Večernje koje se pjevaju u Vranjicu

Autor u članku razlaže glazbenu pučku baštinu u Vranjicu u okviru obavljanja službe božanskoga časoslova (oficija) - pjevanih večernja kroz crkvenu godinu, s osobitim obzirom na večernju Posvete (mjesne) crkve te Pokojničku večernju (na Dušni dan). Izneseni se pregled referira na glazbenoliturgijske sadržaje koji su još u živoj uporabi te one koji su egzistirali u 20. stoljeću (prema svjedočanstvima, iako značajan dio zasigurno potječe i iz starijih vremena). Ovom je prilikom poseban naglasak stavljen na odnosne liturgijske napjeve - uvodni redak i odgovor, himan te na dva kantika Veliča - koji u suvremenoj praksi svoju primjenjivost nalaze svega nekoliko puta godišnje, upravo na pjevanim večernjama

The Old Mass of Solin

Autor u članku obrađuje Staru solinsku misu, koju u sklopu glazbeno-liturgijske pučke baštine i danas njeguju Pučki pivači Gospe od Otoka. Iako je iznesen sažet osvrt i na neke druge misne napjeve, ovaj prikaz prvenstveno obrađuje praksu pjevanja nepromjenjivih misnih dijelova (misnoga ordinarija), koja se u crkvi Gospe od Otoka tijekom crkvene godine i danas može zateći. Zbog detekcije određenih (u pučkoj baštini čestih) prirodnih izmjena u načinu izvedbe i samoj melodici, ovom prilikom je - radi konkretne usporede - osim recentne verzije solinske mise predstavljeno i nekoliko transkripcija, odnosno rezultata relevantnih istraživanja drugih dvaju autora, V. Berse i J. Martinića, nastalih u prvom i sedmom desetljeću 20. stoljeća. Također je u smislu sažete komparacije - zbog potpunijega shvaćanja organske povezanosti samoga solinskog napjeva mise s istovrsnim napjevima nekih susjednih mjesta na širem solinskom području - povučena pregledna paralela.In the paper, the author deals with the Old Mass of Solin, still performed by the ensemble Pučki Pivači of the church of Our Lady of the Islet (Gospa od Otoka) as a part of the folk liturgical music heritage. This ensemble has preserved numerous chants rooted in the Glagolitic tradition. The paper briefly presents the history of the ensemble and the basic characteristics of their singing (with a particular emphasis on sacral chants). Although it presents a brief review of other mass chants as well, the paper firstly deals with singing of the unchanging parts of the mass (ordinarium missae) - the practice that still can be heard in the church of Our Lady of the Islet in Solin in the course of the liturgical year. Aimed to detection of certain - in the folk tradition often present - natural changes in the performance or in the very melodics, and for particular comparison sake, the paper besides the recent version (transcription) of the Solin Mass also presents results of several relevant researches by two more authors, Vladimir (Vladoje) Bersa (1864-1927) and Jerko Martinić (1926), made in the years 1906 and 1974 respectively. Furthermore, as a brief comparison - aimed to a better understanding of organic connections of the Solin mass chant with similar chants of other nearby places (Klis, Vranjic, Mravince, Kučine) - a well laid-out parallel between them is presented

Sung Lessons in the Liturgical Practices of the Parish Church of St. Martin the Bishop in Vranjic

