Differential diagnosis of fluency disorders

Diferencijalna logopedska dijagnostika pretpostavlja prepoznavanje nekog poremećaja i njegovo razlučivanje od drugih poremećaja koji imaju neke zajedničke simptome. U području poremećaja tečnosti govora, netečnosti predstavljaju zajednički simptom koji se može pojaviti kao dio kliničke slike različitih razvojnih i stečenih poremećaja kao što su razvojno mucanje, neurogeno mucanje, psihogeno mucanje, sindrom brzopletosti, afazija, dizartrija, apraksija, palilalija, Parkinsonova bolest te različiti genetski sindromi poput Downovog sindroma, Fragilnog X sindroma, Prader-Willijevog sindroma, Touretteovog sindroma, Neurofi bromatoze tip I i Turnerovog sindroma. Na temelju pregleda novije literature, u ovom radu prikazan je opis navedenih poremećaja tečnosti govora, njihova opća i specifična simptomatologija te su naglašeni diferencijalno dijagnostički kriteriji. Budući da diferencijalna dijagnostika poremećaja tečnosti još uvijek predstavlja veliki izazov u području logopedije, ovaj rad može poslužiti kliničarima kao orijentir u dijagnostičkom postupku. Različiti poremećaji zahtijevaju različite terapijske postupke stoga je postavljanje točne dijagnoze temelj planiranja i provođenja uspješne intervencije. Istraživanja poremećaja tečnosti govora većinom su metodološki neujednačena i veliki broj njih čine studije slučajeva. Buduća istraživanja u ovom području trebaju obuhvatiti veći broj ispitanika, detaljno analizirati govorne i negovorne karakeristike kroz različite govorne zadatke kako bi rezultati istraživanja mogli imati teorijsku i kliničku primjenu.Differential diagnosis refers to the identification of a disorder and its differentiation from other disorders with common symptoms. In the field of fluency disorders, disfluencies are a common symptom that can be part of different developmental and acquired disorders such as developmental stuttering, neurogenic stuttering, psychogenic stuttering, cluttering, aphasia, dysarthria, apraxia, palilalia, Parkinson disease and different genetic syndromes, specifi cally Down syndrom, Fragile X syndrome, Prader-Willi syndrome, Tourette syndrome, Neurofibromatosis type I, and Turner syndrome. In this paper, recent literature related to the differential diagnosis of listed fluency disorders is reviewed. Their general and specific symptomatology is described, and differential diagnostic criteria are highlighted. Because differential diagnosis of fluency disorders is still a challenge for speech and language therapists, this paper provides guidelines for clinical decision making. Accurate diagnosis is necessary to ensure the optimal therapy plan because different strategies are appropriate for different disorders. There are various limitations of research studies in this field, and many of them consist of case studies. Further systematic studies on large groups, with detailed descriptions of speech and non-speech characteristics across various types of speech tasks, are necessary in order to obtain a better understanding of different fluency disorders

Neurogeno mucanje

Mucanje je poremećaj tečnosti govora karakteriziran ponavljanjima, produživanjima, oklijevanjima, pauzama i/ili blokadama glasova, slogova i riječi koji može biti razvojnog ili stečenog porijekla. Njegovi simptomi mogu se odraziti na govornom, psihičkom, fiziološkom i socijalnom planu. Neurogeno mucanje, kao stečeni oblik mucanja, rjeđe je i manje poznato područje, čije netečnosti nastaju kao posljedica oštećenja mozga, s moždanim udarom kao najčešćim uzrokom. Cilj ovog rada je, na osnovi novije literature, dati uvid u poznate etiološke čimbenike, simptomatologiju, diferencijalnu dijagnostiku te trenutne metode intervencije kod neurogenog mucanja. Mehanizam nastanka nije u potpunosti razjašnjen, ali brojni autori potvrđuju ulogu oštećenja bazalnih ganglija kod pojave mucanja. Često koegzistira s poremećajima poput afazije i motoričkih govornih poremećaja - dizartrije, apraksije i palilalije - što dodatno otežava dijagnostiku. Osim teškoća prilikom diferencijalne dijagnostike, zbog prisutnosti drugih poremećaja ima nesuglasica prilikom diferenciranja tipova mucanja, s obzirom na mišljenje da uočljivi simptomi nisu dovoljan distinktivni kriterij. U terapiji mucanja najčešće se primjenjuju bihevioralne metode, dok su lijekovi prisutni u manjoj mjeri zbog nuspojava i mogućnosti zlouporabe. Za detaljnije objašnjenje navedenog poremećaja potrebna su dalja istraživanja

