GRADING IN FINNISH COMPULSORY SCHOOLS

U ovom tekstu autor prikazuje fi nski nacionalni kurikulum za obveznu školu. Posebna je pozornost posvećena analizi modela praćenja i ocjenjivanja aktivnosti i postignuća učenika u fi nskoj obveznoj školi. Autor pokušava odgovoriti na pitanje zašto su fi nski učenici uspješni u međunarodnom projektu PISA. Početkom ovog tisućljeća u Finskoj je blizu 600.000 djece obuhvaćeno obveznim školovanjem koje traje devet godina. Prvih šest razreda obvezne škole podučava razredni učitelj sve nastavne predmete, uz pomaganje stručnih učitelja za neke nastavne predmete (npr. glazbeni odgoj, tjelesni odgoj). U posljednjoj trećini obveznoga školovanja svaki predmet podučava predmetni učitelj – specijalist. Nastavna godina traje 190 nastavnih dana, između sredine kolovoza i sredine lipnja. Tjedno opterećenje učenika nastavom kreće se od 19 do 30 sati, od prvog do devetog razreda. Nastavni sat traje 45 minuta, s obveznim odmorom od 10 do 15 minuta između svakog sata. Osnovna skala za ocjenjivanje tijekom obveznog školovanja ima sedam stupnjeva (ocjene od 4 do 10). Ocjenjivanje je u pravilu opisno za učenike od prvog do četvrtog razreda, a numeričko za ostale razrede. Osnovna ocjena prema kojoj se određuju nacionalni okvirni kriteriji i standardi je 8. Ocjene 9 i 10 koriste se za isticanje nekih obilježja učenika te učenika koji se bitno razlikuju u zalaganju, načinu rada i rezultatima u odnosu na ostale učenike. Ocjena 10 se rijetko dodjeljuje, obično je dobivaju jedan do dva učenika u odjeljenju. Ocjene 6 i 7 se dodjeljuju za podsjećanje na to da bi učenik trebao učiniti dodatne napore kako bi dostigao potreban standard, a ocjena 5 označava krajnje upozorenje učeniku i roditeljima da treba nešto promijeniti u pristupu učenju. Ocjena 4 označava nezadovoljavajuće rezultate. U posljednja dva provjeravanja znanja i kompetencija učenika na kraju obveznoga školovanja fi nski učenici bili su na samom vrhu rangiranih učenika.In this paper, the author describes the Finnish national curriculum for compulsory schools. Particular attention is paid to an analysis of the model of monitoring and grading of students’ activities and achievements in Finnish compulsory schools. The author seeks to answer the question of why Finnish students are so successful in the international PISA project. At the beginning of this millennium, around 600,000 children in Finland were included within compulsory education which lasts for nine years. In the fi rst six forms of compulsory school, all school subjects are taught by the class teacher, with the assistance of specialist teachers for certain school subjects (e.g. Music, Physical Education). In the last third of compulsory education, each school subject is taught by a subject specialist teacher in charge of the respective subject. The school year lasts 190 school days, between mid August and mid June. The weekly school load on students is from 19 to 30 hours, from the fi rst to the ninth form. Lessons are 45 minutes long, with a compulsory break lasting between 10 to 15 minutes between each lesson. The basic grading scale during compulsory education has seven grades (from 4 to 10). Grading in general is descriptive for students from the first to fourth form, and numeric in other forms. The basic grade according to which the national criteria and standards are set is 8. Grades 9 and 10 are used to highlight certain features of students and to commend those who stand out in terms of their efforts, way of work and results in relation to other students. Grades 6 and 7 are given as a reminder that the student should put in extra effort to reach the necessary standard, and grade 5 describes a final warning to the student and his or her parents that a change must be made in the approach to learning. Grade 4 marks unsatisfactory results. In the last two assessments of the knowledge and competences of students at the end of compulsory education, Finnish students were ranked at the very top of the list

