21 research outputs found
ADRENAL CRISIS IN FEMALE NEWBORN WITH UNRECOGNIZED CONGENITAL ADRENAL HYPERPLASIA ā CASE REPORT
Sažetak. Kongenitalna adrenalna hiperplazija (KAH) zbog deficita 21-hidroksilaze je najÄeÅ”Äi uzrok dvosmislenog spolovila u ženske novoroÄenÄadi. Nedostatak ovog enzima dovodi do poremetnje biosinteze kortizola u kori nadbubrežne žlijezde i ekscesivne produkcije adrenalnih androgena s posljediÄnom virilizacijom ženskih fetusa. U klasiÄnom obliku bolest se javlja pojavnoÅ”Äu od 1:10000ā15000 živoroÄenih. Kod Ā¾ oboljelih postoji i poremeÄaj biosinteze aldosterona, uslijed kojeg se javljaju potencijalno letalne krize gubitka soli u prvim tjednima života. Prikazujemo sluÄaj neprepoznate virilizacije ženskog novoroÄenÄeta koje je hospitalizirano u adrenalnoj krizi dvanaestog dana života. Nadoknada glu-kokortikoida (hidrokortizon), te mineralokortikoida (fludrokortizon) uz dodatak soli dovela je do brzog oporavka i zadovoljavajuÄe kontrole bolesti tijekom 40 dana hospitalizacije. DjevojÄica je otpuÅ”tena kuÄi s dobrom prognozom za buduÄi rast i razvoj uz preporuku trajne nadoknadne terapije pod kontrolom endokrinologa.Congenital adrenal hyperplasia (CAH) due to 21-hydroxylase deficiency is the most frequent cause of genital ambiguity in female newborns. Enzyme deficiency causes a disorder of cortisol synthesis by the adrenal cortex and leads to excessive androgen production resulting in subsequent genital virilization of female fetuses. The incidence of the classical form is 1:10000ā15000 live births. About Ā¾ of affected infants also suffer from a disorder of aldosterone biosynthesis, which can lead to potentially lethal salt-losing crises within the first weeks of life. Here, we report of the case of an unrecognized virilization of a female newborn, who was hospitalized after an adrenal crisis at the twelfth day of life. Supplementary glucocorticoid (hydrocortisone) and mineralocorticoid (fludrocortisone) treatment with the addition of salt led to a fast recovery and satisfactory control of disease during 40 days of hospitalization. The girl was released from the hospital with good prognosis for the future growth and develompent with the recommended ongoing supplementary treatment under the supervision of an endocrinologist
ADRENAL CRISIS IN FEMALE NEWBORN WITH UNRECOGNIZED CONGENITAL ADRENAL HYPERPLASIA ā CASE REPORT
Sažetak. Kongenitalna adrenalna hiperplazija (KAH) zbog deficita 21-hidroksilaze je najÄeÅ”Äi uzrok dvosmislenog spolovila u ženske novoroÄenÄadi. Nedostatak ovog enzima dovodi do poremetnje biosinteze kortizola u kori nadbubrežne žlijezde i ekscesivne produkcije adrenalnih androgena s posljediÄnom virilizacijom ženskih fetusa. U klasiÄnom obliku bolest se javlja pojavnoÅ”Äu od 1:10000ā15000 živoroÄenih. Kod Ā¾ oboljelih postoji i poremeÄaj biosinteze aldosterona, uslijed kojeg se javljaju potencijalno letalne krize gubitka soli u prvim tjednima života. Prikazujemo sluÄaj neprepoznate virilizacije ženskog novoroÄenÄeta koje je hospitalizirano u adrenalnoj krizi dvanaestog dana života. Nadoknada glu-kokortikoida (hidrokortizon), te mineralokortikoida (fludrokortizon) uz dodatak soli dovela je do brzog oporavka i zadovoljavajuÄe kontrole bolesti tijekom 40 dana hospitalizacije. DjevojÄica je otpuÅ”tena kuÄi s dobrom prognozom za buduÄi rast i razvoj uz preporuku trajne nadoknadne terapije pod kontrolom endokrinologa.Congenital adrenal hyperplasia (CAH) due to 21-hydroxylase deficiency is the most frequent cause of genital ambiguity in female newborns. Enzyme deficiency causes a disorder of cortisol synthesis by the adrenal cortex and leads to excessive androgen production resulting in subsequent genital virilization of female fetuses. The incidence of the classical form is 1:10000ā15000 live births. About Ā¾ of affected infants also suffer from a disorder of aldosterone biosynthesis, which can lead to potentially lethal salt-losing crises within the first weeks of life. Here, we report of the case of an unrecognized virilization of a female newborn, who was hospitalized after an adrenal crisis at the twelfth day of life. Supplementary glucocorticoid (hydrocortisone) and mineralocorticoid (fludrocortisone) treatment with the addition of salt led to a fast recovery and satisfactory control of disease during 40 days of hospitalization. The girl was released from the hospital with good prognosis for the future growth and develompent with the recommended ongoing supplementary treatment under the supervision of an endocrinologist