Virtual reality as a therapy for stuttering

Iako je virtualna stvarnost pojam koji se najčešće veže uz zabavu, ona je sve prisutnija u granama medicine, psihologije, ali i logopedije. U području psihologije virtualna se stvarnost pokazala kao uspješan tretman za različite vrste strahova i anksioznost. Nadalje istraživanja iz područja psihologije upućuju na veću učinkovitost terapije virtualnom stvarnošću u odnosu na klasične tretmane. S obzirom na to da su anksioznost i strah od govornih situacija izražene komponente mucanja, počela se ispitivati i primjena virtualne stvarnosti u terapiji mucanja. Ovaj rad donosi pregled nekoliko dosadašnjih istraživanja iz ovog područja. Prva su istraživanja bila usmjerena na povezivanje virtualnih i stvarnih uvjeta, a dobivene statistički značajne pozitivne korelacije između njih upućuju na to da virtualna stvarnost može biti korisna za procjenu i terapiju mucanja. Zaključak ostalih dosadašnjih istraživanja jest da virtualna stvarnost utječe na smanjenje anksioznosti i poboljšanje tečnosti govora. U Hrvatskoj do sada nije bilo istraživanja koja povezuju virtualnu stvarnost i mucanje.Although virtual reality is most commonly associated with fun and games, it is used more frequently in medicine, psychology, and speech and language pathology. In psychology, virtual reality is recognized as a useful treatment or anxiety and different types of fears. Furthermore, research shows that virtual reality is more efficient in treating psychological disorders than classical treatment. Knowing that anxiety and fear of speaking are prominent components of stuttering, researchers started exploring virtual reality as a treatment for stuttering. This review summarises many of the findings from these endeavours. In the beginning, researchers were focused on finding statistically significant positive correlations between real life and virtual reality so that virtual reality could be used as a base for assessment and treatment for stuttering. Later, all the research arrived at a similar conclusion: therapy based on virtual reality reduces anxiety and improves speech fluency. There is currently no ongoing research related to this subject in Croatia

Utjecaj jezičnih sposobnosti na mucanje

Cilj je rada analizirati i prikazati jednu generaciju obitelji genetski opterećenu mucanjem. Obitelj je analizirana s obzirom na njihovo obiteljsko stablo, jakost mucanja ispitanika i njihove osjećaje vezane uz mucanje tijekom razgovora, vrstu i količinu netečnosti u govoru te jezične sposobnosti i utjecaj jezične obrade na mucanje. Sudionici istraživanja su četiri brata i svi su članovi jedne generacije obitelji P., dobi od 7 do 23 godine. U istraživanju su primijenjeni mjerni instrumenti: Peabody slikovni test rječnika-III-hrvatsko izdanje, Stuterring Severity Instrument te materijal oblikovan u cilju istraživanja, a ispituje utjecaj leksičkog priziva i sintaktičke složenosti na mucanje. Rezultati pokazuju pojavnost mucanja u obitelji i s majčine i s očeve strane, ali samo kod muških članova. Jakost mucanja razlikuje se od ispitanika do ispitanika, a kreće se od tečnog govora do teškog mucanja. Potvrđuje se postojanje nižih jezičnih sposobnosti kod polovice ispitanika. S obzirom na vrstu i količinu netečnosti najviše je zastoja. Ispitanicima je najteže voditi razgovor s autoritetima. Sintaktička složenost nije se pokazala utjecajnom na govornu tečnost, a leksički priziv utječe na govor samo kod ispitanika koji pokazuje ispodprosječne jezične sposobnosti. Navedeno potvrđuje da je mucanje heterogen poremećaj, na koji utječe više čimbenika – genetika, jezik, zrelost, okolina i slično

Aphasia – What is that?

