Homo ludens of the Battlefield

Unatoč zaokretu u historiografiji započetome još početkom dvadesetoga stoljeća, u kojemu su se oblikovali novi oblici i smjerovi istraživanja proizvevši pojam tzv. “potpune povijesti”, neizmjerno bogatstvo ljudskoga života još nije zadovoljavajuće istraženo. Jedno je od takvih područja povijest ratovanja, prečesto svedena na razmatranje vojnih taktika i najvažnijih vojnih ličnosti. Iako je riječ o relevantnim razmatranjima, može se govoriti i o povijesti svakodnevnoga vojničkoga života koja je jednako važna kao i povijest vojnih taktika i upotrijebljenoga oružja. Plodonosno je područje za takvu vrstu istraživanja razdoblje srednjega vijeka koje sadrži niz specifičnosti u oblicima ponašanja vojnika. Jedan od specifičnih oblika ponašanja jest zabava pod kojom možemo razumjeti sve one aktivnosti kojima se vojnik ograđivao od surove svakodnevne ratne stvarnosti. Među oblicima se zabave srednjovjekovnoga vojnika na području Francuske i Engleske ističu seksualna aktivnost, konzumiranje alkohola i igranje raznih oblika igara na sreću kao što je npr. kartanje.Despite the turn in historiography, initiated at he beginning of the 20th century, which shaped new forms and directions of research producing the notion “Total history”, infinite riches of human life have not been explored appropriately. One of such areas is war history, reduced too often to the study of military figures. Although it’s being dealt with relevant analyses, we can also talk about history of everyday military life, which is equally important as history of military tactics and weapons used. Fruitful field for this kind of research is the medieval period because it contains many specific qualities in the forms of soldiers’ behavior. One of the specific forms of behavior is entertainment which consists of all activities that distracted the soldiers from their grim everyday reality of war. Among the forms of entertainment of medieval soldier in France and England the ones that stand out are sexual activity, drinking and gambling, i.e. playing cards

Kant’s Attempt of Solving the Induction Problem

U radu pokušavam pružiti opravdanje pripisivanja svojstva nužnosti parti¬kularnim empirijskim zakonima. Naime, Humeovom formulacijom problema indukcije ugroženo je svojstvo nužnosti partikularnih empirijskih zakona jer ako ih shvatimo kao generalizacije iz iskustva, nikada ne možemo tvrditi da nužno vrijede i za period koji nije predmet našeg iskustva. Također, indukciju se ne može opravdati pozivanjem na iskustvo u kojemu su se dvije pojave jav¬ljale konstantno združene zajedno. Naime, upravo je iskustvo element koji je formuliranjem problema indukcije doveden u pitanje pa je svaki aposterioran pokušaj opravdanja indukcije osuđen na neuspjeh jer je cirkularan. Dakle, ako se pokušava pružiti valjano opravdanje indukcije, ono može biti apriorno, tj. indukcija se može pokušati opravdati pomoću elemenata koji nemaju svoje porijeklo u empirijskom iskustvu. Kantov smjer opravdanja indukcije primjer je takve vrste opravdanja. Indukcija je opravdana unutar Kantova shvaćanja znanosti. Znanost Kant shvaća kao napravu za klasificiranje i objašnjavanje pojava pa prema tome svaka znanstvena teorija ima prvenstveno objašnja¬valačku ulogu. Znanost takvog oblika omogućena je apriornom idejom sustav¬nog jedinstva prirode. Ta ideja opravdava reduciranje beskonačnog broja partikularnih empirijskih zakona na manji broj općenitijih empirijskih zakona. Ona također opravdava izrađivanje sustava empirijskih zakona u kojemu op¬ćenitiji empirijski zakoni objašnjavaju partikularnije empirijske zakone te na taj način jamče njihovo svojstvo nužnosti. Općenitiji empirijski zakoni su oni koji objašnjavaju veći broj pojava od partikularnijih empirijskih zakona. Dakle, unutar objašnjavalačkog sustava empirijskih zakona partikularne empirijske zakone možemo smatrati nužnima. Suština apriornosti opravdanja indukcije je u tome da apriorna ideja sustavnog jedinstva opravdava izgradnju sustava unutar kojega partikularni empirijski zakoni imaju svojstvo nužnosti.In this paper, the author tries to give justification for assigning the attribute of necessity to particular empirical laws. Namely, Hume’s formulation of inducti¬on problem endangers the attribute of necessity of particular empirical laws because if we perceive them as generalizations from experience then we can no longer state that they necessary apply to the period which is not subject to our experience. Likewise, induction cannot be justified by referring to the experience in which two phenomena occurred constantly joined together. Na¬mely, the experience is the element which is put in question by formulating the induction problem, so any attempt a posteriore of justifying induction is bound to fail because it is circular. Therefore, if we try to offer a valid justification of induction it can be a priori, i.e. we can try justifying induction with elements which do not have their origin in empirical experience. Kant’s way of justi¬fying induction is the example of that kind of justification. Induction is justified within Kant’s conception of science. Kant understands science as a device for classification and explanation of phenomena thus, every scientific theory has primarily explanatory role. That form of science is enabled by a priori notion of systematical unity of nature. This notion justifies reduction of endless num¬ber of particular empirical laws to smaller number of more generic empirical laws. It also justifies the forming of system of empirical laws in which more ge¬neric empirical laws explain more particular empirical laws thus ensuring their attribute of necessity. More generic empirical laws are those which explain larger number of phenomena than more particular empirical laws. Therefore, within explanatory system of empirical laws, particular empirical laws can be considered necessary. A priori notion of systematical unity justifies the forming of system within which particular empirical laws have attribute of necessity and that is the essence of a priori justification of induction