UÄinak terapije hormonom rasta u djece s Prader-Willijevim sindromom - prva vlastita iskustva
Prader-Willi syndrome (PWS) is the most common cause of morbid obesity in childhood. It is the consequence of the lack of expression of genes on the paternally inherited 15q11.2-q13 region. Hyperphagia, obesity, short stature, psychomotor retardation and deterioration of behavior predominate in clinical presentation. Recombinant human growth hormone (rhGH) therapy, along with restriction of caloric intake, has become the mainstay in the management of PWS patients. Anthropometric parameters (height, body mass index (BMI)), therapy effect on carbohydrate and lipid metabolism, and occurrence of side effects were monitored in four children with PWS treated with rhGH for Ā³2 years at doses of up to 1 mg/m2/day. During the follow-up, the height standard deviation score (SDS) increased in comparison with baseline values, and after Ā³2 years of treatment with rhGH it was within the reference range for the general children population. BMI SDS decreased after the first year of treatment, but thereafter increased again; still, the level of BMI SDS was much better in comparison with most children with PWS of the same age and gender. RhGH therapy had no negative effect on glucose and lipid metabolism, nor caused any other adverse effect. Therapy including a customized diet for PWS, along with rhGH therapy, provided a satisfactory growth rate and prevented development of morbid obesity without side effects. This treatment approach would ensure transition of a greater number of PWS patients into adult care, where the multidisciplinary approach in care should be continued.Prader-Willijev sindrom (PWS) najÄeÅ”Äi je uzrok teÅ”ke debljine u djeÄjoj dobi. Posljedica je izostanka ekspresije oÄevih gena u regiji 15q11.2-q13. KliniÄkom slikom dominira hiperfagija, debljina, nizak rast, psihomotoriÄko zaostajanje i poremeÄaji ponaÅ”anja. Terapija rekombinantnim humanim HR (rhHR) postala je, uz ograniÄenje energetskog unosa, imperativ u zbrinjavanju bolesnika s PWS-om. U 4 djece s PWS-om koja su Ā³2 godine lijeÄena rhHR u dozi do 1 mg/m2/dan pratili smo antropometrijske parametre, tjelesnu visinu (TV) i indeks tjelesne mase (ITM) te uÄinak terapije na metabolizam ugljikohidrata, lipida i pojavu neželjenih uÄinaka. Uz primjenu rhHR je TV standard deviation score (SDS) bio u porastu u odnosu na poÄetnu vrijednost i nakon Ā³2 godine lijeÄenja bio je unutar referentnog raspona za opÄu djeÄju populaciju. ITM SDS snizio se nakon prve godine lijeÄenja, potom je bio u porastu, ali je i nadalje razina bila bolja nego u veÄine djece u populaciji s PWS-om. Terapija rhHR-om nije nepovoljno utjecala na metabolizam glukoze i lipida te nije izazvala neželjenih uÄinaka. Terapija koja ukljuÄuje prehranu prilagoÄenu PWS-u i rhHR-om osigurala je zadovoljavajuÄi rast djece i sprijeÄila razvoj teÅ”ke debljine bez neželjenih uÄinaka. Takav pristup lijeÄenju osigurat Äe tranziciju veÄeg broja bolesnika u internistiÄku skrb koja treba nastaviti s multidisciplinarnim pristupom u lijeÄenju i skrbi za ovu skupinu bolesnika
Relationship between cardiorespiratory fitness, insulin resistance and metabolic health of obese children and adolescents: the role of physical activity
Pretilost je veliki javnozdravstveni problem, a njena incidencija u porastu je u djeÄjoj i adolescentnoj dobi
te poveÄava kardiometaboliÄki rizik i psihosocijalni komorbiditet u kasnijoj životnoj dobi. Postoje brojni