Afazija uslijedi u 25-40 % slučajeva nakon moždanog udara i znatno otežava komunikaciju. Ovim se istraživanjem željelo doznati u kojoj je mjeri društvu poznat pojam afazije i koliko se o tome u javnosti zna. S tim je ciljem i primijenjen upitnik “Svjesnost o afaziji“ (Public Awareness of Aphasia; Code, 2001), koji sadrži pet osnovnih pitanja o poznavanju afazije. Ukupno je ispitano 236 ispitanika iz pet hrvatskih županija (Bjelovarsko-bilogorske, Krapinsko-zagorske, Osječko-baranjske i Splitsko-dalmatinske te Grada Zagreba). Istraživanje je pokazalo da se 48 % ispitanika susrelo s pojmom afazije, a njih 54 % ima osnovna znanja o afaziji. Najveći broj ispitanika je čuo za afaziju putem medija (82 %). Dobiveni rezultati pokazuju važnost medija kao najznačajnijeg izvora informacija. Uz današnje moderne tehnologije treba maksimalno iskoristiti sve prednosti medija, televizije i radija, novina i časopisa, a pogotovo interneta koji u velikoj mjeri služi za informiranje i educiranje javnosti o određenoj temi.Aphasia, a condition present in 25-40% of individuals who have suffered a stroke, causes serious communication problems. The purpose of this study was to explore current public awareness and knowledge of aphasia. The standard Public Awareness of Aphasia questionnaire (Code, 2001) was used, which poses five basic questions about aphasia. A total of 236 individuals were surveyed in five Croatian counties (Bjelovar-Bilogora, Krapina-Zagorje, Osijek-Baranja, Split-Dalmatia and the City of Zagreb). Results indicated that 48% of respondents reported having previously heard of aphasia. Of this group, 54% met the criterion for demonstrating a “basic knowledge of aphasia”. The majority of respondents had heard about aphasia through the media (82%), a result demonstrating the important role played by the media in providing information. In today´s world of modern technologies, the benefits of various media (television, radio, newspapers, journals and above all the Internet) for informing and educating the public about any specific topic should be used to its maximum potential

Usporedba jakosti mucanja u materinskom i stranom jeziku

Već dugi niz godina, ideja o povezanosti mucanja i jezika potiče različita istraživanja. Zbog sve veće prisutnosti i potrebe za korištenjem stranog (engleskog) jezika, posebno su zanimljiva istraživanja o mucanju i stranom jeziku. Cilj ovog rada je usporediti jakost mucanja u materinskom (hrvatskom) i stranom (engleskom) jeziku kod odraslih osoba koje mucaju. Problem istraživanja je utvrditi postoji li razlika u jakosti mucanja u dvama jezicima te, ukoliko razlika postoji, utvrditi u kojem jeziku je veća jakost mucanja. Nadalje, u istraživanju je ispitana povezanost razlike u jakosti mucanja u dvama jezicima s varijablama razine poznavanja stranog jezika, učestalosti i svrhe korištenja stranog jezika, osjećaja (ne)ugode tijekom usmene komunikacije na stranom jeziku, vrste logopedske terapije i uključenosti stranog jezika u logopedsku terapiju. U istraživanju se koristio Instrument za ispitivanje jakosti mucanja (SSI-4; Stuttering Severity Instrument – Fourth Edition; Riley, 2009) na hrvatskom i engleskom jeziku te upitnik izrađen u svrhu istraživanja. U istraživanju je sudjelovalo 14 osoba koje mucaju u dobi od 20 do 30 godina. Rezultati istraživanja ukazuju da postoji statistički značajna razlika u jakosti mucanja u hrvatskom i engleskom jeziku, pri čemu ispitanici pokazuju veću jakost mucanja u engleskom jeziku. Nije utvrđena značajna povezanost razlike u jakosti mucanja u dvama jezicima s varijablama poznavanja stranog jezika, učestalosti i svrhe korištenja stranog jezika, osjećaja (ne)ugode tijekom usmene komunikacije na stranom jeziku, vrste logopedske terapije i uključenosti stranog jezika u logopedsku terapiju