Dispozicijom i analizom transkripcija jedanaest autohtonih napjeva autor pokazuje praksu solističkoga pjevanja štenjâ, odlomaka iz Staroga i Novoga zavjeta kao i nekih drugih liturgijskih i paraliturgijskih tekstova, pripadajućih pučkoj baštini glagoljaških korijena, koja u bogoslužju župne crkve svetoga Martina biskupa u Vranjicu ima zasvjedočenu višestoljetnu prisutnost. Kako nekad, tako i danas, izvedbe određenih, najčešće tipskih melodijskih obrazaca, sustavno uklopljenih u bogoslužne čine tijekom čitave liturgijske godine, povjeravane su redovito pojedinim, nadarenijim pjevačima-laicima koji ih tijekom svojega pjevačkog staža načelno interpretiraju kroz dulji vremenski period. Pripadajuće analize osim osvrta na melodijske tijekove te modalitetne odrednice, jednako kao i ritamske, izvedbene i druge karakteristike donose gdjekad i dopunske opise praktičnih okolnosti u kojima su pojedini napjevi (bili) izvođeni. Uz vlastite zvukovne pohrane, autor se u radu, sa svrhom nadopune i komparacije pripadajućih notnih materijala, oslanja i na snimke odnosno transkripciju dvojice drugih, ranijih istraživača i snimatelja pučkoga crkvenog pjevanja u Vranjicu.By presenting and analysing transcripts of eleven local traditional chants, the author is dealing with the tradition of (soloist) sung lessons (so-called »štenja«) of texts from the Old and New Testaments, as well as of other liturgical and paraliturgical texts, belonging to the folk tradition originating from the field of Glagolitic singing, that has been proven to have existed in the liturgy of the parish church of St. Martin the Bishop in Vranjic for several centuries now. Same in the past as now, performing certain, normally melodic patterns of certain types, systematically incorporated in the church ritual activities throughout the liturgical year, has been entrusted to certain, the most gifted lay singers, who performed them over longer periods of time during their lifetimes. The presented analyses, besides dealing with melodic sequences and modal determinants, as well as rhythmic, performance and other properties, also occasionally present additional descriptions of practical circumstances in which certain chants are (were) performed. Aimed to add to and compare the music sheets, the author is in this paper, besides his own audio recordings, using also recordings and transcription made by two other, older, researchers and recorders of the traditional church singing in Vranjic

The »second life« of two traditional church chants My People (Reproaches), performed by the Vokalisti Salone ensemble from Solin

Autor obrađuje pojavu napjeva Puče moj nastala sredinom 1980-ih godina u redovima muškoga pjevačkog ansambla Vokalisti Salone iz Solina na temelju dvaju istoimenih tradicijskih napjeva glagoljaških korijena iz Klisa i Vranjica. Prikaz nastanka takve ciljano osmišljene glazbene kombinatorike, selektirane i ciljano »presađene«, što u izvedbama svojih tvoraca i protagonista kontinuirano postoji već više od 30 godina, upotpunjen je još i kontekstualiziran svjedočanstvima samih pjevača te notnim transkripcijama i analizama izvornih pučkih crkvenih napjeva Prijekorâ tako i onoga nastala njihovim »aranžiranjem«. Osim opisa fenomena pomaka s izvorno naslijeđenoga na novoosmišljeno do izražaja dolaze i problematika i načini prezentacije tradicijskih glazbenih prinosa posredstvom klapskoga i koncertno-festivalskoga medija, ali i putem onih elektroničkih koji, pak, otvaraju daljnje mogućnosti njihove šire distribucije.The author deals with the chant Puče moj (My People), created in the 1980s in the men choir Vokalisti Salone (Salona Vocalists) of Solin, based on two traditional chants of Glagolitic roots from Klis and Vranjic. The presentation of creation of such a, selected and aimingly created music material – existing in their authors\u27 and bearers\u27 performances continuously for over 30 years now – has been added the very singers\u27 testimonies and music transcriptions and analyses of both the genuine traditional chants of Prijekori (Reproaches) and of what has been created by »arranging« them. Besides the description of the shift from the genuine and inherited to the designed and newly created, further explained are the issues and the modes of presentation of traditional music pieces through klapa and concert-festival, but also electronic media. In the light of considerations of creation and performing perpetuation of the chant Puče moj in the acting and efforts of the ensemble Vokalisti Salone, this paper could make an encouragement for similar enhancing of understandings of the continuity of change of some other Glagolitic or klapa-style chants. Although primarily created in the rehearsals, living in the performances, with the time they, in a way, most usually successfully moved away from the determinism of their source (if they had one in the first place) further to modify themselves. This way, they have become a part of a tradition that is chronologically closer to us, one that is in the process of permanent fluctuation

Pregled stanja pučkoga crkvenog pjevanja glagoljaških korijena u Solinu, Klisu, Vranjicu, Mravincima i Kučinama u 2020. godini