Äimbenici rizika za nastanak pretilosti; od genetskih, epigenetskih i okoliÅ”nih, a nastanak pretilosti u bliskoj je korelaciji i s inzulinskom rezistencijom, predijabetesom, Å”eÄernom bolesti tipa 2 te kardiorespiratornom sposobnosti. Redovita tjelesna aktivnost ima dokazane povoljne uÄinke na smanjenje i inzulinske rezistencije i poveÄanje kardiorespiratorne sposobnosti te je samim time važan Äimbenik u prevenciji pretilosti, održavanju poželjne tjelesne mase te smanjenju metaboliÄkih komorbiditeta. Stoga bi ukljuÄivanje pretile djece i adolescenata u redovitu tjelesnu aktivnost trebao biti terapijski imperativ.Overweight and obesity is a global health concern, with rising incidence and prevalence among children
and adolescents, attributing to cardiometabolic risk and psychosocial comorbidities later in life. Numerous factors influence development of obesity; genetics, epigenetics and environmental being among them. Moreover, obesity is closely related to insulin resistance, prediabetes and type 2 diabetes mellitus, and cardiorespiratory fitness. Regular physical activity has proven beneficial effects on reducing insulin resistance and improving cardiorespiratory fitness and as such is an important means of obesity prevention
and attainment of desired weight as well as reduction of metabolic comorbidities. Therefore, inclusion of overweight and obese children and adolescents in regular physical activity should represent a therapeutic imperative
Relationship between cardiorespiratory fitness, insulin resistance and metabolic health of obese children and adolescents: the role of physical activity
Pretilost je veliki javnozdravstveni problem, a njena incidencija u porastu je u djeÄjoj i adolescentnoj dobi
te poveÄava kardiometaboliÄki rizik i psihosocijalni komorbiditet u kasnijoj životnoj dobi. Postoje brojni
Äimbenici rizika za nastanak pretilosti; od genetskih, epigenetskih i okoliÅ”nih, a nastanak pretilosti u bliskoj je korelaciji i s inzulinskom rezistencijom, predijabetesom, Å”eÄernom bolesti tipa 2 te kardiorespiratornom sposobnosti. Redovita tjelesna aktivnost ima dokazane povoljne uÄinke na smanjenje i inzulinske rezistencije i poveÄanje kardiorespiratorne sposobnosti te je samim time važan Äimbenik u prevenciji pretilosti, održavanju poželjne tjelesne mase te smanjenju metaboliÄkih komorbiditeta. Stoga bi ukljuÄivanje pretile djece i adolescenata u redovitu tjelesnu aktivnost trebao biti terapijski imperativ.Overweight and obesity is a global health concern, with rising incidence and prevalence among children
and adolescents, attributing to cardiometabolic risk and psychosocial comorbidities later in life. Numerous factors influence development of obesity; genetics, epigenetics and environmental being among them. Moreover, obesity is closely related to insulin resistance, prediabetes and type 2 diabetes mellitus, and cardiorespiratory fitness. Regular physical activity has proven beneficial effects on reducing insulin resistance and improving cardiorespiratory fitness and as such is an important means of obesity prevention
and attainment of desired weight as well as reduction of metabolic comorbidities. Therefore, inclusion of overweight and obese children and adolescents in regular physical activity should represent a therapeutic imperative
Kontinuirano mjerenje glukoze i kontrola Å”eÄerne bolesti tip 1 u populaciji djece, adolescenata i mladih odraslih - razlozi za primjenu i uÄinak
Sensors for continuous glucose monitoring (CGM) in intercellular fluid are used
as a contemporary method to achieve better control in type 1 diabetes mellitus (DM), which is best
shown through lower glycated hemoglobin (HbA1c) levels.The aim of this study was to assess how
many of our patients used CGM (parents were solely financing all the cost of the device) and what was
the effect of CGM on the control of DM. Data were retrospectively collected from medical records of
patients actively treated at the Division of Endocrinology, Diabetology, Pulmonology and Allergology,
Department of Pediatrics, Sestre milosrdnice University Hospital Center. The t-test was used for independent
samples to compare the mean levels of HbA1c before and after the inclusion of CGM.