Important Pedagogues and the Most Important Pedagogy Papers in Croatia in the 20th Century

Autor prikazuje djelovanje odabranih (najutjecajnijih) pedagoga na području Hrvatske tijekom dvadesetog stoljeća. Uz pomoć jedanaest umirovljenih sveučilišnih nastavnika (pedagoga) i jedne pojednostavnjene varijante delphi metode došao je do popisa deset najutjecajnih pedagoga u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću. Kratko su prikazani njihovi životopisi te kritički razmatrani njihovi doprinosi pedagoškoj teoriji i praksi u Hrvatskoj. Vodeći pedagozi i znanstvenici u području pedagogije u 20. stoljeću su: Stjepan Basariček (1848.—1918.), Stjepan Matičević (1880.—1940.), Stjepan Pataki (1905.—1953.), Pero Šimleša (1910.—1988.), Martin Petančić (1910.—1983.), Vilko Švajcer (1917.—1992.), Vladimir Poljak (1920.—1998.), Vladimir Mužić (1925.), Ante Vukasović (1929.) i Vladimir Jurić (1937.). Suradnici u ovome delphi projektu su omogućili i stvaranje popisa od dvanaest knjiga za koje se može procijeniti da su imale velik utjecaj na pedagogijsku znanost i osposobljavanje pedagoga i nastavnika za potrebe hrvatskog školstva u dvadesetom stoljeću.The author presents an overview of the activities of the most influential pedagogues in Croatia in the 20th century. Aided by eleven retired university teachers (pedagogues) and by using a simplified Delphi Method, the author produces a list of ten of the most influential pedagogues in Croatia in the 20th century. He briefly presents their curriculum vitae and gives a critical overview of their contribution to the theory and practice of pedagogy in Croatia. The leading pedagogues and scientists in the field of pedagogy in the 20th century were the following: Stjepan Basariček (1848—1918), Stjepan Matičević (1880—1940), Stjepan Pataki (1905—1953), Pero Šimleša (1910—1988), Martin Petančić (1910—1983), Vilko Švajcer (1917—1992), Vladimir Poljak (1920—1998), Vladimir Mužić (1925), Ante Vukasović (1929) and Vladimir Jurić (1937). The associates on this Delphi project also assisted in creating a list of twelve books that may be considered to have greatly influenced pedagogical science and the training of pedagogues and teachers for the needs of the Croatian educational system in the twentieth century

Historical, Comparative and Hermeneutical Analysis of Works by Célestin Freinet and Mate Lovrak

