FUNCTIONAL STATUS ASSESSMENT OF PATIENTS WITH LOWER LIMB AMPUTATION USING LOCOMOTOR CAPABILITIES INDEX QUESTIONNAIRE

Za procjenu funkcionalnog ishoda protetičke rehabilitacije bolesnika učestalo se koristi upitnik Indeks lokomotornih mogućnosti (engl. Locomotor Capabilities Index- LCI) koji je dio većeg upitnika PPA (engl. The Prosthetic profile of the Amputee Person questionnaire) specifičnog za osobe s amputacijom donjeg uda

Rehabilitation of lower limb amputees

Rehabilitation of amputees represents a complex process during the course of which an amputee receives professional aid and support, so as to adapt to the use of prosthesis, i.e. an artificial supplement for the lost body part. The process aims at achieving an independent performance of the amputee in all areas of everyday life and as high quality of life as possible. The rehabilitation encompasses not only the pre-amputation, postoperative, pre-prosthetic and prosthetic stage, within which an amputee is provided with a prosthetic aiding device, but also the subsequent long-term monitoring and follow-up. The implementation of the rehabilitation process runs in line with the biopsychosocial model and requires a multidisciplinary and an interdisciplinary approach, so as to achieve a successful reintegration of an amputee and allow for a lifestyle resembling the pre-amputation one as much as possible. The article brings the causes and types of amputation, the principles underpinning contemporary amputation surgery, prosthetics and rehabilitation during preoperative, postoperative, pre-prosthetic and prosthetic stages, as well as the stage goals and MOs of their attainment. Principles of evaluation of prosthetic rehabilitation outcomes in limb amputees, which make use of appraisal questionnaires, have been discussed as well

Interdisciplinary teamwork – challenge in contemporary rehabilitation

Suvremena rehabilitacija holistički je orijentirana, obuhvaća medicinsku, psihološku i socijalnu dimenziju te počiva na temeljima timskog rada. Restituciju aktivnosti, socijalne participacije i podizanje kvalitete života kod osoba s akutnim/kroničnim zdravstvenim problemom nemoguće je ostvariti kroz djelovanje jedne profesije. Preporuka je Europske udruge medicinskih specijalista (UEMS) ostvarivanje zajedničkih ciljeva rehabilitacije kroz interdisciplinarni pristup, što predstavlja izazov s obzirom na tradicionalni pristup. Kako bi se optimizirao učinak rehabilitacije, nužno je objediniti različite zdravstvene i nezdravstvene profesije; liječnike specijaliste, fizioterapeute, radne terapeute, medicinske sestre, protetičare/ortotičare uz suradnju sa psiholozima, socijalnim radnicima te institucijama koje osiguravaju i odobravaju potrebnu zdravstvenu skrb. U većini zemalja Europe prakticira se isključivo interdisciplinarni oblik rada u rehabilitaciji, problemski orijentiran i fokusiran na bolesnika te ekonomski povoljan za zdravstveni sustav. Unatoč stručnim kompetencijama i znanju profesionalaca u rehabilitacijskom timu, postoji nedostatak vještina i adekvatnog stava prema interdisciplinarnom radu. Kao posljedica loše komunikacije, različitog gledišta profesija na uloge, hijerarhiju i suradnju u timu, nerazumijevanja ili neprihvaćanja stručnih kompetencija drugih članova, kompromitiran je interdisciplinarni pristup. Tijekom Domovinskog rata rehabilitacija u Hrvatskoj dobiva zamah i potrebu za interdisciplinarnim radom, gdje se unatoč deficitu potrebnih profesija i nepovoljnim paramedicinskim čimbenicima mijenja strateški pristup s holističkim orijentirom. No Hrvatska i njezin sustav zdravstvene skrbi još uvijek su u tranziciji s evidentnim manjkom svih potrebnih stručnjaka, sudionika u rehabilitaciji. Literatura predlaže interdisciplinarni oblik kao jedini oblik rada u suvremenoj rehabilitaciji, no prakticiranje tog oblika rada u esenciji je izazov. U akademskom obrazovanju posebno mjesto mora zauzimati razvijanje vještina kako bi taj izazov postao ustaljena praksa.Modern rehabilitation is holistically oriented, it includes medical, psychological and social dimension and is based on teamwork. Restitution activities, social participation and raising the quality of life in patients with acute/chronic health problem are impossible to achieve by the action of only one profession. The recommendation of the European Union of Medical Specialists (UEMS) is the achievement of common goals of rehabilitation through an interdisciplinary approach, which represents a challenge when compared to the traditional approach. In order to optimize the effect of rehabilitation, it is necessary to consolidate a variety of medical and non-medical professions; specialized medical doctors, physical therapists, occupational therapists, nurses, prosthetists/orthotists in cooperation with psychologists, social workers and institutions that provide and approve the necessary medical care. In most European countries, interdisciplinary forms of work in rehabilitation are exclusively practiced, they are problem-oriented and focused on the patient, and economically beneficial for the health system. Despite the technical competence and knowledge of professionals in the rehabilitation team, there is a lack of adequate skills and attitude towards interdisciplinary work. As a result of poor communication, a different point of view on the role of the profession, hierarchy and cooperation in the team, as well as a lack of understanding or accepting professional competencies of other members, interdisciplinary approach is compromised. During the war, rehabilitation in Croatia gained momentum and the need for interdisciplinary work, and despite the lack of required professions and unfavorable paramedical factors, it changed strategic approach to holistic landmark. However, Croatia and its health care system are still in transition, with an evident lack of expert participants in rehabilitation. Literature suggests interdisciplinary form as the only form of work in contemporary rehabilitation, but practicing the same is in its essence a challenge. In order to transfer this challenge to the common practice, development of appropriate skills deserves a special place in academic education

