Personalizirani pristup liječenju raka dojke

Personalized therapy of breast cancer is optimal therapeutic approach to the patient, taking into consideration his personal characteristics, as well as clinical characteristics of the malignant disease, involving pathohistological and molecular abnormalities of certain tumor. With the development of molecular oncology methods, genetic profi ling of each individual tumor is possible. Beside the major subtypes of breast carcinoma based on steroide receptors, Ki-67 proliferative index, and HER-2 receptors, numerous genetic subtypes of breast cancer have been found, due to enormous genetic heterogeneity and instability of tumor cells. Some of genetic changes are considered as driving genes, resulting in dysregulations of crucial signaling transduction pathways involving in cell proliferation, angiogenesis, apoptosis, invasion or metastasis. Certain components of signaling transduction pathways can be targeted molecules of so called targeted biological therapy. Understanding of complexities of these dysregulated multiple intracellular signaling cascades in the tumor cells is essential for the developing of novel potential molecular therapeutic targets.Personalizirana terapija karcinoma dojke obuhvaća optimalni terapijski pristup, uvažavajući pacijentove osobine i kliničke karakteristike maligne bolesti, uključujući patohistološke i molekularne abnormalnosti tumora. Razvojem metoda molekularne onkologije omogućeno je genetičko određivanje svakog individualnog tumora. Pored osnovnih podtipova karcinoma dojke temeljem izražajnosti steroidnih receptora, HER-2 receptora i čimbenika proliferacije Ki-67, a zbog velike heterogenosti i nestabilnosti genoma tumorskih stanica, nalaze se i brojni drugi podtipovi. Neke od tih genetičkih promjena smatraju se tzv. pokretačkim genima odgovornim za poremećenu regulaciju ključnih signalnih puteva u stanici uključenih u staničnu proliferaciju, angiogenezu, apoptozu, invaziju ili metastaziranje. Određene komponente signalnih puteva su ciljne molekule tzv. ciljane biološke terapije. Razumijevanje složenosti mehanizama poremećenih prijenosa signala u tumorskim stanicama ključno je za razvoj novih mogućih meta ciljane biološke terapije karcinoma dojke

Radioterapija raka dojke - promjene u shemama frakcioniranja kroz desetljeća

Traditionally, as a standard dose fractionation schedule, adjuvant radiotherapy for breast cancer has been performed using prescribed doses of 46–50 Gy divided into daily fractions of 1.8–2 Gy. Overall, radiotherapy treatment took 5 weeks. In the 1990s, schedules using higher daily doses (2.5–3 Gy), a smaller number of fractions (hypofractionation), and a reduced overall prescribed dose started in the context of clinical trials. First results revealed an equivalent cosmetic effect of hypofractionated protocols compared to standard fractionation, and after longer follow-up, hypofractionation was connected with better control of the disease. Hypofractionation started to be considered the new treatment standard. Results of newer clinical trials confirm the efficacy and safety of adjuvant breast cancer radiotherapy lasting 5 working days using daily fractions of 5.2 Gy in certain subgroups of breast cancer patientsTradicionalno se, kao standardna shema frakcioniranja, adjuvantna radioterapija raka dojke provodila dozom od 46 do 50 Gy podijeljenom u dnevne frakcije od 1,8 do 2 Gy. Ukupno trajanje radioterapije iznosilo je 5 tjedana. 1990-ih se unutar kliničkih studija započelo sa zračenjem većim dnevnim dozama (2,5 do 3 Gy), uz smanjenje broja frakcija zračenja (hipofrakcioniranje) te smanjenjem ukupne doze zračenja. Prvi rezultati su pokazali ekvivalentan kozmetski učinak hipofrakcioniranog zračenja u odnosu na standardno frakcioniranje, a nakon duljeg praćenja pokazana je i bolja kontrola bolesti uz hipofrakcionirano zračenje. Hipofrakcioniranje je potom postupno postalo standard liječenja. Rezultati novijih kliničkih studija potvrđuju učinovitost i sigurnost adjuvantne radioterapije raka dojke u trajanju od 5 radnih dana dnevnim dozama od 5,2 Gy za određene podskupine bolesnica

Je li moguće očuvanje plodnosti kod bolesnica s ginekološkim rakom?

