog snopa radnih frekvencija od 38 kHz (eS38b). Budući da ovi straživački brodovi imaju različite značajke, a koriste i različite pelagijske koće za uzorkovanje sitne plave ribe, postoje sumnje glede usporedivosti prikupljenih podataka. S ciljem procjene usporedivosti prikupljenih podataka, napravljena je usporedba u prikupljanju podataka ovim istraživačkim brodovima. Uspoređena je buka pojedinih brodova, prikupljanje akustičkih podataka, te usporedbe prikupljenih uzoraka riba s obzirom na sastav i strukturu uzoraka. utvrđeno je da buka koju proizvode oba broda je dovoljno niska da dozvoljava detekciju pojedinačnih riba do dubine od 200 m. Akustički podaci prikupljeni dvama istraživačim brodovima pokazuju slične trendove, bez značajnih razlika u srednjim Sa-vrijednostima i s vrlo značajnom povezanošću među njima. Potvrđeno je da se budućim procjenama ribljih naselja nepristrani akustički podaci ovih brodova mogu međusobno nadopunjavati. Glede prikupljanja uzoraka riba, došlo se do spoznaje da je inćun bio najzastupljenija vrsta u uzorcima koje su sakupila oba istraživačka broda iako je njihova veličinska struktura bila značajno različita

Struktura populacije i brojnost zooplanktona u estuariju rijeke Krke u proljeće 2006-e godine

The zooplankton assemblage was investigated in April 2006 at 9 stations along, and in front of, the highly stratified salt-wedge Krka river estuary, using 53- and 125-μm mesh Nansen nets. Tintinnids, copepods and their developmental stages and mollusc larvae dominated the zooplankton community, with 28 tintinnid and 41 copepod taxa recorded in the investigated area. Both tintinnid and copepod communities showed a general decrease in abundance and increase in species number from the head to the mouth of estuary, with a clear dominance of estuarine-neritic species. The most abundant tintinnids were Tintinnopsis campanula and Favella ehrenbergii. Small cyclopoid copepod Oithona nana dominated in the upper reaches, presumably feeding opportunistically on abundant organic matter accumulated at the permanent halocline. The contribution of calanoids intensified towards marine stations, except in the eutrophicated Šibenik harbour area in the middle reaches, where cyclopoid Oithona nana again proliferated. An assessment of the sampling performances of the 53- and 125-μm nets and data on zooplankton population structure indicated that the 125-μm mesh size plankton net in combination with Niskin bottles would give the optimal insight into the ecology of all zooplankton components in future investigations of this and similar highly stratified estuaries.Zooplanktonska zajednica je istraživana u travnju 2006. na devet postaja duž i ispred visokostratificiranog estuarija rijeke Krke, uporabom dviju planktonskih mreža Nansen tipa, opremljenih svilama finoće tkanja 53- i 125-μm. Tintinidi, kopepodni rakovi i njihovi razvojni stadiji te ličinke mekušaca su dominirale u zooplanktonu, a zabilježeno je 28 vrsta tintinida i 41 vrsta kopepoda. Kod tintinida i kopepoda zamijećen je pad brojnosti i porast broja vrsta prema ušću estuarija, uz izraženu dominaciju estuarsko-neritičkih vrsta. Najbrojniji tintinidi su bili Tintinnopsis campanula i Favella ehrenbergii. Mali ciklopoidni kopepod Oithona nana dominirao je u gornjem dijelu estuarija, vjerovatno se hraneći organskom tvari nakupljenoj na permanentnoj haloklini. Udio kalanoidnih kopepoda se povećavao prema postajama iza ušća, s iznimkom eutrofiziranog područja šibenske luke na kojem su ponovo zabilježene visoke brojnosti ciklopoida Oithona nana. Usporedba brojčanih podataka iz korištenih planktonskih mreža i sastav populacije zooplanktona ukazuju da bi kombinacija 125-μm planktonske mreže i Niskin crpca dala optimalne podatke o ekologiji zooplanktonske zajednice tijekom budućih istraživanja ovog i sličnih visokostratificiranih estuarija