Pučko crkveno pjevanje glagoljaških korijena u Solinu (župa Gospe od Otoka), Klisu (župa Uznesenja BDM), Vranjicu (župa sv. Martina, biskupa), Mravincima (župa sv. Ivana Krstitelja) i Kučinama (župa Bezgrešnoga Začeća BDM) tradicijski je glazbeni fenomen koji još uvijek znatno određuje emocionalno-fizički prostor, vrijeme, međuljudske odnose i osjećaj zajedništva te bogoslužnu participaciju svojih primarnih nositelja – pučkih pjevača i (prisutnih tijekom posljednjih nekoliko desetljeća) pjevačica. Višekratno povijesno ovjerovljeno te do naših dana značajnim dijelom sačuvano, ono je, kao nematerijalna kulturna stečevina, u vidu usmeno naslijeđenih, pučkih vokalnih refleksija crkvene namjene, redovito podložno promjenama, ali i trajnoj opasnosti od deformacije, nestanka i zaborava; sve to (još lani) aktualna virusna pandemija samo je mogla dodatno potvrditi. Oslanjajući se jednim dijelom na tuđa istraživanja, no ponajprije na vlastita, autor ovim člankom nastoji, evidencijom uporabnoga repertoara in situ te popisom (svih) i anketiranjem (odazvanih) pjevača i pjevačica, osigurati pisani trag pa i »pravo glasa« tim baštinicima i aktivnim nositeljima ove vrste obrednoga liturgijskoga i paraliturgijskoga pjevanja, ponajprije kao dokumentarni prilog stanja u 2020. godini, istodobno i kao jedan od zaloga njegova daljnjeg očuvanja, savjesnije kultivacije i bolje javne vidljivosti

Musica franciscana rediviva: Review of the Current Understanding and Perception of the Musicians of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer from the 18th Century (With Special Att ention to Don Petar Nakić and Fra Petar Knežević OFM)

Svrha je ovoga članka pružiti osnovni pregled dosadašnje obrade i percepcije redovnika glazbenika Franjevačke provincije Presvetoga Otkupitelja iz 18. stoljeća u domaćoj i stranoj (ponajviše u talijanskoj) literaturi, u rasponu od napisa iz 1846. do posve recentnih priloga. Prateći njihov diskurs, kroz istraživanja i poglede raznih kulturnih djelatnika i znanstvenika (napose muzikologa), u smislu rasvjetljivanja imena, biografija, djelovanja i doprinosa glazbenika članova dotične franjevačke pokrajine tijekom baroka i (pret)klasicizma – a djelomično onda i onih starije njezine provincije-majke, Bosne Srebrene – uočljivi su različiti pristupi te postupno povećavanje uvida u broj i dostignuća odnosnih protagonista. Imena don Petra (bivšega fra Pavla OFM) Nakića i fra Petra Kneževića OFM, iako su se u literaturi navodila još u drugoj polovici 19. stoljeća, kao najpoznatija među njima (uz neke druge, manje zastupnike sličnih glazbenih htijenja) trebala su ponešto pričekati da ih se prepozna i pravilno (tj. pravilnije) shvati u odnosu na glazbene prethodnike, suvremenike i nasljednike. Pritom ih recentni(ji) radovi, bilo članci i specijalizirana (čak i popularna) izdanja, bilo povijesne sinteze/pregledi i ostali napisi, nipošto ne mogu više ispuštati iz vida; dapače, u nekoliko su navrata Nakić i Knežević bili i glavnim predmetom višeautorskih/zborničkih izdanja. I buduća istraživanja, koja itekako valja poticati (te intenzivirati postojeća), zacijelo će dati odgovore na dio zasad još uvijek otvorenih pitanja, otkriti možda i neka nova imena te omogućiti izoštreniju sliku već poznatih činjenica.The purpose of this paper is to provide a basic overview of the current ways of perceiving the Franciscan musicians of the Franciscan Province of the Most Holy Redeemer in literature, starting from the mid-19th century until today. Following the discourse of the writings of Croatian and European (mostly Italian) scholars (especially musicologists) regarding the elucidation of the names, as well as the biographies, actions and contributions of musicians and members of the Franciscan Province from the 18th century (and partly of those of the older Mother-Province Bosna Srebrena), we can notice the different approaches and gradual increase in insight into the number and achievements of the respective protagonists. Don Petar (formerly Fra Pavao OFM) Nakić (Podgrebača/Bulić nr Benkovac, 1694 – Conegliano, Treviso, 1769) and Fra Petar Knežević OFM (Kapitul nr Knin, 1701 – Sinj, 1768), both known since the second half of the 19th century as the most famous among Franciscan musicians had to wait to be »recognized« and more correctly understood in relation to their musical predecessors, contemporaries and successors. At the same time, recent works on Croatian music history from the 18th century, such as articles, specialized (non-scientific) editions, or historical syntheses/overviews etc., can by no means provide a sufficient overview of them anymore. Future research, which should be continued and intensified, will certainly provide us with answers to some of the questions that are still open, and enable a sharper picture of the facts already known to us