1 Th 4:13-18: Eschatology In The Form Of Apocalyptic

U nakani da razloži poruku Pavlova teksta u 1 Sol 4,13-18, autor u ovomu radu polazi od općih zapažanja o ukorijenjenosti Pavlove u apokaliptičku misao, zaključujući da Pavao nije pravi apokaliptik, nego teolog povijesti spasenja, onaj koji u povijesti uočava tragove Božjega djelovanja i o njima govori kao o prijelomnim događajima. Pretpostavivši poznavanje uvodnih i općih podataka Poslanice,1 prelazi na književnu analizu odlomka i nalazi u njemu pravi eshatološki tekst uronjen u apokaliptički kolorit. Nakon toga egzegetski raščlanjuje tekst in examine u kojemu Pavao odgovara na poteškoće u koje su upali solunski vjernici zbog smrti nekih svojih članova prije konačne završnice. Ne bez utjecaja apokaliptičkih vizija i ondašnjih duhovnih strujanja, Solunjani su bili uvjereni da Kristovo uskrsnuće i njegov pojavak u slavi, o kojima im je Pavao sigurno govorio za prvoga navještaja, vrijede samo za one koji će završnicu dočekati u životu. Pavao ih razuvjerava, ocrtavši im najprije njihovo sadašnje stanje iz perspektive budućnosti, a onda im pripovijeda o toj budućnosti, služeći se apokaliptičkim motivima. Njihovo sadašnje stanje određeno je onim što se već dogodilo u Kristovu uskrsnuću s kojim je budućnost već započela, a njezino potpuno ostvarenje Pavao opisuje kao Kristov pojavak u slavi kojim će i živi i preminuli, koji prethodno trebaju biti uskriseni, imati udjela u njegovoj proslavi. Jedina razlika u pogledu završnice živih i preminulih o Kristovu pojavku jest uskrsnuće tih potonjih, premda će i živi proći kroz nekakvu promjenu, ugrabljenjem u susret Gospodinu u zrak. Opisujući konačnu završnicu, Pavao se poslužio apokaliptičkim scenarijem, ali ne tako da se upustio u iscrpno izvješće o konačnim događanjima, nego, u dušobrižničkoj zabrinutosti za Solunjane, povezuje, tumači, reducira i konkretizira apokaliptičke motive uželji da učvrsti nadu i osnaži povjerenje Solunjana. U zaključku autor ističe da Pavao, rabeći apokaliptičke motive i pripovijedanje, obilato ih prilagođuje i usmjeruje svojim kristološkim uvjerenjem o zajedništvu s Gospodinom zauvijek. U tomu smislu može se reći da se služi apokaliptičkim predajama u korist kristologije, odnosno da temeljna kristološka struktura njegove misli utječe na eshatološka poimanja i ograničava njegovu recepciju tradicijske apokaliptičke građe.With the intention to present the message of Paul´s text in 1 Th 4:13-18, the author begins this article with general observations on the rootedness of Paul in the apocalyptic thought that lead to the conclusion that Paul is not a true apocalyptic writer, but a theologian of the history of salvation who discerns signs of God´s activity in history and discourses about them as breaking points. While presuming the reader´s familiarity with introductory and general data on the Epistle, the author continues with a literary analysis of the passage and discovers in it a true eschatological text submerged in the apocalyptic colours. After that he analyses exegetically the text in which Paul replies to difficulties that Thessalonian believers were having because some of their members died before the final reckoning. Without the influence of apocalyptic visions and spiritual movements of the time, Thessalonians were convinced that Christ´s Resurrection and his coming in glory, which Paul has certainly spoken to them about since his first proclamation, are valid only for those who will still be alive during the final reckoning. Paul is trying to convince them otherwise by, firstly, showing them their current state from the perspective of future and, secondly, by preaching to them about future while using apocalyptic motives. Their current state is determined by what has already happened in Christ´s Resurrection with which the future has already begun, while its full realisation, Paul explains, will happen with the coming of Christ in glory in which both the living and the dead, who will first be resurrected, will take part. The only difference between the two, when it comes to the final reckoning, is the resurrection of the dead, although the living will also pass through some sort of change when they are taken up to meet the Lord in the air. While describing the final reckoning Paul used an apocalyptic scenario but not in such a way as to provide an exhaustive report on the final events; instead, he relates, interprets, reduces, and concretises apocalyptic motives in a caring way in order to strengthen hope and confidence of Thessalonians. In the conclusion, author points out that although Paul uses apocalyptic motives and preaching, he is adjusting and directing them via his Christological convictions on the communionwith the Lord in eternity. In this sense, one could say he utilises apocalyptic traditions in favour of Christology, i.e. the foundational Christological structure of his thought influences eschatological understandings and limits his reception of the traditional apocalyptic material

