5 research outputs found
Prikaz rijetkog sluÄaja hamartoma larinksa
Hamartoma (from the Greek language, where hamartia means defect or an error
and -oma denoting a tumor or neoplasm) is a benign tumor-like mass composed of mature tissue
or cells that are present in abnormal proportions or show a disorganized arrangement. Hamartomas
are rarely seen in the head and neck area and especially rare in the larynx. Only few cases of laryngeal
hamartoma have been reported in the literature so far. They are usually manifested by stridor,
dysphonia and symptoms associated with airway obstruction. The diagnosis must be confirmed
histologically and the method of choice in treatment is complete excision of the lesion. The authors
present a case of laryngeal hamartoma of a 43-year-old woman treated for hoarseness and paralysis
of the left vocal cord.Hamartom (iz grÄkog hamartia, Å”to znaÄi greÅ”ka, defekt i -oma, oznaÄava tumor ili neoplazmu) je benigna masa izgledom
sliÄna tumoru, sastavljena od zrelih tkiva ili stanica koje pokazuju poremeÄaj proporcija ili se pojavljuju u neorganiziranom
rasporedu. Hamartomi rijetko zahvaÄaju podruÄje glave i vrata, a joÅ” rjeÄe ih pronalazimo u podruÄju larinksa. Dosad je u
literaturi opisano samo nekoliko sluÄajeva laringealnih hamartoma. NajÄeÅ”Äe se manifestiraju stridorom, disfonijom te simptomima
vezanim uz opstrukciju diÅ”nih putova. Dijagnoza se postavlja patohistoloÅ”ki, a metoda izbora u lijeÄenju je potpuna
ekscizija lezije. Autori prikazuju sluÄaj laringealnog hamartoma u 43-godiÅ”nje žene obraÄivane zbog promuklosti i pareze
lijeve glasnice
UÄestalost ozljeda glave u djece u Brodsko-posavskoj županiji
Head injuries are very common in children and are the most frequent cause of disability and death among children. This retrospective study included 350 children hospitalized for injury of neurocranium over a 5-year period at Dr Josip BenÄeviÄ General Hospital in Slavonski Brod. Boys were more commonly injured (63.4%) than girls. The most common injuries were recorded in children aged 7-14 (47.1%), followed by those aged 1-6 (33.8%) years. The injuries occurred slightly more often in urban (50.9%) than in rural (46.6%) setting. Children were more commonly injured in the street or on the road (38.6%), followed by injuries sustained at home (35.2%), at school (9.3%) and on playgrounds (5.7%). They were most commonly injured by fall (50%), followed by traffic injuries (33.5%). Statistically significant differences were found in the following age groups: all children younger than one year were injured by fall; children aged 1-14 were mostly injured by fall (less in traffic, and due to hitting), and those aged 15-18 mostly in traffic (less by fall and due to hitting). Children were mostly injured in the street or on the road (in traffic accidents), followed by injuries at home (mostly by fall), at school and around the house or in the yard (mostly by fall); on the playground (due to hitting) and on the road (in traffic accidents) (statistically significant difference). Most of them had head contusion and cerebral commotion combined (46.8%), followed by head contusion alone (12.5%) and skull fractures (10.5%). Hemorrhages and hematomas were rare (epidural, subdural, subarachnoid hemorrhage), found in 3.2% of cases. We hope that our results will prove helpful in planning preventive measures and treatment of injured children.Ozljede glave su Äeste u djece i najÄeÅ”Äi su uzrok nesposobnosti i smrti djece. Retrospektivnom analizom obraÄeno je 350 djece hospitalizirane zbog ozljeda neurokranija u 5-godiÅ”njem razdoblju u OpÄoj bolnici āDr. Josip BenÄeviÄā u Slavonskom Brodu. ÄeÅ”Äe su bili ozlijeÄeni djeÄaci (63,4%) od djevojÄica. NajÄeÅ”Äe su ozlijeÄena djeca u dobi od 7. do 14. godine (47,1%), zatim od 1. do 6. godine (33,8%). NeÅ”to viÅ”e ozljeda bilo je u gradu (50,9%) nego na selu (n=162; 46,6%). Djeca su najÄeÅ”Äe bila ozlijeÄena na ulici ili cesti (38,6%), zatim u kuÄi (35,2%), u Å”koli (9,3%) te na igraliÅ”tu (5,7%). NajÄeÅ”Äe su bila ozlijeÄena pri padu (50%), zatim u prometu (33,5%). Do ozljeda je najÄeÅ”Äe dolazilo u travnju (11,2%) i srpnju (11,2%), zatim u lipnju (10,6%). Dokazana je statistiÄki znaÄajna dobna razlika: sva djeca do 1. godine ozlijeÄena su pri padu; djeca od 1. do 14. godine najÄeÅ”Äe su