Klimatski skokovi i više-dekadna promjenjivost pelagičkog ekosustava Jadrana

In recent highly variable climate, a combined effect of a large-scale northern hemisphere climate and regional-scale Adriatic hydroclimate changes significantly reflected in the Adriatic Sea ecosystem. To clarify this statement we set up in connection two inter-annual systems: the air-sea interconnected system and pelagic ecosystems for the period 1961 to 2010. Within this period, significant changes occurred through 1987-1998 period, characterized by a drop of temperature, salinity and oxygen concentration in the middle Adriatic intermediate layer as consequence of a weaker ventilation of the Adriatic Sea. The pelagic ecosystem reacted to these changes. Large fluctuations in marine biota (from plankton to pelagic fish) revealed significantly different regimes before and after the late eighties. Different patterns observed through analyzed biotic parameters seem linked to modification in thermohaline circulation related to the Eastern Mediterranean Transient (EMT), whose effects prevented warmer and saltier water mass intrusions into the Adriatic Sea. These results provide evidence on connections between the shifts in the middle Adriatic pelagic ecosystem and the northern hemisphere climate via changes in regional atmospheric conditions, and highlight the importance of northern hemisphere climate changes for physical and biological regimes of the Adriatic SeaU vrijeme sve izrazitije promjene klime ekosustav Jadranskog mora pod značajnim je utjecajem atmosferskih promjena koje se događaju na sjevernoj hemisferi te na regionalnoj skali Jadrana. U svrhu objašnjenja međuovisnosti ekosustava Jadrana i atmosferskih procesa na različitim prostornim skalama (od hemisferske do regionalne) analizirana je višegodišnja (1961.-2010.) promjen- jivost sustava atmosfera-more i pelagičkog ekosustava. Unutar promatranog vremenskog razdoblja najznačajnija promjena dogodila se između 1987. i 1998. u intermedijalnom sloju srednjeg Jadrana i bila je obilježena padom temperature mora i saliniteta te kisika kao posljedica slabijeg ventiliranja Jadrana. Istovremeno su u ekosustavu pelagijala Jadranskog mora primijećene velike fluktuacije u biomasi morskih organizama (od fitoplanktona do plave ribe). Izdvojena su signifikantno različita stanja ekosustava Jadrana prije i poslije kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uzrok ovim različitim stanjima ekosustava dijelom se može povezati sa modificiranom termohalinom cirkulacijom Jadrana koja je pod utjecajem EMT (Eastern Mediterranean Transient) sprječavala ulazak toplije i slanije vode u Jadransko more, uzrokujući na taj način uočene promjene u ekosustavu. Ovi rezultati dokazuju povezanost između skokova u pelagičkom ekosustavu na području srednjeg Jadrana i klime na sjevernoj hemisferi putem promjena u regionalnim vremenskim uvjetima te ističu važnost utjecaja klimatskih promjena i skokova na fizikalna i biološka stanja Jadranskog mora

Klimatski skokovi i više-dekadna promjenjivost pelagičkog ekosustava Jadrana

In recent highly variable climate, a combined effect of a large-scale northern hemisphere climate and regional-scale Adriatic hydroclimate changes significantly reflected in the Adriatic Sea ecosystem. To clarify this statement we set up in connection two inter-annual systems: the air-sea interconnected system and pelagic ecosystems for the period 1961 to 2010. Within this period, significant changes occurred through 1987-1998 period, characterized by a drop of temperature, salinity and oxygen concentration in the middle Adriatic intermediate layer as consequence of a weaker ventilation of the Adriatic Sea. The pelagic ecosystem reacted to these changes. Large fluctuations in marine biota (from plankton to pelagic fish) revealed significantly different regimes before and after the late eighties. Different patterns observed through analyzed biotic parameters seem linked to modification in thermohaline circulation related to the Eastern Mediterranean Transient (EMT), whose effects prevented warmer and saltier water mass intrusions into the Adriatic Sea. These results provide evidence on connections between the shifts in the middle Adriatic pelagic ecosystem and the northern hemisphere climate via changes in regional atmospheric conditions, and highlight the importance of northern hemisphere climate changes for physical and biological regimes of the Adriatic SeaU vrijeme sve izrazitije promjene klime ekosustav Jadranskog mora pod značajnim je utjecajem atmosferskih promjena koje se događaju na sjevernoj hemisferi te na regionalnoj skali Jadrana. U svrhu objašnjenja međuovisnosti ekosustava Jadrana i atmosferskih procesa na različitim prostornim skalama (od hemisferske do regionalne) analizirana je višegodišnja (1961.-2010.) promjen- jivost sustava atmosfera-more i pelagičkog ekosustava. Unutar promatranog vremenskog razdoblja najznačajnija promjena dogodila se između 1987. i 1998. u intermedijalnom sloju srednjeg Jadrana i bila je obilježena padom temperature mora i saliniteta te kisika kao posljedica slabijeg ventiliranja Jadrana. Istovremeno su u ekosustavu pelagijala Jadranskog mora primijećene velike fluktuacije u biomasi morskih organizama (od fitoplanktona do plave ribe). Izdvojena su signifikantno različita stanja ekosustava Jadrana prije i poslije kasnih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Uzrok ovim različitim stanjima ekosustava dijelom se može povezati sa modificiranom termohalinom cirkulacijom Jadrana koja je pod utjecajem EMT (Eastern Mediterranean Transient) sprječavala ulazak toplije i slanije vode u Jadransko more, uzrokujući na taj način uočene promjene u ekosustavu. Ovi rezultati dokazuju povezanost između skokova u pelagičkom ekosustavu na području srednjeg Jadrana i klime na sjevernoj hemisferi putem promjena u regionalnim vremenskim uvjetima te ističu važnost utjecaja klimatskih promjena i skokova na fizikalna i biološka stanja Jadranskog mora

