EUROPEAN RESUSCITATION COUNCIL GUIDELINES FOR RESUSCITATION 2010

Osnovno održavanje života odraslih. – Svi spašavatelji, bilo osposobljeni ili ne, kod žrtava kardijalnog aresta moraju primijeniti vanjsku masažu srca. Cilj je pritisnuti prsni koš do dubine od najmanje 5 cm, frekvencijom od najmanje 100 kompresija u minuti, ali i dopustiti ponovo odizanje prsnog koša, te smanjiti prekide u kompresijama. Osposobljeni bi spašavatelji trebali primijeniti i ventilaciju s omjerom kompresija-ventilacija od 30:2. Liječenje strujom. – Mnogo je veći naglasak na smanjivanju trajanja stanki prije ili poslije defibrilacije; preporučuje se nastavak vanjske masaže srca tijekom punjenja defibrilatora. Potiče se daljnji razvoj programa automatskih vanjskih defibrilatora (AED). Napredno održavanje života odraslih. – Naglašena je važnost visokokvalitetnih kompresija na prsni koš tijekom provođenja ALS-a, koje se prekidaju samo kako bi se omogućili specifični postupci. Uklanja se preporuka o potrebi reanimacije tijekom određenog vremena prije defibrilacije nakon kardijalnog aresta izvan bolnice, kojemu nije svjedočilo osoblje hitne medicinske pomoći. Smanjena je uloga prekordijalnog udarca. Primjena lijekova putem endotrahealnog tubusa više se ne preporučuje, već se lijekovi moraju primijeniti intraosealnim (IO) pristupom. Atropin se više ne preporučuje za rutinsku primjenu tijekom asistolije ili električne aktivnosti bez pulsa. Smanjen je naglasak na ranu endotrahealnu intubaciju ako ju ne provodi visokostručna osoba uz najmanji mogući prekid vanjske masaže srca. Povećan je naglasak na uporabu kapnografije. Prepoznat je moguć štetan učinak hiperoksemije. Revidirana je preporuka za kontrolu glikemije. Preporučuje se primjena terapijske hipotermije kod komatoznih bolesnika nakon kardijalnog aresta povezanog s početnim ritmovima koji se defibriliraju, kao i onima koji se ne defibriliraju, za ove druge sa smanjenom razinom dokaza. Početno zbrinjavanje akutnih koronarnih sindroma. – Uveden je pojam infarkt miokarda bez ST-elevacije–akutni koronarni sindrom (NSTEMI-ACS) koji obuhvaća infarkt miokarda bez elevacije ST-spojnice i nestabilnu anginu pektoris. Primarna PCI (PPCI) najpoželjniji je reperfuzijski postupak, uz uvjet da ga obavi iskusan tim i u skladu s vremenskim okvirima. U liječenju bi trebalo izbjegavati nesteroidne protuupalne lijekove, rutinsku intravensku primjenu beta-blokatora i kisik – osim u slučaju hipoksemije, zaduhe ili zastoja na plućima. Održavanje života djece. – Odluka o započinjanju reanimacije mora se donijeti u manje od 10 sekundi. Laike treba podučavati reanimaciji s omjerom 30 kompresija naprama 2 ventilacije, a spašavatelji koji imaju dužnost odgovoriti na poziv trebaju primjenjivati omjer kompresije-ventilacije od 15:2, međutim, ako su sami, mogu primijeniti omjer od 30:2. Ventilacija i dalje ostaje vrlo važna sastavnica reanimacije asfiksijskog aresta. Naglasak je na postizanju kvalitetnih kompresija frekvencije najmanje 100, ali ne više od 120 u minuti, uz minimalne prekide. Automatski vanjski defibrilatori sigurni su i uspješni kada se primjenjuju kod djece starije od jedne godine. Za defibrilaciju kod djece preporučuje se jedna defibrilacija od 4 J/kg čija se jačina ne povećava. Sa sigurnošću se mogu rabi endotrahealni tubusi s balončićem i kod dojenčadi i kod mlađe djece. Monitoriranje izdahnutog ugljikova dioksida (CO2), najbolje kapnografijom, preporučuje se tijekom reanimacije. Reanimacija novorođenčadi na porodu. – Kod neugrožene novorođenčadi sada se preporučuje odgađanje podvezivanja pupčane vrpce od najmanje jedne minute nakon potpunog rođenja djeteta. Za donošenu novorođenčad, tijekom reanimacije pri porodu trebao bi se rabiti zrak. Za nedonoščad mlađu od 32 tjedna gestacije treba razumno primijeniti mješavinu kisika i zraka te primjena treba biti vođena pulsnim