CGM was used by 81 (32.1%) of our patients with type 1 DM, of which 43 met the inclusion criteria.
The mean HbA1c level 6 months before the introduction of CGM was 8.2%Ā±1.9 and after 12 months
of CGM use it was 7.4%Ā±1.2, which was a statistically significant improvement (p=0.026). Furthermore,
our results demonstrated that the greatest improvement in HbA1c level was recorded in the
groups of young adults (18-25 years) and youngest children (<12 years). We confirmed the efficacy of
CGM in achieving better control of type 1 DM by significantly improving HbA1c levels in a population
of highly motivated patients.Senzori za kontinuirano mjerenje glukoze (continuous glucose monitoring, CGM) u meÄustaniÄnoj tekuÄini danas se rabe
za postizanje bolje kontrole Å”eÄerne bolesti tip 1 (Å B tip 1), Å”to je najbolje vidljivo smanjivanjem vrijednosti glikiranog hemoglobina
(HbA1c). Cilj ovog istraživanja provedenog u razdoblju kada su roditelji sami snosili troŔkove CGM-a bio je
utvrditi koliko naÅ”ih bolesnika primjenjuje navedenu metodu te kakav je uÄinak CGM-a na kontrolu bolesti. Restrospektivno
su prikupljeni podaci iz medicinske dokumentacije bolesnika koji se aktivno lijeÄe na Zavodu za endokrinologiju, dijabetologiju,
pulmologiju i alergologiju Klinike za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice. Za usporedbu srednjih vrijednosti HbA1c
prije i poslije uvoÄenja CGM-a primijenjen je t-test za nezavisne uzorke. CGM je rabio 81 (32,1%) oboljeli od Å B tip 1, od
kojih su 43 bolesnika ispunili kriterije za ukljuÄivanje u ispitivanje. ProsjeÄni HbA1c Å”est mjeseci prije uvoÄenja CGM-a bio
je 8,2%Ā±1,9, a nakon 12 mjeseci primjene CGM-a bio je 7,4%Ā±1,2, Å”to je statistiÄki znaÄajno poboljÅ”anje (p=0,026). Nadalje,
iz rezultata je vidljivo da je najveÄe poboljÅ”anje u vrijednosti HbA1c imala skupina mladih odraslih (18-25 godina) te skupina
najmlaÄe djece (<12 godina). Ovim ispitivanjem potvrdili smo uÄinkovitost CGM-a u postizanju bolje kontrole Å B tip 1
kroz znaÄajno poboljÅ”anje razine HbA1c u populaciji visoko motiviranih bolesnika
TRANSIENT NEONATAL DIABETES CAUSED BY ACTIVATING NOVEL KCNJ11 GENE MUTATION AND SUCCESSFULL TRANSFER TO SULPHONYLUREA THERAPY
Neonatalni diabetes mellitus (NDM) rijetka je monogenska forma dijabetesa koja se kliniÄki prezentira uglavnom do 6. mjeseca života. Javlja se u obliku trajnog i prolaznog NDM-a. Dok je u trajnom NDM-u lijeÄenje nužno cijeli život, u prolaznom NDM-u nakon nekoliko tjedana ili mjeseci lijeÄenja dolazi do remisije, a samo oko 50% oboljelih doživi Ārelaps bolesti tijekom adolescencije ili u ranoj odrasloj dobi. Mutacije ABCC8 ili rjeÄe KCNJ11-genĆ¢ koji kodiraju podĀjedinice kalijeva kanala (KATP-kanal) ovisnog o adenozin trifosfatu uzrok su bolesti u manje od 30% oboljelih. Prikazujemo svoju bolesnicu s prolaznim NDM-om uzrokovanim novom aktivirajuÄom mutacijom KCNJ11-gena s uÄinkom na Kir6.2-podjedinicu KATP-kanala i uspjeÅ”no prevoÄenje s inzulinske terapije na terapiju sulfonilurejom. GenetiÄka analiza uÄinjena je u 22. godini života, 12 godina nakon relapsa bolesti te nakon 10 godina inzulinske terapije. Nakon 3 mjeseca terapije peroralnim preparatom sulfonilureje normalizirala se razina HbA1c, a potom i razina inzulina te C-peptida. ZakljuÄak: Potvrdom monogenskog oblika dijabetesa genetiÄka analiza može promijeniti terapijski pristup s