The Gentile-Christians: the Bone Structure of the Letter to Ephesians

Naslov ovog članka, "Poganokršćani: okosnica Poslanice Efežanima", upućuje na autorov pokušaj ukazivanja na temeljni problem Jedne faze u životu Pracrkve koji Je izrastao iz pavlovske misli: Jedinstvo i suživot poganokršćanske i Judeokršćanske komponente u Crkvi. Pošavši od općenitih zapažanja o Pavlovu gledanju na taj odnos, autor ukazuje na Poslanicu Efežanima kao izraz promijenjenih odnosa i pomaka naglasaka. Dok se Pavao u svojim autentičnim poslanicama uporno trudi otvoriti Crkvu poganskoj komponenti, autor ovoga spisa ima posve drukčiju perspektivu. Ona Je vidljiva već u naslovljavanju Poslanice, a jezične, stilske i tematske odrednice ovoga spisa govore u prilog njegovu deuteropavlovskom porijeklu i promjeni povijesnocrkvenog starija koje je sada, za razliku od onoga u autentičnim Pavlovim spisima, obilježeno prevagom poganokršćanske komponente nad judeokršćanskom komponentom u Crkvi. I sam judeokršćanin, autor se trudi shvatiti poganokršćansku poziciju isključivosti prema judeokršćanima, ali je nastoji ublažiti i dokinuti u prilog mirnom suživotu i jedinstvu i jedne i druge komponente, prikazujući različitosti kao bogatstvo, a ne kao osiromašenje Crkve. Ključ rješenja svih napetosti unutar Crkve zbog različitog porijekla njezinih članova vidi u Kristovoj novosti, u obnovi čovjeka, u novom čovjeku, koji svoju sličnost s Bogom ostvaruje u povezanosti s Kristom, u oslanjanju na njega i sve većem poprimanju lika njega Proslavljenoga. Zbog ovakvog gledanja, koje u pluralizmu i različitosti vidi bogatstvo Crkve, ova se Poslanica tumači kao najekleziološkiji spis NZ-a, a zbog ponuđenog kristološkog rješenja i kao najteološkiji spis, odnosno kao izraz najvećeg uspona pavlovske misli. Na kraju, umjesto zaključka, autor spominje neke odrednice suvremenoga stanja u Crkvi, ukazujući na suvremenost poruke ove Poslanice.The very title of this paper, The Gentile-Christians: the bone Structure of the Letter to Ephesians, reveals the author\u27s aim to shed light on the fundamental problem in one phase in the life of the Early-Church which has grown out of Paul1 thought: the unity and the common life of Gentile-Christians\u27 and Judeo-Christians\u27 component in the Church. Starting from general observations frorn Paul\u27s looking on that relationship, the author is pointing the Letter to Ephesians as an expression of the changed relationships and displacement of accents. While Paul, in his authentic Letters, is persistent in the attempt to open the Church toward the gentile component, the author of this Letter has totallv different perspective. This is evident alreadv in the Letter\u27s title, as well as in the linguistic, stylistic and thematic determinations of this Letter, which speaks in favour of its deutero-pauline origin and changed Church\u27s condition, which is now, unlike that in authentic Paul\u27s Letters, marked with majority of Gentile-Christians over Judeo-Christians component in the Church. The author, Judeo-Christian himself, is trying to understand the Gentile-Christians position of exclusiveness toward the Judeo-Christians, but he is trying very hard to weaken and abolish that position in favour of peaceful life and unity of both components, presenting differences as richness and not as the Church\u27s poverty. The key for the solution of ali tensions inside the Church caused by the different origin of its members, the author of this Letter sees in the Christ\u27s novelty, in the man\u27s renewal, in the new man who realizes his likeness with God in his bond with Christ, in his leaning on him and in the always greater taking over his figure of the Glorified. Because of this point of view, which sees the Church\u27s richness in the pluralism and differences, this Letter is considered as the most ecclesiological New Testament\u27s writing, and because of the offered christological solution, as the most theological writing, namely, it is the expression of the greatest achievement of Paul\u27s thought. Finally, instead of the conclusion, the author of this article explains the contemporary situation in the Church, pointing out the contemporary values of this Letter