ozlijeÄena pri padu (manje u prometu, te zbog udaraca), a starija djeca od 15. Do 18. godine najÄeÅ”Äe u prometu (manje pri padu, pa zatim zbog udaraca). Djeca su najÄeÅ”Äe bila ozlijeÄena na ulici i cesti (u prometnim nesreÄama), zatim u kuÄi (uglavnom pri padu), u Å”koli i oko kuÄe ili u dvoriÅ”tu (najÄeÅ”Äe pri padu); na igraliÅ”tu (uslijed udaraca), te na autocesti (prometne nesreÄe) (statistiÄki znaÄajna razlika). NajviÅ”e ih je imalo istodobno kontuziju i komociju (46,8%), zatim samu kontuziju glave (12,5%), te frakture kosti lubanje (10,5%). RjeÄa su bila krvarenja i hematomi (epiduralni, subduralni, subarahnoidno krvarenje) (3,2%). Nadamo se da Äe naÅ”i rezultati pomoÄi u planiranju preventivnih mjera i lijeÄenju ozlijeÄene djece
Ozljede glave u djece
Nowadays, head injuries are becoming more frequent in children. The most common cause of head injuries in children is fall, and, in more severe injuries, traffic accident trauma. In traumatic brain injuries in infants and small children, the most common symptoms are paleness, somnolence and vomiting, the so called āpediatric contusion syndromeā. After the first year of age, light head trauma occurs after minor falls, whereas the most severe injuries are caused by car accidents, including pedestrians, or fall from the height. As the child grows, severe head trauma is more likely to occur after bicycle or car accidents. Brain injuries involving or penetrating the brain by broken bone fragments include contusions and lacerations of the brain. Unconsciousness need not always occur during contusion, as it may also appear after swelling of the brain or high intracranial pressure complications. Despite comprehensive injuries in such types of accidents, the outcome of survivors is surprisingly good. Such severe neurocranium injuries usually include heavy bleeding with hematoma (epidural bleeding, subdural bleeding, intracerebral bleeding, and traumatic subarachnoid hemorrhage). Improved prehospital care, readiness and accessibility of multidisciplinary teams, establishment of regional centers, and efforts to prevent and decrease traffic accidents contribute to mortality rate reduction.U danaÅ”nje vrijeme sve su uÄestalije ozljede glave u djece. NajÄeÅ”Äi uzrok ozljeda glave u djece je pad, a kod težih ozljeda trauma u prometnim nesreÄama. Kod traumatskih ozljeda mozga u dojenÄadi i male djece najznaÄajniji simptomi su bljedoÄa, somnolencija i povraÄanje, tzv. āpedijatrijski kontuzijski sindromā. Nakon prve godine života blaže ozljede glave najÄeÅ”Äe nastaju uslijed manjih padova, a najteže ozljede su rezultat nesreÄa u kojima sudjeluju automobil i pjeÅ”ak ili padova s visine. Kako dijete raste, teÅ”ke ozljede glave mnogo ÄeÅ”Äe nastaju zbog biciklistiÄkih ili automobilskih nesreÄa. Ozljede mozga koje nastaju nagnjeÄenjem su kontuzije i laceracije mozga, najÄeÅ”Äe uzrokovane prelomljenim kostima koje ozljeÄuju i penetriraju mozak. Prilikom samog nagnjeÄenja ne mora doÄi do gubitka svijesti, ali se nesvijest može javiti nakon razvoja otekline mozga i komplikacija zbog poviÅ”enog intrakranijskog tlaka. UnatoÄ opsežnim ozljedama nastalim takvim tipom nesreÄe ishod preživjelih je iznenaÄujuÄe dobar. Takve teže ozljede neurokranija obiÄno ukljuÄuju teža krvarenja s hematomima (epiduralno krvarenje, subduralno krvarenje, intracerebralno krvarenje, traumatsko subarahnoidno krvarenje). Smanjenju stope smrtnosti doprinosi unaprijeÄena predbolniÄka njega, spremnost i dostupnost multidisciplinarnih timova, uspostavljanje regionalnih centara, te pokuÅ”aji prevencije i smanjivanja broja prometnih nesreÄa
Spontano povlaÄenje posttraumatskog kroniÄnog subduralnog hematoma: prikaz sluÄaja