The aim of this review article is to present current options for fertility preservation in young women with gynecological tumors (ovarian, endometrial or cervical cancer). An early pretreatment referral to multidisciplinary team which consists of general gynecologists, gynecologic oncologists, embryologists, radiologists, pathologists, and reproductive endocrinologists should be suggested to young women with gynecologic cancer, concerning the risks and benefits of fertility preservation options. Only a small percentage of patients with ovarian cancer and borderline ovarian tumors, are appropriate candidates for fertility preservation (FIGO stage IA and IC epithelial ovarian cancer). Following oophorectomy, ovarian tissue or oocytes are removed from the ovary for the use of cryopreservation; after completion of oncological treatment patient undergoes orthotopic retransplantation of ovarian tissue whereas oocytes may be used for in vitro fertilization. Live birth rates up to 53.8% have been reported after fertility preservation treatment in selected patients. In patients with endometrial cancer fertility preservation treatment means conserving of the uterus. Appropriate candidates for fertility preservation are younger women with well differentiated endometrial cancer, which does not invade the myometrium. Fertility preservation treatment in endometrial cancer is hormonal, based on progestins. After completion of fertility preservation treatment, frequent follow-ups are necessary, with tissue sampling (via curettage or endometrial biopsy) remaining standard approach in follow- up. Live birth rates after progestin therapy are around 60%, or even higher with the help of assisted reproductive procedures. In cervical cancer, fertility preservation treatment can be considered in women with early-stage disease (FIGO IA1, IA2, or IB1). Cone biopsy or conization followed by laparoscopic lymphadenectomy has been described as an appropriate procedure, with conception rates up to 47%.Cilj ovog preglednog rada je prikazati suvremene mogućnosti očuvanja plodnosti kod mladih žena s ginekološkim tumorima (rakom jajnika, trupa maternice ili vrata maternice). S obzirom na rizike i koristi metoda za očuvanje plodnosti, preporuča se bolesnicu prijeterapijski prezentirati na multidisciplinarnom timu koji uključuje ginekologa, ginekološkog onkologa, embriologa, radiologa, patologa i reprodukcijskog endokrinologa. Samo je mali udio bolesnica s epitelnim rakom jajnika ili granično malignim tumorom janika prikladan za očuvanje plodnosti (FIGO IA I IC). Nakon operacijskog uklanjanja jajnika, tkivo jajnika ili jajne stanice se krioprezervaju; nakon završetka onkološkog liječenja obično slijedi ortotopična retransplantacija ovarijskog tkiva bolesnici, dok se jajne stanice mogu koristiti u postupku izvantjelesne oplodnje. Nakon liječenja uz očuvanje plodnosti kod odabranih bolesnica rakom jajnika stopa živorođenih kretala se do 53,8%. Kod bolesnica s rakom endometrija očuvanje plodnosti podrazumijeva očuvanje maternice. Bolesnice pogodne za očuvanje plodnosti su mlađe žene sa dobro diferenciranim tumorom koji ne prodire u miometrij. Za očuvanje plodnosti kod raka endometrija primjenjuje se hormonsko liječenje, utemeljeno na gestagenima, koji stabiliziraju i zaustavljaju nekontroliranu estrogensku stimulaciju endometrija. Po završetku liječenja potrebni su učestali kontrolni pregledi, a uzimanje tkiva sluznice (kiretaža ili biopsija endometrija) predstavljaju standard u praćenju ovih bolesnica. Nakon liječenja gestagenima stopa živorođenih kreće se oko 60% ili čak više kod primjene postupaka potpomognute oplodnje. Očuvanje plodnosti kod karcinoma vrata maternice moguće je kod strogo odabrane skupine bolesnica (FIGO IA1, IA2 ili IB1) motiviranih za trudnoću; kod tih bolesnica konizacija ili biopsija konizata u kombinaciji s laparoskopskom limfadenektomijom predstavlja najprikladniji zahvat sa stopom trudnoća do 47%