Sintaktičke sposobnosti djece koja mucaju

Ideja o povezanosti mucanja i jezika potiče istraživanja niz godina, no rezultati nisu jednoznačni. Neka su istraživanja pokazala da su jezične sposobnosti djece koja mucaju (DKM) slabije, dok druga nisu utvrdila razlike u odnosu na vršnjake urednoga govornog razvoja (DKNM). Ciljevi su rada ispitati razlike u razumijevanju i proizvodnji sintaktičkih struktura između djece koja mucaju i djece koja ne mucaju, te ispitati povezanost sintaktičkih sposobnosti djece koja mucaju i jakosti mucanja. U istraživanju je sudjelovalo petnaestero djece koja mucaju i petnaestero koja ne mucaju. Jakost mucanja ispitana je instrumentom za ispitivanje jakosti mucanja (Stuttering Severity Instrument – SSI). Korišten je i test razumijevanja gramatike (TROG-2:HR) te hrvatska inačica višejezičnoga instrumenta za procjenu pripovijedanja (Multilingual Assessment Instrument for Narratives – MAIN). Izračunate su prosječna duljina komunikacijske jedinice, koja je pokazatelj sintaktičke složenosti u jezičnoj proizvodnji, te gustoća klauza. Viši rezultat na ovoj mjeri znači da je ispitanik u nekome jezičnom uzorku upotrijebio više zavisnosloženih rečenica. Rezultati su pokazali da se DKM ne razlikuje od DKNM-a na testu TROG-2:HR, kao ni prema prosječnoj duljini komunikacijske jedinice i gustoći klauza (pismeno i usmeno). Ne postoji značajna povezanost između jačine mucanja i prosječne duljine komunikacijske jedinice i gustoće klauza. Rezultati se mogu tumačiti u smjeru nepostojanja razlika u jezičnim sposobnostima dviju skupina ispitanika, ali ih je potrebno oprezno interpretirati zbog mogućega utjecaja terapije na jezične sposobnosti

Language abilities of children who stutter

Mucanje je multidimenzionalni poremećaj na čiji razvoj utječu brojni čimbenici – genetika, okolinski uvjeti, osobnost, emocionalni razvoj, govorno-motoričke sposobnosti, tako i različiti stupnjevi poteškoća u jezičnoj obradi. Ideja o povezanosti mucanja i jezika potiče mnoga istraživanja dugi niz godina – zbog preklapanja vremena najčešćeg započinjanja mucanja s razdobljem intenzivnog jezičnog razvoja, utjecaja jezičnih čimbenika (npr. položaj riječi u rečenici, složenost rečenice) na pojavu netečnosti te uočenog kašnjenja u usvajanju jezika kod neke djece koja mucaju. Rezultati istraživanja jezičnih sposobnosti djece koja mucaju nisu jednoznačni. Neka su istraživanja pokazala da su jezične sposobnosti kod djece koja mucaju slabije, a u nekim nisu nađene razlike između djece koja mucaju i njihovih tečnih vršnjaka. Spoznaje o jezičnim osobitostima djece koja mucaju omogućuju bolji uvid u multidimenzionalnost mucanja i čimbenike koji ga uzrokuju, što je osobito značajno za znanstvene i terapijske svrhe. Cilj je ovog rada objasniti povezanost mucanja i jezika te dati pregled najvažnijih istraživanja jezičnih sposobnosti djece koja mucaju prema određenim jezičnim sastavnicama (fonologija, morfosintaksa, semantika).Stuttering is a multidimensional disorder whose development is influenced by many factors – genetics, environmental conditions, personality, emotional development, motor speech abilities, as well as varying degrees of difficulty in language processing. For many years, the idea of a correlation between stuttering and language has inspired many studies, examining variables such as the timing between the period when stuttering generally begins and a period of intensive language development, the impact of linguistic factors (e.g. word position, sentence complexity) on the occurrence of speech disfluencies and the observed delay in language acquisition among some children who stutter. Results of studies examining the language abilities of children who stutter are somewhat ambiguous; some studies suggest lower language abilities and others have not found any difference between children who stutter and their fluent peers. Findings regarding the language specifics of children who stutter provide a better understanding of the multidimensional nature of stuttering and its causative factors, which is especially important for both scientific and therapeutic purposes. The aim of this paper is to clarify the relationship between stuttering and language and to provide an overview of the most important studies examining the language abilities of children who stutter, with respect to individual linguistic areas (phonology, morfosyntax, semantics)