Rehabilitation of lower limb amputees – Guidelines for clinical work in Croatia

Rehabilitacija osoba s amputacijom donjih udova kompleksan je proces u kojem se osobi koja je doživjela gubitak uda pomaže da se, uz stručnu podršku, adaptira na protezu kao artificijelni nadomjestak izgubljenog dijela te da uz primjenu proteze postigne maksimalno moguću neovisnost u svim područjima života, sa što boljom kvalitetom življenja. Rehabilitacija obuhvaća razdoblje od amputacije, koja može biti posljedica ozljede ili bolesti, kroz postoperacijsku i predprotetičku fazu do protetičke faze rehabilitacije u kojoj se provodi protetička opskrba, ali i kasniju fazu dugotrajnog praćenja. Medicinsku rehabilitaciju nužno mora pratiti adekvatna psihološka i socijalna rehabilitacija, po biopsihosocijalnom modelu, kako bi se ostvario konačni cilj rehabilitacije, a to je uspješna reintegracija osobe u život sa stilom koji je što sličniji onom koji je prethodio amputaciji. U radu su prezentirani uzroci i vrste amputacije, načela suvremene protetike i rehabilitacije osoba s amputacijom donjih udova tijekom predoperacijske, postoperacijske, predprotetičke i protetičke faze s ciljevima rehabilitacije u pojedinim fazama, načinima njihova ostvarivanja, kao i načelima psihosocijalne rehabilitacije. Također su prezentirani evaluacijski upitnici i načela Međunarodne klasifikacije funkcioniranja, onesposobljenosti i zdravlja (MKF) za procjenu rezultata rehabilitacije osoba s amputacijom donjih udova.The rehabilitation of the person with limb loss is a complex process and a period of training to learn how to function using the prosthesis, with the aim of being independent in all the activities of daily living, vocational and non-vocational activities. The final aim is to live one’s life the way the person used to live before the amputation. The article brings the causes and types of amputation, the principles underpinning contemporary amputation surgery, goals and principles of prosthetic restoration and rehabilitation for lower extremity during preoperative amd postoperative management, pre-prosthetic and prosthetic rehabilitation stages, clinical monitoring and follow up of prosthetically rehabilitated amputees as well the stage goals and manner of their attainment. Principles of evaluation of prosthetic rehabilitation outcomes in limb amputees which make use of appraisal questionnaires have been discussed as well