Célestin Freinet i Mato Lovrak bili su učitelji otprilike u istim godinama tijekom 20. stoljeća. Možemo reći da su živjeli i djelovali u isto vrijeme, između 1919. i 1960. godine. U svom djelovanju i pedagoškim idejama imali su dosta sličnosti. Postavlja se pitanje: tko ili što je utjecalo da su imali dosta zajedničkih ideja koje su obojica prakticirala u radu s djecom. Budući da su obojica živjela i djelovala u vrijeme pune afirmacije projekata i pravaca reformske pedagogije, vjerojatno je da su obojica prepoznala pedagoške vrijednosti istih ideja iz tih projekata te su ih uspješno kreativno primjenjivali u praksi. Freinet je bio poznatiji u ostalim državama tadašnje Europe, a Lovrak je, osim prakticiranja tih ideja u učionici, dosta zanimljivo opisivao sve to u romanima za djecu i učitelje, s temama iz školskog života. Među zajedničkim obilježjima u njihovoj pedagogiji i didaktici u djelovanju istaknimo učeničku samoupravu, suradnju među učenicima, dječja prava, slobodno izražavanje u raznim područjima, slobodne pismene sastave, učeničko zadrugarstvo, učenje otkrivanjem u poticajnoj okolini. Obojica su isticala slobodu kao važno načelo svih aktivnosti učenika. Gledajući na odnose aktivnosti učenika i učitelja, obojica poznatih učitelja i pedagoga slagala su se u tome da je najbolja ona škola u kojoj su učenici aktivniji od učitelja, odnosno u kojoj je više učenja, a manje poučavanja. Budući da su se svojim idejama i djelovanjem približili onome što se danas naziva konstruktivistička nastava, može se zaključiti da su pridonijeli afirmaciji konstruktivističke nastave i konstruktivističke didaktike koja i danas privlači pozornost učitelja i pedagoga.Célestin Freinet and Mato Lovrak were active as teachers more or less contemporarily in the 20th century. It may be stated that they lived and worked at the same time – between 1919 and 1960. Their activities and ideas regarding pedagogy were to a high extent similar. The following question may be posed: who or what was the cause that both of them had many ideas in common, which they practiced in working with children. Since they both lived and worked in the time of full affirmation of the projects and courses related to reform pedagogy, it may be assumed that both of them recognised the pedagogical values of the ideas arising from these projects, and successfully and creatively applied them in practice. Freinet was better known in other countries of Europe of that time, whilst Lovrak, apart from practicing these ideas in classroom, described them in a rather interesting fashion in novels tacking school life topics intended for children and teachers. Common features in their pedagogy and didactics particularly worth stressing are: pupils’ autonomy; cooperation among pupils; children’s rights; freedom of expression in various areas; freedom in writing compositions; pupils’ cooperative movement; empirical learning in a stimulating environment. They both stressed freedom as an important principle in relation to pupils’ activities. As concerns the interrelations regarding the activities of teachers and pupils, both of these well-known teachers and pedagogues agree that the best school is the one where pupils are more active than the teachers, that is to say where learning predominates over teaching. Due to the fact that – thanks to their ideas and work – they had come closer to the phenomenon today called constructivist teaching, it may be concluded that they have both contributed to the affirmation of both constructivist teaching and constructivist didactics, which even today attract the attention of teachers and pedagogues

Important Pedagogues and the Most Important Pedagogy Papers in Croatia in the 20th Century

Autor prikazuje djelovanje odabranih (najutjecajnijih) pedagoga na području Hrvatske tijekom dvadesetog stoljeća. Uz pomoć jedanaest umirovljenih sveučilišnih nastavnika (pedagoga) i jedne pojednostavnjene varijante delphi metode došao je do popisa deset najutjecajnih pedagoga u Hrvatskoj u dvadesetom stoljeću. Kratko su prikazani njihovi životopisi te kritički razmatrani njihovi doprinosi pedagoškoj teoriji i praksi u Hrvatskoj. Vodeći pedagozi i znanstvenici u području pedagogije u 20. stoljeću su: Stjepan Basariček (1848.—1918.), Stjepan Matičević (1880.—1940.), Stjepan Pataki (1905.—1953.), Pero Šimleša (1910.—1988.), Martin Petančić (1910.—1983.), Vilko Švajcer (1917.—1992.), Vladimir Poljak (1920.—1998.), Vladimir Mužić (1925.), Ante Vukasović (1929.) i Vladimir Jurić (1937.). Suradnici u ovome delphi projektu su omogućili i stvaranje popisa od dvanaest knjiga za koje se može procijeniti da su imale velik utjecaj na pedagogijsku znanost i osposobljavanje pedagoga i nastavnika za potrebe hrvatskog školstva u dvadesetom stoljeću.The author presents an overview of the activities of the most influential pedagogues in Croatia in the 20th century. Aided by eleven retired university teachers (pedagogues) and by using a simplified Delphi Method, the author produces a list of ten of the most influential pedagogues in Croatia in the 20th century. He briefly presents their curriculum vitae and gives a critical overview of their contribution to the theory and practice of pedagogy in Croatia. The leading pedagogues and scientists in the field of pedagogy in the 20th century were the following: Stjepan Basariček (1848—1918), Stjepan Matičević (1880—1940), Stjepan Pataki (1905—1953), Pero Šimleša (1910—1988), Martin Petančić (1910—1983), Vilko Švajcer (1917—1992), Vladimir Poljak (1920—1998), Vladimir Mužić (1925), Ante Vukasović (1929) and Vladimir Jurić (1937). The associates on this Delphi project also assisted in creating a list of twelve books that may be considered to have greatly influenced pedagogical science and the training of pedagogues and teachers for the needs of the Croatian educational system in the twentieth century