Utjecaj čimbenika okoliša na varijabilnost zooplanktona u priobalju istočnog Jadrana (Sredozemno more)

The objectives of this paper were to determine the main environmental drivers of zooplankton variability in coastal waters adjacent to urban areas and to evaluate the differences in zooplankton abundance and population structure in relation to chemical and biological parameters in the water column. Samples were collected seasonally from May 2006 to January 2009 at 8 sampling sites in the bays and channels along the eastern Adriatic coast. Zooplankton population structure showed high similarity within the investigated region, especially evident in the homogeneity of copepod community composition, where relative importance of the individual species showed characteristic high ranking of small and medium-sized taxa. Zooplankton numerical variability primarily responded to seasonal variation in water temperature and spatial variation in salinity, but spatial distribution of the collected data showed that abundances were also linked to chemical and biological parameters generally used as descriptors of water quality. This indicates that zooplankton community size reflects the trophic status of an area and supports the use of zooplankton studies as an auxiliary method in the evaluation of the trophic state of coastal waters.Ciljevi ovog rada su bili utvrditi glavne ekološke pokretače varijabilnosti zooplanktona u obalnim vodama u blizini urbanih područja, te procijeniti razlike u brojnosti i strukturi zooplanktonske zajednice u odnosu na kemijske i biološke čimbenike vodenog stupca. Uzorci zooplanktona su sakupljani sezonski od svibnja 2006. do siječnja 2009. godine, na 8 postaja u zaljevima i kanalima duž istočne obale Jadrana. Struktura populacija zooplanktonske zajednice pokazala je visoku sličnost unutar čitavog istraživanog područja, što je posebno vidljivo u homogenosti sastava kopepodne zajednice, gdje je relativna važnost pojedinih vrsta svuda ukazala na karakteristično visoki udio malih i srednjih taksona. Numerička varijabilnost zooplanktona prvenstveno je bila povezana sa sezonskim varijacijama temperature i prostornim varijacijama slanosti, ali je prostorna raspodjela prikupljenih podataka pokazala da je također povezana s kemijskim i biološkim parametrima kojima se opisuje kvaliteta vode. To ukazuje da je brojnost zooplanktona povezana s trofičkim stanjem područja i ide u prilog istraživanju zooplanktona kao pomoćnog parametra u procjeni trofičkog stanja obalnih voda

Morfologija i ekologija slabo poznatog dinoflagelata Prorocentrum arcuatum (Dinophyceae) iz Medulinskog zaljeva (istočni dio Jadranskog mora)

The unusual and prolonged occurrence of rare and poorly known dinoflagellate Prorocentrum arcuatum in the phytoplankton of the shallow aquaculture site in Medulin Bay was recorded from July 2013 to October 2014. This enabled us to investigate changes in abundance and environmental drivers of P. arcuatum population dynamics in natural conditions, and to provide first detailed description of P. arcuatum from field samples based on SEM images. During 15 months of observations we also recorded seasonal variability in P. arcuatum cell size. The optimum physical conditions for P. arcuatum proliferation were reached in autumn 2013, during the narrow temperature range between 19.6 oC – 20.4 oC, and salinity between 36.7 - 37.7. Despite the general similarity in physical conditions in autumn 2014, this increase in the abundance of P. arcuatum was not repeated, which might be connected to higher competition due to observed interannual changes in phytoplankton population structure.Na području Medulinskog zaljeva, u razdoblju od srpnja 2013. do listopada 2014. godine, zabilježena je pojava rijetke i slabo poznate vrste dinoflagalata Prorocentrum arcuatum. Prisutnost vrste P. arcutum u fitoplanktonskoj zajednici Medulinskog zaljeva tijekom 15- mjesečnog razdoblja omogućila je istraživanje promjene u brojnosti vrste i okolišnih parametara koji uvjetuju dinamiku populacije vrste P. arcuatum u prirodnim uvjetima, a ujedno nam je omogućilo i prvi detaljni opis P. arcuatum temeljen na SEM metodologiji. Tijekom istraživanja zabilježili smo sezonsku varijabilnost u veličini stanica P. arcuatum. Optimalni fizikalni uvjeti za povećanu brojnost P. arcuatum zabilježeni su u jesen 2013. pri rasponu temperature od 19.6 oC do 20.4 oC i salinitetu 36.7 - 37.7. Unatoč činjenici da su slični okolišni uvjeti zabilježeni i naredne godine, u jesen 2014, povećanje brojnosti P. arcuatum se nije ponovilo, što može biti povezano s većom kompetitivnošću drugih vrsta uslijed godišnjih promjena fitoplanktonske zajednice