Ispitivanje stavova i uvjerenja o mucanju: pilot primjena UTBAS upitnika u Hrvatskoj

Along with disrupted speech fluency, people who stutter often develop a fear of speaking or fear of social situations that may lead to the emergence of social anxiety disorder. This has been the subject of numerous studies during recent decades, and specific questionnaires have been developed to assess relationships between stuttering and anxiety. The Unhelpful Thoughts and Beliefs About Stuttering (UTBAS) Questionnaire (St Clare et al. 2009) was developed recently and has been applied to evaluate the frequency and belief in thoughts about stuttering and the degree of anxiety induced by such thoughts. The aim of our preliminary study was to test the Croatian translation of the UTBAS (UTBAS-C) on people who stutter and those who do not stutter and to determine whether there is a statistically significant difference between these two groups, i.e. whether people who stutter are more socially anxious than people who do not stutter. Participants were 16 adults who stutter and 16 controls with normal fluence, aged 18-40 years. Because the results were not distributed normally, all data were analyzed with a non-parametric statistical method. The results showed a statistically significant difference between adults who stutter and those who do not. People who stutter had higher total scores on the Questionnaire, i.e. they are more socially anxious or have more negative thoughts and beliefs regarding speech-related situations than fluent adults. The results of our preliminary study are not unexpected and are consistent with most previous studies on the relationship between stuttering and anxiety. However, as there is a lack of specific instruments in the Croatian language that can be used in diagnosing adults who stutter, especially their attitudes and emotions, our translation of and further research on the UTBAS should help to fill that absence. This study should also alert clinicians working with adults who stutter of the importance and influence of attitudes and beliefs on therapy outcome.Kod osoba koje mucaju, uz netečan govor, često se može razviti strah od govornih i socijalnih situacija što može dovesti do poremećaja socijalne anksioznosti. Tijekom zadnjih desetljeća veza između mucanja i anksioznosti bila je predmet brojnih istraživanja, te je razvijen specifičan upitnik kojim se to ispituje. Upitnik Negativni stavovi i uvjerenja o mucanju (Unhelpful Thoughts and Beliefs About Stuttering Questionnaire - UTBAS-C) razvijen je i primijenjen kako bi se ispitala učestalost razmišljanja i vjerovanja o mucanju te stupanj anksioznosti kojeg izazivaju takva razmišljanja (UTBAS, St Clare et al. 2009). Cilj je ovog pilot istraživanja bio ispitati hrvatsku inačicu UTBAS-C upitnika uključujući osobe koje mucaju i osobe koje ne mucaju, te utvrditi postoji li statistički značajna razlika između te dvije skupine, odnosno utvrditi jesu li osobe koje mucaju anksioznije od osoba koje ne mucaju. Uzorak je činilo 16 odraslih osoba koje mucaju i 16 tečnih govornika, u dobi od 18 do 40 godina. Budući da se rezultati nisu normalno distribuirali, svi podaci su analizirani neparametrijskim statističkim metodama. Rezultati su pokazali da postoji statistički značajna razlika između osoba koje mucaju i osoba koje ne mucaju. Osobe koje mucaju imale su više rezultate na cijelom upitniku, odnosno pokazale su se više anksioznima te je kod njih utvrđeno da imaju više negativnih misli i vjerovanja o govornim situacijama od odraslih koji su tečni. Rezultati ovog pilot istraživanja nisu neočekivani i u skladu su sa većinom do sada provedenih istraživanja o vezi između mucanja i socijalne anksioznosti. S obzirom na to da postoji manjak dijagnostičkih testova za odrasle koji mucaju, osobito o stavovima i emocijama, ovaj prijevod i daljnja primjena UTBAS-C upitnika trebalo bi popuniti tu prazninu. Ovo istraživanje bi također trebalo skrenuti pažnju kliničarima koji rade s odraslima koji mucaju na važnost i utjecaj stavova i vjerovanja na ishod terapije