Gesù maledice l\u27albero del fico infruttuoso

U ovom članku auktor istražuje Markov prikaz perikope o Isusovom proklinjanju besplodne smokve. Uočivši kompozicionalnu tehniku progresivne interkalacije u Markovu prikazu, zaključuje kako je ova perikopa bitno, osmotski povezana s perikopama o Isusovom prvom susretu s hramom i radnjama u njemu. Ovakva povezanost potvrđena je i sadržajno-književnim elementima prikaza. S obzirom na književnu vrstu, prikaz spada u simboličke radnje poučnog i proročkog tipa. U tumačenju epizode smokva je viđena kao simbol ljudskih kvaliteta koje Isus očekuje kao plod svoga naviještanja i djelovanja kod svojih suvremenika. Dok on traži plodove obraćenja i egzistencijalne vjere, njegovi suvremenici smatraju da još nije vrijeme za ono što Isus zahtijeva. Uronjeni u vjerski formalizam, oni odbacuju novu rasporedbu spasenja koju Bog nudi u Isusu, ostajući u staroj rasporedbi koja je promašena upravo zbog nedonošenja očekivanih plodova. Zbog ovoga Isus izriče svoju molitvu i želju da se nitko više ne pouzdaje u rasporedbu spasenja u čijem središtu nije egzistencijalna vjera koja jedina može donijeti očekivane plodove. Ispreplitanjem epizoda o hramu i besplodnoj smokvi Markov Isus kritizira lažne, hipokritske odnose s Bogom koji vode u smrt i poziva na neograničeno povjerenje u Boga koje se konkretizira u molitvi i opraštanju drugima. Osnovna svrha ovakvog prikaza jest ispravan odnos prema Bogu s upozorenjem kršćanske zajednice na ono što nije u redu i pozivom na egzistencijalno zauzetu i plodnu vjeru.In quest\u27 artìcolo l\u27autore esamina la descrizione marciano della pericope sulla maledizione di Gesù dell\u27albero delfico infruttuoso. Ravvisando la tecnica composizionale dell\u27intercalazione progressiva nella presentazione marciana, l\u27autore conclude alla essenziale, osmotica connessione di questa pericope con le perìcopi sul primo incontro di Gesù con il tempio e con le sue azioni ivi svolte. Questa connessione è confermata pure dagli elementi letterari e dal contenuto della presentazione. Riguardo al genere letterario la pericope appartiene alle azioni simboliche di tipo didattico e profetico. Nell \u27interpretazione dell\u27episodio l\u27albero delfico viene visto come il simbolo delle qualità umane che Gesù si aspetta dai suoi contemporanei come il frutto del suo annuncio e della sua opera. Mentre lui cerca i frutti della conversione e della fede esistenziale, i suoi contemporanei pensano che ancora non sia il tempo per quello che Gesù richiede. Immersi nel formalismo di fede, essi respingono la nuova economia della salvezza che Dio offre in Gesù, rimanendo nell\u27antica economia che è sbagliata proprio a causa dell \u27assenza dei frutti aspettati. Per questo Gesù pronuncia la sua preghiera ed il desiderio affinchè nessuno ponga più la fiducia nell\u27economia della salvezza nel mezzo di cui non sta la fede esistenziale che è unica capace di portare i frutti desiderati. Nell\u27intreccio degli episodi sul tempio e sull\u27albero delfico infruttuoso Gesù marciano critica i falsi, ipocriti rapporti con Dio che conducono nella morte e chiama alla fiducia illimitata in Dio che si concretizza nella preghiera e nel perdono agli altri. Lo scopo fondamentale dì questa presentazione è rapporto giusto con Dio attraverso l\u27avvertimento della comunità cristiana riguardo a ciò che non va bene e la chiamata alla fede esistenzialmente operativa e fruttuosa