Spontaneous resolution of post-traumatic chronic subdural hematoma is a very rare and unexpected event. It has been rarely reported in the literature, mostly cases of chronic subdural hematoma resolution in idiopathic thrombocytopenic purpura. Operative procedure is generally considered the treatment of choice for chronic subdural hematoma. We present a rare case, which did not require an open surgery, i.e. a case of post-traumatic chronic subdural hematoma spontaneous resolution in a 76-year-old female having sustained a fall without classic head injury. The possibility of conservative treatment is extremely rare in patients with chronic subdural hematoma, but it should be considered based on the patientās neurological and physical condition.Spontano povlaÄenje kroniÄnog subduralnog hematoma je vrlo rijetko vidljivo i neoÄekivano u praksi. Rijetko se spominje u literaturi, najÄeÅ”Äe sluÄajevi povlaÄenja hematoma u bolesnika koji boluju od idiopatske trombocitopeniÄne purpure. Operacijsko lijeÄenje je opÄe prihvaÄeni naÄin lijeÄenja kroniÄnih subduralnih hematoma. U radu se prikazuje sluÄaj u kojem smo se odluÄili za nekirurÅ”ko lijeÄenje: posttraumatski kroniÄni subduralni hematom izlijeÄen konzervativno u 76-godiÅ”nje bolesnice koja je nastradala pri padu, bez klasiÄne ozljede glave. MoguÄnost konzervativnog lijeÄenja je iznimno rijetka u bolesnika s kroniÄnim subduralnim hematomom, ali se o tome treba razmisliti shodno neuroloÅ”kom stanju bolesnika i fiziÄkoj kondiciji
Usporedba razliÄitih metoda izvanbolniÄkog održavanja diÅ”noga puta u bolesnika sa srÄanim zastojem u slavonskoj regiji
Endotracheal intubation is the gold standard in inpatient treatment of cardiac arrest
patients; however, there are conflicting research results in out-of-hospital conditions. This prospective
study included 92 patients with confirmed cardiac arrest occurring outside a hospital facility,
who fulfilled the inclusion criteria and whom the emergency ambulance team reached within 20
minutes from the event. Medical data on each patient (age, gender, cause of arrest, estimated time of
arrest, time to arrival of the ambulance team, resuscitation commenced prior to arrival of the ambulance
team, initial electrocardiographic rhythm, method of airway management, and success of resuscitation)
were recorded. The airway maintenance techniques applied in the patients were endotracheal
intubation and I-gel laryngeal mask (LMA). The rate of spontaneous circulation recovery resulting
from different techniques of airway management and the incidence of spontaneous circulation
recovery between the defibrillation rhythm and non-defibrillable rhythm groups were recorded for
each patient. Forty-seven patients received endotracheal tube and the rest of 45 patients I-gel LMA
treatment. The ratio of achieving spontaneous circulation with intubation versus I-gel LMA was 13
(28%) to 11 (24%) (p=0.725). The best return of spontaneous circulation results was recorded in patients
suffering from ventricular fibrillation; however, there was no statistically significant difference
between the intubation and I-gel LMA treatments (8 (47%) vs. 7 (41%); p=0.916). No statistically
significant difference was observed between the outcomes of patients resuscitated by endotracheal
intubation and I-gel LMA methods either.Endotrahealna intubacija je āzlatni standardā u lijeÄenju bolesnika sa srÄanim zastojem u bolnici, ali rezultati istraživanja
u izvanbolniÄkim uvjetima su proturjeÄni. U ovo istraživanje bila su ukljuÄena 92 bolesnika sa srÄanim zastojem doživljenim
u izvanbolniÄkim uvjetima, koji su ispunjavali kriterije ukljuÄenja u studiju te kod kojih je hitna medicinska pomoÄ stigla
unutar 20 minuta od srÄanog zastoja. Bilježeni su sljedeÄi podatci: spol, dob, uzrok srÄanog zastoja, vrijeme srÄanog zastoja,
vrijeme do dolaska ekipe hitne pomoÄi, zapoÄinjanje reanimacije prije dolaska ekipe hitne pomoÄi, poÄetni elektrokardiografski
ritam, metoda osiguravanja diŔnog puta te uspjeŔnost postupka reanimacije. Od tehnika održavanja diŔnog puta rabila se
I-gel laringealna maska te endotrahealni tubus. Bilježeni su rezultati povrata spontane cirkulacije kod pojedine metode održavanja
diÅ”nog puta te razlike izmeÄu skupina s obzirom na ritmove koji se defibriliraju i one koji se ne defibriliraju. Bila su
47 bolesnika s endotrahealnim tubusom, dok je 45 bolesnika imalo laringealnu masku. Omjer povrata spontane cirkulacije
izmeÄu skupine s intubacijom i skupine s laringealnom maskom bio je 13 (28%) prema 11 (24%) (p=0,725). Najbolji rezultati
oživljavanja zabilježeni su u skupini bolesnika s ventrikulskom fibrilacijom, ali bez statistiÄki znaÄajne razlike izmeÄu
skupine s endotrahealnom intubacijom i skupine s laringealnom maskom (8 (47%) prema 7 (41%); p=0,916). Nije pronaÄena
statistiÄki znaÄajna razlika u uspjeÅ”nosti oživljavanja izmeÄu skupine bolesnika s endotrahealnom intubacijom i skupine s
laringealnom maskom