Kliničke praktične smjernice za perioperacijsku i poslijeoperacijsku skrb o arterijsko-venskim fistulama i umetcima za hemodijalizu u odraslih

Krvožilni pristup omogućuje hemodijalizu koja spašava život. Stoga je nužna dobra funkcija krvožilnog pristupa koja omogućuje prikladan krvni protok radi uklanjanja tvari koje se u uremiji zadržavaju u krvi bolesnika, uz istodobno sniženje rizika od sustavne infekcije na najmanju moguću mjeru. Godine 2007. Europske smjernice najbolje prakse (engl. European Best Practice Guidelines – EBPG), prethodnice trenutačne Europske najbolje bubrežne prakse (engl. European Renal Best Practice – ERBP), donijele su nacrt skupine preporuka – vodiča pri donošenju odluka o upućivanju na pregled radi krvožilnog pristupa, o procjeni i nadzoru izbora pristupa te o postupcima kod komplikacija. (1) Otad su se znatno razvili ne samo dokazi na kojima se temelje ove preporuke nego i procesi nastajanja smjernica. (2) Kao odgovor na to, ERBP je ažurirao prethodno djelo u suradnji s raznim stručnjacima iz tog područja uključujući i predstavnike Društva za krvožilni pristup (engl. Vascular Access Society – VAS), kirurge za krvožilni pristup, radiologe, medicinske sestre za dijalizu, znanstvenike, bolesnike i one koji se za njih brinu. Nastojanje da se pridržavaju sve strože metodike izrade smjernica nalagalo je određena odricanja u pogledu područja obuhvata ovih smjernica. Posljedično, one ne „pokrivaju” baš sve iste teme kao njihova prethodna verzija. Neka su područja zajednička, a neka su arhivirana da bi ustupila mjesto novim pitanjima kojima su prednost dali i pružatelji zdravstvene skrbi i oni za koje se skrbi. Odvojeno su objavljene pojedinosti postupka izbora djelokruga problematike koju su smjernice obuhvatile. (3) Nastajanje ovih smjernica slijedilo je strog proces pregleda i procjene dokaza koji se temeljio na sustavnim pregledima rezultata kliničkih istraživanja te opservacijskih podataka gdje je to bilo potrebno. Strukturirani pristup slijedio je model sustava GRADE (hrv. stupanj), koji svakoj preporuci pripisuje stupanj s obzirom na sigurnost sveukupnih dokaza te snagu. (4) Gdje je to bilo primjereno skupina za izradu smjernica unijela je nestupnjevan savjet za kliničku praksu, a koji nije proistekao iz pregleda sustavnih dokaza. Kliničke praktične smjernice iz 2019. godine specifično pokrivaju peritransplantacijske i poslijetransplantacijske aspekte arterijsko-venskih (AV) fistula i umetaka (graftova). Drugi dio, koji je bio u nastajanju kada su ove smjernice išle u tisak, pokrit će aspekte izbora krvožilnog pristupa, prijeoperacijske procjene krvnih žila i središnje venske katetere. Unatoč nedostatku dokaza velike sigurnosti za većinu područja krvožilnih pristupa, ERBP se posvetio izradi smjernica velike kakvoće, dajući smjernicu gdje god je moguće, a popis preporuka za istraživanje ondje gdje se nije moglo uputiti smjernicom. Nadamo se da će ove smjernice i one planirane pomoći stručnoj zajednici pri donošenju odluka o postupcima, postupnicima i skrbi vezanima s krvožilnim pristupima, pomoći bolesnicima i onima koji se za njih brinu da steknu uvid u problematiku te olakšati zajedničko donošenje odluka u tom području

Current tools for prediction of arteriovenous fistula outcomes

It remains challenging to accurately predict whether an individual arteriovenous fistula (AVF) will mature and be useable for haemodialysis vascular access. Current best practice involves the use of routine clinical assessment and ultrasonography complemented by selective venography and magnetic resonance imaging. The purpose of this literature review is to describe current practices in relation to pre-operative assessment prior to AVF formation and highlight potential areas for future research to improve the clinical prediction of AVF outcomes

Preserving arteriovenous fistula outcomes during surgical training

Purpose Arteriovenous fistulae (AVFs) are the preferred option for vascular access, as they are associated with lower mortality in hemodialysis patients than in those patients with arteriovenous grafts (AVGs) or central venous catheters (CVCs). We sought to assess whether vascular access outcomes for surgical trainees are comparable to fully trained surgeons. Methods A prospectively collected database of patients was created and information recorded regarding patient demographics, past medical history, preoperative investigations, grade of operating surgeon, type of AVF formed, primary AVF function, cumulative AVF survival and functional patency. Results One hundred and sixty-two patients were identified as having had vascular access procedures during the 6 month study period and 143 were included in the final analysis. Secondary AVF patency was established in 123 (86%) of these AVFs and 89 (62.2%) were used for dialysis. There was no significant difference in survival of AVFs according to training status of surgeon (log rank x2 0.506 p=0.477) or type of AVF (log rank x2 0.341 p=0.559). Patency rates of successful AVFs at 1 and 2 years were 60.9% and 47.9%, respectively. Conclusion We have demonstrated in this prospective study that there are no significant differences in outcomes of primary AVFs formed by fully trained surgeons versus surgical trainees. Creation of a primary AVF represents an excellent training platform for intermediate stage surgeons across general and vascular surgical specialties. </jats:sec