“THE FULLNESS OF THE TIME” (Gal 4,4) – THE ENUNCIATION OF THE ESHATON’S PRESENCE IN THE HISTORY

Uocavajuci kako iskaz o “punini vremena” u Gal 4,4 pripada zakljucku Pavlova argumentiranja o opravdanju po vjeri Abrahamovim likom, u ovome clanku autor analizira taj iskaz u njegovu poslanicnom, kulturalnom i kršcansko-tradicijskom kontekstu. Pošavši od Pavlove sintagme i njezinih glavnih sastavnica, istaknuvši njezinu originalnost u odnosu na grcki i židovski kulturalni ambijent, kao i u odnosu na kršcansku tradiciju, autor pokazuje da Pavao tom sintagmom izražava izvorno kršcansku ideju o prodoru eshatona u povijest. Ta ideja karakterizira kršcansku misao od samih pocetaka, ali je u drugim NZ-nim spisima, pa i kod samoga Pavla, uglavnom povezana s pashalnim otajstvom smrti i uskrsnuca Isusova. Za razliku od takvoga povezivanja, Pavao u Gal upravo sintagmom “punina vremena”, izražava prodor eshatona u povijest samim Isusovim ro!enjem, njegovim ulaskom u povijest. Punina vremena kao tipicno kristološka kategorija kvalitativna je mjera svih vremena, a ne kalendarski završetak nekoga odre!enoga vremena. Njome Pavao izražava povijesno-spasenjsko osmišljenje vremena. To znaci da se u povijesti ne može dogoditi ništa apsolutno novo. Doga!ajem Krist, koji zapocinje Isusovim ulaskom u povijest i u kojem i Marija ima svoje mjesto, vec se ostvarilo ono što se ima dogoditi s poviješcu, odnosno anticipirana je u povijesnim uvjetima definitivna završnica povijesti. Takvu originalnu i iznena!ujucu tvrdnju Pavao je mogao utemeljiti trima cimbenicima koji se u njegovoj misli trajno ispreplecu: kristologijom, soteriologijom i antropologijom. U zakljucku autor istice paradoksalnost takve tvrdnje: povijest se nastavlja, premda je dovršena, ili obrnuto, povijest je zakljucena, dovršena, premda nastavlja svoj tijek. Takva ideja, osim što omogucuje novu viziju stvarnosti, obilježava izvorno kršcanski identitet, spleten od mnogih paradoksa, antiteza i antinomija. Živjeti puninu vremena znaci biti realni optimist uronjen u Božju novost u povijesti, u uvjerenju da, kako sam Pavao kaže, “je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!” (2 Kor 5,17).Observing that the enunciation about “the completion of the time” in Ga 4,4 belongs to the conclusion of Paul’s argumentation about justification through faith by Abraham’s figure, in this article the author analyses this enunciation in its epistolary, cultural and Christian-traditional context. Starting from Paul’s expression and its principal components, pointing out its originality regarding the Greek and Judaic cultural ambience, and also regarding the Christian tradition, the author shows that with this expression Paul talks about the original Christian idea, consisting of the irruption of the Eshaton into the history. This idea characterises the Christian thought from the beginning, which is in other new testamentary scripts, as well as by Paul himself, mostly connected with the paschal mystery of Jesus’ death and resurrection. Contrary to such connecting, in the epistle to the Galatians, just by the expression “the fullnes of the time”, Paul expresses the irruption of the Eshaton in the history by Jesus’ birth itself, by his entry into the history. The fullness of the time, as a typical Christological category, is the qualitative measure of all times, not the calendar ending of some defined time. With this expression Paul talks about the historical-salvation sense of the time. It means that nothing absolutely new can happen in the history. With the event of Christ, which begins by Jesus’ entrance into the history and in which Mary has also her own place, it has already been realized what is to happen in the history, namely in historical conditions the definitive end of history is anticipated. Such an original and surprising affirmation Paul was able to found by three factors, which are constantly interlaced in his thought: christology, soteriology and anthropology. In the conclusion the author points out the paradox of such affirmation: history is going on, although it has been completed, or vice versa, history has been concluded, completed, although its flow is going on. Such an idea, apart from making possible the new vision of reality, marks the original Christian identity, which is weaved by many paradoxes, antitheses and antinomies. To live the fullness of time means to be a real optimist, immersed in God’s newness in the history, convinced that, as Paul says himself, “so for anyone who is in Christ, there is new creation: the old order is gone and a new being is to become!” (2 Co 5,17)