The first Waldorf primary school in Zagreb (1994–2019)

Od osnivanja prve waldorfske škole u Stuttgartu 1919. proteklo je stotinu godina. Na području Hrvatske, u kojoj je rođen osnivač prve waldorfske škole Rudolf Steiner (1861. – 1925.), prva takva škola osnovana je u Zagrebu 12. rujna 1993. U Hrvatskoj početkom ovoga stoljeća djeluju dvije waldorfske (Zagreb i Rijeka) i jedna Montessori škola (Zagreb). Tijekom prvih 25 godina osnovnu waldorfsku školu u Zagrebu završilo je 230 učenika. Svi su nastavili školovanje u hrvatskim srednjim školama (gimnazije, ekonomske, medicinske, tehničke i razne obrtničke škole). Za rad u waldorfskim školama prvi učitelji školovani su uz pomoć waldorfskih ustanova u Austriji, a u novije vrijeme osnovan je Institut za waldorfsku pedagogiju u Zagrebu, koji omogućuje stalno školovanje i usavršavanje učitelja za poučavanje prema pedagoškoj teoriji i načelima Rudolfa Steinera. Nekoliko učitelja završilo je studij waldorfske pedagogije u Njemačkoj, Nizozemskoj ili Engleskoj. Tijekom prvih četvrt stoljeća djelovanja waldorfski učitelji osigurali su čvrstu suradnju s udrugama waldorfskih učitelja u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj. Mnogi su učitelji i čitava razredna odjeljenja gostovali u waldorfskim školama nabrojenih država. Waldorfska škola u Zagrebu akreditirana je kao privatna alternativna škola za koju većinu financijskih troškova pokrivaju roditelji. Prvu zgradu s četiri učionice školi je darovao Grad Zagreb, a uz pomoć stranih donatora (austrijski, njemački i nizozemski prijatelji waldorfske pedagogije) izgrađene su četiri montažne drvene učionice te radionica za ručni rad i dvorana za euritmiju. Višegodišnje djelovanje prve waldorfske škole u Zagrebu imalo je velik utjecaj na razvijanje ozračja za osnivanje novih alternativnih škola te za uvođenje pedagoškoga pluralizma u hrvatske državne škole. Posebna važnost ove prve alternativne škole bilo je upoznavanje budućih učitelja državnih škola s pedagogijom Rudolfa Steinera, koja se bitno razlikuje od dominantne pedagogije u državnim školama.It has been a hundred years since the first Waldorf school was established in Stuttgart. As it happens, Rudolf Steiner (1861–1925), the founder of the first Waldorf school, was born in Croatia and the first such school was established in Zagreb on 12 September 1993. At the beginning of this century, two Waldorf schools (Zagreb and Rijeka) and one Montessori school (Zagreb) operated in Croatia. During its first 25 years, 230 students finished the Waldorf primary school in Zagreb. They all continued with their training at Croatian secondary schools (gymnasiums, business schools, medical schools, technical schools, and various trade schools). The first teachers who worked in Waldorf schools were trained at Waldorf institutions in Austria, however, the recently established Institute for Waldorf Education in Zagreb now provides ongoing education and training for teachers whose work is based on the educational theory and principles of Rudolf Steiner. Some of the teachers completed their Waldorf education studies in Germany, The Netherlands or England. During the first quarter century of the school’s activity, Waldorf teachers established strong cooperation with Waldorf teacher associations in Austria, Germany and The Netherlands. Many teachers and whole classes visited Waldorf schools in these countries as guests. The Waldorf School in Zagreb is accredited as a private alternative school, funded mostly by parents. The City of Zagreb donated its first building with four classrooms, while foreign donors (Austrian, German and Dutch friends of Waldorf education) helped build four modular wooden classrooms, a handicrafts workshop and a eurhythmy hall. The activities undertaken by the first Waldorf school in Zagreb over the years had a great impact on the development of a setting suitable for starting new alternative schools and introducing educational pluralism in Croatian public schools. What makes this first alternative school particularly important is the fact that future public-school teachers learned about the pedagogy of Rudolf Steiner, which considerably departs from the prevailing pedagogy used in public schools