pozitivnim uÄinkom na kontrolu i tijek bolesti, kvalitetu života te otvara moguÄnost genetiÄkog savjetovanja.Neonatal diabetes mellitus (NDM) is a rare monogenic form of diabetes that usually presents within the first six months of life. It occurs in the form of transient and permanent NDM. Permanent NDM requires life-long treatment while TNDM resolves few weeks or months after treatment initiation, with relapse occuring only in around 50% of patients Āduring their adolescence or young adult life. Mutations in ABCC8, or less often in KCNJ11 gene (coding subunit of the ATP-sensitive potassium channel (KATP channel)) cause the disease in less than 30% of all patients. We present our female patient with transient NDM caused by a novel activating KCNJ11 mutation in the Kir6.2 subunit of the K-ATP channel and her successfull transfer from insulin to sulphonylurea therapy. Genetic testing was done at the age of 22 years, 12 years after disease relapse and ten years of insulin treatment. Three months after transfer to sulphonylurea therapy HbA1c levels normalised, followed by normalisation of C-peptide and insulin values as well. Conclusion: Using genetic analysis to confirm monogenic form of diabetes changes the therapeutical approach with positive effect on disease control and course and opens the possibility of genetic counseling
TRANSIENT NEONATAL DIABETES CAUSED BY ACTIVATING NOVEL KCNJ11 GENE MUTATION AND SUCCESSFULL TRANSFER TO SULPHONYLUREA THERAPY
Neonatalni diabetes mellitus (NDM) rijetka je monogenska forma dijabetesa koja se kliniÄki prezentira uglavnom do 6. mjeseca života. Javlja se u obliku trajnog i prolaznog NDM-a. Dok je u trajnom NDM-u lijeÄenje nužno cijeli život, u prolaznom NDM-u nakon nekoliko tjedana ili mjeseci lijeÄenja dolazi do remisije, a samo oko 50% oboljelih doživi Ārelaps bolesti tijekom adolescencije ili u ranoj odrasloj dobi. Mutacije ABCC8 ili rjeÄe KCNJ11-genĆ¢ koji kodiraju podĀjedinice kalijeva kanala (KATP-kanal) ovisnog o adenozin trifosfatu uzrok su bolesti u manje od 30% oboljelih. Prikazujemo svoju bolesnicu s prolaznim NDM-om uzrokovanim novom aktivirajuÄom mutacijom KCNJ11-gena s uÄinkom na Kir6.2-podjedinicu KATP-kanala i uspjeÅ”no prevoÄenje s inzulinske terapije na terapiju sulfonilurejom. GenetiÄka analiza uÄinjena je u 22. godini života, 12 godina nakon relapsa bolesti te nakon 10 godina inzulinske terapije. Nakon 3 mjeseca terapije peroralnim preparatom sulfonilureje normalizirala se razina HbA1c, a potom i razina inzulina te C-peptida. ZakljuÄak: Potvrdom monogenskog oblika dijabetesa genetiÄka analiza može promijeniti terapijski pristup s pozitivnim uÄinkom na kontrolu i tijek bolesti, kvalitetu života te otvara moguÄnost genetiÄkog savjetovanja.Neonatal diabetes mellitus (NDM) is a rare monogenic form of diabetes that usually presents within the first six months of life. It occurs in the form of transient and permanent NDM. Permanent NDM requires life-long treatment while TNDM resolves few weeks or months after treatment initiation, with relapse occuring only in around 50% of patients Āduring their adolescence or young adult life. Mutations in ABCC8, or less often in KCNJ11 gene (coding subunit of the ATP-sensitive potassium channel (KATP channel)) cause the disease in less than 30% of all patients. We present our female patient with transient NDM caused by a