Scandal in Paul’s original writings

Polazeći od iskustvenog značenja pojma „sablazan“ i njegova starozavjetnog poimanja, autor u ovom radu istražuje Pavlove izvorne tekstove u kojima se pojavljuju glagol σκανδαλίζω i imenica σκάνδαλον te njihove istoznačnice λίϑος προσκόμματος i πέτρα σκανδάλου. Rad je podijeljen u dva dijela na temelju glagolske ili imeničkih uporaba. U prvom dijelu istražuju se tekstovi 1 Kor 8,13, 2 Kor 11,29 i Rim 14,21, a u drugom tekstovi 1 Kor 1,23, Gal 5,11 i Rim 9,33; 11,9; 14,13; 16,17. Glagolska se uporaba odnosi na sablazan kao slobodnu (ne)namjernu ljudsku aktivnost koja kod drugih rezultira dvojbama, zapletanjima, skretanjima s ispravnog puta i padovima u procesu spasenja. Od nje, ako se radi o perifernim stvarnostima za spasenje (obredi, hrana), treba odustati, a sablažnjivo djelovanje koje nastaje zbog ispravne uronjenosti u Božje spasenjske naume i nije sablažnjivo jer rezultira lažnom i hipokritskom sablazni. Za sablažnjivost Božjih spasenjskih nauma u njihovu povijesnom ostvarenju, čiji je vrhunac u križu Isusa Krista, Pavao rabi imenicu. Ta je sablazan neizbježna zbog krivih ljudskih mjerila za Boga i njegovo spasenjsko djelovanje. U zaključku autor sažima rezultate istraživanja ističući da Pavao vrlo diferencirano pristupa fenomenu sablazni i da vrlo vješto integrira sablazan u Božje povijesno, ali otajstveno postupanje, u sablažnjivost samoga Boga koji za čovjeka uvijek ostaje semper maior.Starting from the experiential meaning of the term “scandal” and its Old Testament concept, the author explores Paul’s original texts in which the verb σκανδαλίζω and the noun σκάνδαλον and their synonyms λίϑος προσκόμματος and πέτρα σκανδάλου appear. The paper is divided into two parts based on the uses of verb or noun. The first part examines the texts of 1 Cor 8:13, 2 Cor 11:29 and Rom 14:21; and the second part examines the texts 1 Cor 1:23, Gal 5:11 and Rom 9:33; 11:9; 14:13; 16:17. Verbal use refers to scandal as a free (un)intentional human activity that results in doubts, entanglements, and deviations from the right path, and blocks the process of salvation. If it is a peripheral reality for salvation (rituals, food), it should be given up, and any scandalous action that occurs due to the correct immersion in God’s saving plans is not scandalous simply because it results in false and hypocritical scandal. For the scandal of God’s saving plans in their historical realization, culminating in the cross of Jesus Christ, Paul uses the noun. This scandal is inevitable because of wrong human standards applied to God and his saving activity. In the conclusion, the author summarizes the results of the research, emphasizing that Paul approaches the phenomenon of scandal in a very nuanced way and that he very skillfully integrates scandal in God’s historical but mysterious actions, in the scandal of God himself, who always remains for men semper maior