The first Waldorf primary school in Zagreb (1994–2019)

Od osnivanja prve waldorfske škole u Stuttgartu 1919. proteklo je stotinu godina. Na području Hrvatske, u kojoj je rođen osnivač prve waldorfske škole Rudolf Steiner (1861. – 1925.), prva takva škola osnovana je u Zagrebu 12. rujna 1993. U Hrvatskoj početkom ovoga stoljeća djeluju dvije waldorfske (Zagreb i Rijeka) i jedna Montessori škola (Zagreb). Tijekom prvih 25 godina osnovnu waldorfsku školu u Zagrebu završilo je 230 učenika. Svi su nastavili školovanje u hrvatskim srednjim školama (gimnazije, ekonomske, medicinske, tehničke i razne obrtničke škole). Za rad u waldorfskim školama prvi učitelji školovani su uz pomoć waldorfskih ustanova u Austriji, a u novije vrijeme osnovan je Institut za waldorfsku pedagogiju u Zagrebu, koji omogućuje stalno školovanje i usavršavanje učitelja za poučavanje prema pedagoškoj teoriji i načelima Rudolfa Steinera. Nekoliko učitelja završilo je studij waldorfske pedagogije u Njemačkoj, Nizozemskoj ili Engleskoj. Tijekom prvih četvrt stoljeća djelovanja waldorfski učitelji osigurali su čvrstu suradnju s udrugama waldorfskih učitelja u Austriji, Njemačkoj i Nizozemskoj. Mnogi su učitelji i čitava razredna odjeljenja gostovali u waldorfskim školama nabrojenih država. Waldorfska škola u Zagrebu akreditirana je kao privatna alternativna škola za koju većinu financijskih troškova pokrivaju roditelji. Prvu zgradu s četiri učionice školi je darovao Grad Zagreb, a uz pomoć stranih donatora (austrijski, njemački i nizozemski prijatelji waldorfske pedagogije) izgrađene su četiri montažne drvene učionice te radionica za ručni rad i dvorana za euritmiju. Višegodišnje djelovanje prve waldorfske škole u Zagrebu imalo je velik utjecaj na razvijanje ozračja za osnivanje novih alternativnih škola te za uvođenje pedagoškoga pluralizma u hrvatske državne škole. Posebna važnost ove prve alternativne škole bilo je upoznavanje budućih učitelja državnih škola s pedagogijom Rudolfa Steinera, koja se bitno razlikuje od dominantne pedagogije u državnim školama.It has been a hundred years since the first Waldorf school was established in Stuttgart. As it happens, Rudolf Steiner (1861–1925), the founder of the first Waldorf school, was born in Croatia and the first such school was established in Zagreb on 12 September 1993. At the beginning of this century, two Waldorf schools (Zagreb and Rijeka) and one Montessori school (Zagreb) operated in Croatia. During its first 25 years, 230 students finished the Waldorf primary school in Zagreb. They all continued with their training at Croatian secondary schools (gymnasiums, business schools, medical schools, technical schools, and various trade schools). The first teachers who worked in Waldorf schools were trained at Waldorf institutions in Austria, however, the recently established Institute for Waldorf Education in Zagreb now provides ongoing education and training for teachers whose work is based on the educational theory and principles of Rudolf Steiner. Some of the teachers completed their Waldorf education studies in Germany, The Netherlands or England. During the first quarter century of the school’s activity, Waldorf teachers established strong cooperation with Waldorf teacher associations in Austria, Germany and The Netherlands. Many teachers and whole classes visited Waldorf schools in these countries as guests. The Waldorf School in Zagreb is accredited as a private alternative school, funded mostly by parents. The City of Zagreb donated its first building with four classrooms, while foreign donors (Austrian, German and Dutch friends of Waldorf education) helped build four modular wooden classrooms, a handicrafts workshop and a eurhythmy hall. The activities undertaken by the first Waldorf school in Zagreb over the years had a great impact on the development of a setting suitable for starting new alternative schools and introducing educational pluralism in Croatian public schools. What makes this first alternative school particularly important is the fact that future public-school teachers learned about the pedagogy of Rudolf Steiner, which considerably departs from the prevailing pedagogy used in public schools

