ZAKAŠNJELOST REFORME I IZAZOVI LIBERALIZACIJE BOSANSKOHERCEGOVAČKE POLJOPRIVREDE

Autor razrađuje tezu po kojoj poljoprivreda bilježi najsporiji napredak strukturnih reformi u Bosni i Hercegovini, što proizilazi iz kašnjenje i zapriječenost reforme poljoprivrede i, shodno tome, nepripremljenost poljoprivrednog sektora za liberalizaciju i bescarinske sporazume u kontekstu regionalnih (CEFTA) i evropskih integracija (Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju). Analiza pokazuje da domaći primarni poljoprivredni proizvođači ne mogu izdražati konkurenciju poljoprivrednih proizvođača, čak ni na domaćem tržištu, ne samo iz zemalja EU, već i iz zemalja okruženja (što dijelom pokazuju i rezultati primjene CEFTE sporazuma po kojima je vidljivo da je za samo nekoliko mjeseci početkom 2008.godine vanjskotrgovinski deficit BiH u odnosu na samo 8 zemalja iz CEFTE porastao za više od 500 miliona KM u odnosu na prošlu godinu). Autor zaključuje da poljoprivrednom sektoru Bosne i Hercegovine nužno slijedi regioniranje kao metoda prostorne analize i prostornog planiranja i razvoja, a s druge, hitna promjena «pogleda na svijet» poljoprivrede, na način na koji se interesi i potrebe ovog sektora uklapaju u strategiju integriranja BiH u EU

Utjecaj CEFTA sporazuma na vanjskotrgovinsku razmjenu poljoprivrednih proizvoda u Bosni i Hercegovini

Agrarna politika u Bosni i Hercegovini mora se uklapati u opće globalne procese liberalizacije trgovine koji se odvijaju u dva osnovna smjera: višestrana liberalizacija i dvostrani ugovori o liberalizaciji. Osnovni okvir za višestranu liberalizaciju je Svjetska trgovinska organizacija (WTO). Od početka 90-ih godina dvadesetog stoljeća posebno se intenzivno odvijaju procesi regionalnih liberalizacija trgovine na svim kontinentima. Poljoprivreda ima i nadalje posebno mjesto u tim procesima s obzirom na najčešće ograničene domete u liberelizaciji poljoprivrednim proizvodima, za razliku od nepoljoprivrednih, gdje se u pravilu ukidaju sve carinske barijere. U prosincu 2006. godine u Bukureštu je potpisan sporazum o izmjeni i pristupanju centralnoevropskom sporazumu o slobodnoj trgovini (CEFTA) i Bosna i Hercegovina je potpisnica tog sporazuma. Sporazum je podlijegao ratifikaciji, prihvatanju ili odobrenju sukladno sa zahtjevima predviđenim domaćim zakonodavstvom. Instrumenti ratifikacije, prihvatanja ili odobrenja su deponovani kod Depozitara. Sporazum je stupio na snagu u drugoj polovici 2007. godine. Prema tome, osnovni cilj ovog rada je sagledati i anlaizirati učinke CEFTA sporazuma na vanjskotrgovinsku razmjenu Bosne i Hercegovine s članicama CEFTA sporazuma

STANJE PRIVREDE I MJERE ANTICIKLIČNE EKONOMSKE POLITIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

I prije recesije izraženi strukturni poremećaji i “sporiji napredak strukturalnih reforme” (kako eufeministički Svjetska banka označava neuspjeh strukturalnih reformi) znatno težim će učiniti ciklični oporavak BiH, te ga u prisustvu eksternih i internih insuficijencija učiniti bolnijim i dužim od drugih zemalja. Eksterne insuficijencije podrazumjevaju nametnuti neoliberalni obrazac razvoja i odsustvo kompletiranih instrumenata ekonomske politike koje uobičajeno imaju druge zemlje, a interne (nedostatak političke volje i zajedničke političke vizije funkcioniranje države. Usto, glavne lekcije izvućena iz globalne recesije o ulozi države u procesima finansijskog posredovanja i održavanja finansijske stabilnosti, i preispitivanju uloge javnog i privatnog sektora u oblikovanju sistema regulacije ne samo da nije tretirano u antikriznim programima u BiH (V. Domljan, 2009) već se i sama „država“ u pristupu političkih elita nastoji delegitimirati svojih klasičnih ekonomskih funkcija (K. Hodžić, 2009a). Ukupni postratni fiskalni sektor permanentno je van poželjnih stabilizacionih tokova, pa su javni budžeti postali neodrživi i prije dolaska krize, naročito sa setom zakona o transfernim izdacima od 2006. i 2007. godine, kojima se na račun poreskih obveznika kupovala politička podrška populacije finansirane budžetskim transferima. Krizom uslovljeno gubljenje radnih mjesta i dotadašnje postojanje neravnoteže odnosno neusklađenosti ili nespojivosti između tražnje i ponude rada ukazuju, zapravo, na najtežu konsekvencu globalne krize u BiH – uporedno djelovanje dva krajnje negativna uzroka nezaposlenosti – strukturalnog i cikličnog. Gotovo da nije potrebno obrazlagati da dugoročni karakter dosadašnje strukturalne nezaposlenosti u BiH i kratkoročne ciklične nezaposlenosti, podrazumjevaju veliki trošak za nezaposlene i značajan gubitak potencijalnog outputa na nivou makroekonomije. Neravnoteža na tržištu rada koja proizilazi iz promjena u poslovnim ciklusima, kakva je na sceni u BiH od druge polovine 2008. godine, trebala bi biti privremenog (cikličnog) karaktera, no promjene u veličini nezaposlenih i slobodnih radnih mjesta koje potiču iz trenutnog stanja u okruženju mogu postati postojane. Takva situacija može biti vjerovatnija ukoliko proces prilagođavanja na tržištu rada postane duži. U situaciji nefleksibilnog prilagođavanja ponude i tražnje radne snage, moguće je da se nezaposlenost ne vrati na svoj početni nivo u vrijeme ekspanzije, već da bude zadržana na nivou iz perioda recesije (fenomen histereze). Rast i održavanje nezaposlenosti izaziva/izazivaće veliki pritisak na budžet zemlje, na znatno osiromašanje stanovništva, pri čemu su potencijalni sukobi između onih koji imaju posao i onih koji ga nemaju. Ekonomske nejednakosti između zaposlenih i nezaposlenih, kao i među samim zaposlenim, produbljuju i podrivaju socijalnu koheziju. Visoka nejednakost rezultira povećanim kriminalom, povećanom korupcijom, većom makroekonomskom nestabilnošću i nižim očekivanim trajanjem života. Otuda je održivi razvoj tokom krize osobito složen problem, pogotovo što je neoliberalni individualizam destruirao socijalnu koheziju i produbio antagonizam rada i kapitala