Apskopalni učinak radioterapije: stari koncept u novom dobu

The abscopal effect is a phenomenon that describes the systemic antitumor response that can occur as a result of a localized radiotherapy. Although sporadic cases of abscopal effect have been reported since 1960’s, the number of reported cases are significantly increasing in the immunotherapy era. Immunotherapy seems to enhance the immunogenic effects of radiotherapy, thus increasing systemic antitumor response. Although combination of radiotherapy and immunotherapy is a promising strategy in the treatment of metastatic cancers, many questions regarding the optimal treatment remain unanswered. Increasing number of ongoing studies will hopefully provide answers to these questions, enabling the utilization of this strategy in systemic anticancer treatment.Apskopalni učinak je fenomen koji opisuje sustavni antitumorski odgovor koji može nastati kao rezultat lokalizirane radioterapije. Premda su sporadični slučajevi prijavljivani još od 1960-tih godina, njihov je broj značajno porastao u eri imunoterapije. Čini se da imunoterapija stimulira imunogenične učinke radioterapije, pojačavajući na taj način sistemski antitumorski odgovor. Iako je kombinacija radioterapije i imunoterapije obećavajuća strategija u liječenju metastatskih tumora, još uvijek nemamo odgovore na brojna pitanja vezana za optimalni protokol liječenja. Sve veći broj istraživanja koja su u tijeku vjerojatno će dati odgovore ta neriješena pitanja, što će omogućiti korištenje ove strategije u sustavnom liječenju raka

Kasnija trudnoća i prognoza kod preživjelih od raka dojke

An increase in the incidence of breast cancer in women aged <40 years in conjunction with a pronounced shift towards later childbearing has been reported in recent years. Because survival from breast cancer in women of childbearing age has significantly improved, they are often concerned whether subsequent pregnancy will alter their risk of disease recurrence. In the modern era, the prognosis of pregnancy-associated breast cancer is comparable to non-pregnancy-associated breast cancer and women can bear children after breast cancer treatment without compromising their survival. Therefore, they should not be discouraged from becoming pregnant, and currently the usual waiting time of at least 2 years after the diagnosis of breast cancer is recommended. However, a small, nonsignificant adverse effect of pregnancy on breast carcinoma prognosis among women who conceive within 12 months of breast cancer diagnosis and a higher risk of relapse in women younger than 35 up to 5 years of the diagnosis may be found. Fortunately, for women with localized disease, earlier conception up to six months after completing their treatment seems unlikely to reduce their survival. Ongoing and future prospective studies evaluating the risks associated with pregnancy in young breast cancer survivors are required.U posljednje vrijeme izvješćuje se o sve većoj pojavnosti raka dojke skupa s izraženijim odgađanjem rađanja kod žena mlađih od 40 godina. Budući da se preživljenje žena generativne dobi zbog raka dojke značajno poboljšalo, one su često zabrinute hoće li kasnija trudnoća doprinijeti opasnosti od recidiva bolesti. U današnje vrijeme prognoza raka dojke u trudnoći je usporediva s rakom dojke koji nije u svezi s trudnoćom i žene mogu rađati djecu nakon liječenja raka dojke bez ugrožavanja njihovog preživljavanja. Stoga žene ne treba obeshrabriti u želji za trudnoćom, a uobičajene su preporuke da se pričeka s trudnoćom najmanje 2 godine nakon postavljene dijagnoze. Ipak, malen i neznakovit nepovoljan učinak trudnoće na rak dojke može se naći među ženama koje zanesu unutar 12 mjeseci od dijagnoze raka dojke, a veća opasnost od recidiva kod žena mlađih od 35 godina do čak 5 godina nakon dijagnoze. Srećom, kod žena s lokaliziranom bolešću izgleda manje vjerojatno da bi ranija trudnoća do čak 5 mjeseci nakon završenog liječenja ugrozila njihovo preživljavanje. Potrebna su daljnja istraživanja koja će procijenti rizike u svezi s trudnoćom kod mlađih osoba preživjelih od raka dojke