Učenje u e-okruženju: novi mediji i učenje za budućnost

We live in times of rapid change in all areas of science, technology, communication and social life. Every day we are asked to what extent school prepares us for these changes and for life in a new, multimedia environment. Children and adolescents spend less time at school or in other settings of learning than they do outdoors or within other social communities (family, clubs, societies, religious institutions and the like). Experts must constantly inquire about what exactly influences learning and development in our rich media environment. The list of the most important life competences has significantly changed and expanded since the last century. Educational experts are attempting to predict changes in the content and methodology of learning at the beginning of the 21st century. Answers are sought to key questions such as: what should one learn; how should one learn; where should one learn; why should one learn; and how do these answers relate to the new learning environment? In his examination of the way children and young people learn and grow up, the author places special attention on the relationship between personal and non-personal communication (e.g. the internet, mobile phones and different types of e-learning). He deals with today\u27s questions by looking back to some of the more prominent authors and studies of the past fifty years that tackled identical or similar questions (Alvin Toffler, Ivan Illich, George Orwell, and the members of the Club of Rome). The conclusion reached is that in today\u27s world of rapid and continuous change, it is much more crucial than in the last century, both, to be able to learn, and to adapt to learning with the help of new media.Živimo u vremenima brze promjene u svim područjima znanosti, tehnologije, komunikacije i društvenog života. Svakim se danom pitamo do koje nas mjere škole pripremaju za te promjene i za život u novom multimedijalnom okruženju. Djeca i adolescenti provode manje vremena u školi nego s prijateljima ili unutar ostalih društvenih zajednica (obitelj, klubovi, društva, religijske institucije i tome slično). Stručnjaci moraju neprestano proučavati što točno utječe na učenje i razvoj u našem bogatom medijskom okruženju. Popis najvažnijih životnih kompetencija značajno se promijenio i proširio od prošlog stoljeća. Stručnjaci u području obrazovanja pokušavaju predvidjeti promjene u sadržaju i metodologiji učenja početkom 21. stoljeća. Traže se odgovori na ključna pitanja kao što su: što bi trebalo učiti; kako bi trebalo učiti; gdje bi trebalo učiti; zašto bi trebalo učiti; i kako su ti odgovori povezani s učenjem u novom okruženju? U ispitivanju načina na koje djeca i mladi ljudi uče i odrastaju, autor daje poseban naglasak na odnos između personalne i apersonalne komunikacije (npr. internet, mobilni uređaji i različite vrste e-učenja). Autor se bavi današnjim pitanjima osvrćući se na prominentnije autore i studije koji su se bavili identičnim ili sličnim pitanjima posljednjih pedeset godina (Alvin Toffler, Ivan Illich, George Orwell i pripadnici Kluba Roma). Zaključeno je da je u današnjem svijetu brzih i neprestanih promjena, znatno više nego u posljednjem stoljeću, presudno imati mogućnost učenja i prilagoditi se učenju pomoću novih medija