novel activating KCNJ11 mutation in the Kir6.2 subunit of the K-ATP channel and her successfull transfer from insulin to sulphonylurea therapy. Genetic testing was done at the age of 22 years, 12 years after disease relapse and ten years of insulin treatment. Three months after transfer to sulphonylurea therapy HbA1c levels normalised, followed by normalisation of C-peptide and insulin values as well. Conclusion: Using genetic analysis to confirm monogenic form of diabetes changes the therapeutical approach with positive effect on disease control and course and opens the possibility of genetic counseling
KirurÅ”ko lijeÄenje bolesti Å”titnjaÄe u pedijatrijskoj populaciji
Bolesti Å”titnjaÄe jedne su od najÄeÅ”Äih endokrinih poremeÄaja u djece, ali pojavljuju se rjeÄe u toj dobi
nego u odraslih osoba. PoremeÄaji hormona Å”titnjaÄe poput hipotireoze i hipertireoze u djeÄjoj dobi mogu
uzrokovati zastoj u rastu i razvoju. S druge strane, tumori Å”titnjaÄe u djece su, u usporedbi s odraslim
osobama, u veÄem postotku maligni i imaju veÄu sklonost lokoregionalnom Å”irenju i recidiviranju. Pristup
djeci s bolestima Å”titnjaÄe je multidisciplinarni, pedijatri endokrinolozi skrbe o bolesnicima dijagnostiÄki i
konzervativno ih lijeÄe, a otorinolaringolozi provode kirurÅ”ko lijeÄenje. KirurÅ”ko lijeÄenje primjenjuje se
kod medikamentozno nekontrolirane hipertireoze, uveÄane Å”titnjaÄe koja uzrokuje kompresiju okolnih
organa, te tumora Å”titnjaÄe. Prikazana su tri oboljela djeteta kod kojih je primijenjena totalna tireoidektomija
u svrhu lijeÄenja bolesti Å”titnjaÄe. Prva, osmogodiÅ”nja djevojÄica koja je prije operativnog zahvata dvije
godine medikamentozno lijeÄena zbog hipertireoze uslijed Gravesove bolesti, druga,
Å”esnaestogodiÅ”njakinja kojoj je tijekom ultrazvuÄne obrade vratne limfadenopatije potvrÄen papilarni
karcinom Å”titnjaÄe i treÄi, osmogodiÅ”nji djeÄak, nositelj mutacije na protoonkogenu RET, koja se kliniÄki
manifestira sindromom multiple endokrine neoplazije (MEN 2A). U redovitom praÄenju pedijatra kod
djeteta je primijeÄen porast kalcitonina u krvi, te je uÄinjena totalna tireoidektomij
Establishing paediatric reference intervals for thyroid function tests in Croatian population on the Abbott Architect i2000
Evaluation of thyroid function is often requested and therefore defining paediatric reference intervals (RIs) is of vital importance. Currently, there is a distinct lack of paediatric RIs for thyroid function tests in Croatia. Thus, we established RIs for thyroid stimulating hormone (TSH), total triiodothyronine (TT3), total thyroxine (TT4), free triiodothyronine (FT3) and free thyroxine (FT4) in the Croatian paediatric population.
Reference intervals were calculated from 397 apparently healthy children, aged from 2 days to 0.3.
All thyroid function tests required age partitioning, confirmed by SDR above 0.3. There was no need for sex partitioning, confirmed by SDR below 0.3. Still, FT3 was partitioned due to visually noticeable sex related difference for the oldest group (12 years to < 19 years).
This is the first study to establish RIs for thyroid function tests in the Croatian paediatric population. We propose RIs for widely used Abbott platform, thus giving laboratories method- and population-specific paediatric RIs for thyroid function tests that should improve clinical test interpretation