Liječenje mladih žena s ranim stadijem raka dojke - važnost očuvanja plodnosti

Management of young women with breast cancer is complex and has several particularities, one of which is fertility preservation, a very important quality of life issue for young breast cancer survivors. Chemotherapy can be gonadotoxic and significantly reduce woman`s reproductive potential and cause premature ovarian insufficiency while endocrine therapy requires a delay of pregnancy and indirectly affects fertility. Therefore every woman of reproductive age diagnosed with breast cancer should be informed about potential gonadotoxic effect of cancer treatment, the risk of premature ovarian insufficiency and associated symptoms, available fertility preservation methods, delay of cancer treatment and chances of subsequent pregnancy. If interested in fertility preservation breast cancer patients should be referred as early as possible to a reproductive specialist to further discuss the risk of infertility and available fertility preservation options. Currently established methods for fertility preservation are embryo and oocyte cryopreservation, while ovarian tissue cryopreservation, cryopreservation of immature oocytes and ovarian suppression with gonadotropin-releasing hormone agonists are still considered experimental. The aim of this review is to highlight the importance of fertility preservation as an important quality of life issue for young breast cancer survivors.Liječenje mladih žena s rakom dojke je složeno i ima nekoliko posebnosti, jedna od kojih je očuvanje plodnosti, vrlo bitan čimbenik kvalitete života mladih žena koje su preboljele rak dojke. Kemoterapija može štetno utjecati na jajnike i značajno smanjiti reprodukcijski potencijal žene i uzrokovati prijevremenu ovarijsku insuficijenciju, dok endokrina terapija zahtijeva odgodu trudnoće i tako posredno utječe na plodnost. Stoga bi svaka žena, kojoj je rak dojke dijagnosticiran u reprodukcijskoj dobi, trebala biti informirana o mogućem gonadotoksičnom učinku antineoplastičke terapije, riziku prijevremene ovarijske insuficijencije i povezanim simptomima, dostupnim metodama očuvanja plodnosti, odgodi sustavne antineoplastičke terapije, kao i o mogućnostima ostvarenja trudnoće nakon provedenog liječenja. Ukoliko je bolesnica s rakom dojke zainteresirana za očuvanje plodnosti, treba je što ranije uputiti subspecijalistu humane reprodukcije, koji će joj dodatno objasniti rizike za neplodnost i dostupne metode očuvanja plodnosti. Krioprezervacija embrija i oocita su trenutno jedine etablirane metode očuvanja plodnosti, dok se krioprezervacija tkiva jajnika, krioprezervacija nezrelih oocita i ovarijska supresija još uvijek smatraju eksperimentalnima. Cilj ovoga preglednog rada je istaknuti važnost očuvanja plodnosti kao bitnog čimbenika kvalitete života mladih žena koje su preboljele rak dojke

Karcinom dojke u trudnoći

Pregnancy-associated breast cancer is a difficult psychosocial and health problem for the patient, demanding an individual multidisciplinary treatment approach. Due to the need for aggressive oncological treatment with minimal adverse effects on the growing fetus, numerous studies are carried out to fi nd an optimal protocol, concerning the interest of both the mother and the child. Due to the physiological changes in the breasts in pregnancy, the diagnosis of breast cancer can be delayed and therefore patients have often higher clinical stage of the disease at initial presentation comparing to non-pregnant patients. Pregnancy termination due to breast cancer diagnosis had no effect on the prognosis of the patient, and longterm studies did not find a higher incidence of malignant disease in children who were exposed to chemotherapy in utero compared to the general population. Although prognosis data of those patients is controversial, recent studies have not found a worse outcome compared to breast cancer unrelated to pregnancy.Karcinom dojke povezan s trudnoćom teški je psihosocijalni i zdravstveni problem za pacijenticu i zahtjeva individualni multidisciplinarni pristup liječenju. Zbog potrebe za agresivnim onkološkim liječenjem, uz minimalne štetne utjecaje na rastući fetus, provode se brojne studije, čiji je zadatak pronaći optimalan protokol, vodeći se interesom i majke i djeteta. Zbog fizioloških promjena dojke tijekom trudnoće, može doći do kašnjenja u postavljanju dijagnoze karcinoma dojke i samim time višeg stadija bolesti pri inicijalnoj prezentaciji. Prekid trudnoće zbog dijagnoze karcinoma dojke nije mijenjao prognozu bolesti, a dugogodišnje studije nisu pokazale višu učestalost zloćudnih bolesti u djece intrauterino izložene kemoterapiji, u odnosu na opću populaciju. Iako su podaci o prognozi tih bolesnica kontroverzni, ipak većina novih studija nije ustanovila lošiji ishod u odnosu na bolesnice s karcinomom dojke nepovezanim sa trudnoćom