DIAGNOSIS AND CONSERVATIVE TREATMENT OF LOW BACK PAIN: REVIEW AND GUIDELINES OF THE CROATIAN VERTEBROLOGIC SOCIETY

Križobolja je vrlo česta, a troškovi skrbi za te bolesnike su visoki. Liječnici različitih specijalnosti donijeli su smjernice za dijagnostiku i konzervativno liječenje križobolje, čija primjena treba dovesti do skrbi utemeljenoj na dokazima i boljeg ishoda. U dijagnostičkom postupniku ključno je mjesto anamneze i kliničkog pregleda, a najvažnije je klasificirati bolesnike na one s nespecifičnom križoboljom, s križoboljama povezanima s radikulopatijom (radikularni sindrom) i križoboljom potencijalno povezanom sa suspektnom ili potvrđenom ozbiljnom patologijom. Kako križobolja nije samo fizički problem, u obzir treba uzeti i psihosocijalne čimbenike, odnosno rano identificirati bolesnike koji će razviti kroničnu križobolju, jer to determinira odabir liječenja. U ocjeni bolesnika s križoboljom treba nastojati koristiti validirane upitnike. U pristupu bolesniku s križoboljom korisno je primijeniti principe upravljanja sadržajem. Načelno, akutna i kronična križobolja liječe se različito. Uz edukaciju, u bolesnika s akutnom križoboljom najvažniji su savjeti (napose da ostane aktivnim), primjena lijekova (ponajprije za kontrolu boli), te eventualno spinalna manipulacija i kratkotrajna primjena ortoza. Glavni cilj liječenja bolesnika s kroničnom križoboljom je obnavljanje funkcije, pa i uz perzistiranje boli. Za kroničnu križobolju, uz edukaciju i primjenu lijekova, preporučuju se terapijske vježbe, fizikalna terapija, masaža, a u bolesnika s visokim stupnjem onesposobljenosti i intenzivni multidisciplinarni biopsihosocijalni pristup.Low back pain (LBP) is a very common condition with high costs of patient care. Medical doctors of various specialties from Croatia have brought an up-to-date review and guidelines for diagnosis and conservative treatment of low back pain, which should result in the application of evidence-based care and eventually better outcomes. As LBP is a multifactorial disease, it is often not possible to identify which factors may be responsible for the onset of LBP and to what extent they aggravate the patient’s symptoms. In the diagnostic algorithm, patient’s history and clinical examination have the key role. Furthermore, most important is to classify patients into those with nonspecific back pain, LBP associated with radiculopathy (radicular syndrome) and LBP potentially associated with suspected or confirmed severe pathology. Not solely a physical problem, LBP should be considered through psychosocial factors too. In that case, early identification of patients who will develop chronic back pain will be helpful because it determines the choice of treatment. In order to make proper assessment of a patient with LBP (i.e. pain, function), we should use validated questionnaires. Useful approach to a patient with LBP is to apply the principles of content management. Generally, acute and chronic LBP cases are treated differently. Besides providing education, in patients with acute back pain, advice seems to be crucial (especially to remain active), along with the use of drugs (primarily in terms of pain control), while in some patients spinal manipulation (performed by educated professional) or/and short-term use of lumbosacral orthotic devices can also be considered. The main goal of treating patients with chronic LBP is renewal of function, even in case of persistent pain. For chronic LBP, along with education and medical treatment, therapeutic exercise, physical therapy and massage are recommended, while in patients with a high level of disability intensive multidisciplinary biopsychosocial approach has proved to be effective

Smjernice za dijagnostiku i liječenje bolesnika s vratoboljom – 1. dio

Vratobolja je jedna od najčešćih mišićnokoštanih bolesti koja rezultira značajnom boli i nesposobnosti te ima velik utjecaj na individualnoj razini, kao i na zdravstveni sustav i društvo u cjelini. Uzroci vratobolje su različiti, a etiološki prevladavaju oni mehanički povezani s degenerativnim promjenama vratne kralješnice. Svjedočimo raznim dijagnostičkim i terapijskim pristupima za ove bolesnike. Hrvatsko vertebrološko društvo Hrvatskoga liječničkog zbora predstavlja sveobuhvatni narativni pregled i smjernice za dijagnozu i liječenje bolesnika s vratoboljom, s naglaskom na najčešće uzroke. Smjernice su rezultat konsenzusa stručnjaka različitih specijalnosti, a temelje se na najboljim dokazima. Ovaj prvi dio odnosi se na dijagnostiku, a drugi njemu komplementarni dio odnosi se na terapiju. Dijagnostički dio smjernica (1. dio) obuhvaća: klinička obilježja i evaluaciju (uključivo strukturirane upitnike), laboratorijsku dijagnostiku, slikovne metode, neurofiziološko testiranje i minimalno invazivne dijagnostičke postupke. Dio smjernica o liječenju (2. dio) uključuje: farmakološko liječenje, tjelesne medicinske vježbe, trakciju, manualnu terapiju, metode fizikalne terapije, primjenu ortoza, minimalno invazivne terapijske intervencije, kirurško liječenje, rehabilitaciju nakon kirurških zahvata i psihijatrijski pristup. Ovo su prve hrvatske smjernice za vratobolju primarno namijenjene liječničkoj profesionalnoj zajednici