oksimetrom. Nedonoščad mlađu od 28 tjedana gestacije trebalo bi neposredno nakon rođenja potpuno do područja vrata omotati plastičnom folijom, bez sušenja. Preporučen omjer kompresija-ventilacija u reanimaciji novorođenčadi ostaje 3:1. Ne preporučuje se pokušavati aspirirati mekonij iz nosa i usta još nerođenog djeteta, dok mu je glava još na međici. Ako se daje adrenalin, preporučuje se intravenska primjena u dozi od 10 do 30 µg/kg. Kod terminske ili gotovo terminske novorođenčadi s umjerenom do teškom hipoksično-ishemijskom encefalopatijom preporučuje se terapijska hipotermija. Načela podučavanja reanimacije. – Cilj je osigurati da polaznici steknu i zadrže vještine i znanje koje će im omogućiti ispravno djelovanje tijekom stvarnoga kardijalnog aresta te poboljšati ishod bolesnika. Kratki video/kompjutorski tečajevi za samostalno učenje, s minimalnom ulogom instruktora ili bez njega, udruženi s praktičnom nastavom mogu se smatrati jednako učinkovitom alternativom tečajevima osnovnog održavanja života (BLS i AED) koje vode instruktori. U najboljem slučaju, svi bi građani trebali biti osposobljeni za standardnu KPR koja uključuje vanjsku masažu srca i ventilaciju. Znanje i vještine osnovnog i naprednog održavanja života smanjuju se u samo tri do šest mjeseci. Uređaji s glasovnim uputama tijekom reanimacije ili povratnim informacijama unaprjeđuju stjecanje i zadržavanje vještina.Basic Life Support. – All rescuers trained or not, should provide chest compressions to victims of cardiac arrest. The aim should be to push to a depth of at least 5 cm at a rate of at least 100 compressions per minute, to allow full chest recoil, and to minimise interruptions in chest compressions. Trained rescuers should also provide ventilations with a compression-ventilation ratio of 30:2. Electrical therapies. – Much greater emphasis on minimising the duration of the pre-shock and post-shock pauses; the continuation of compressions during charging of the defibrillator is recommended. Further development of AED programmes is encouraged. Adult Advanced Life Support. – Increased emphasis on high-quality chest compressions throughout any ALS intervention paused briefly only to enable specific interventions. Removal of the recommendation for a pre-specified period of cardiopulmonary resuscitation before out-of-hospital defibrillation following cardiac arrest unwitnessed by the EMS. The role of precordial thump is de-emphasized. Delivery of drugs via a tracheal tube is no longer recommended, drugs should be given by the intraosseous (IO) route. Atropine is no longer recommended for routine use in asystole or pulseless electrical activity. Reduced emphasis on early tracheal intubation unless achieved by highly skilled individuals with minimal interruptions in chest compressions. Increased emphasis on the use of capnography. Recognition of potential harm caused by hyperoxaemia. Revision of the recommendation of glucose control. Use of therapeutic hypothermia to include comatose survivors of cardiac arrest associated initially with shockable rhythms, as well as non-shockable rhythms, with a lower level of evidence acknowledged for the latter. Initial management of acute coronary syndromes. – The term non-ST-elevation myocardial infarction-acute coronary syndrome (non-STEMI-ACS) has been introduced for both NSTEMI and unstable angina pectoris. Primary PCI (PPCI) is the preferred reperfusion strategy provided it is performed in a timely manner by an experienced team. Non-steroidal anti-inflammatory drugs should be avoided, as well as routine use of intravenous beta- blockers; oxygen is to be given only to those patients with hypoxaemia, breathlessness or pulmonary congestion. Paediatric Life Support. – The decision to begin resuscitation must be taken in less than 10 seconds. Lay rescuers should be taught to use a ratio of 30 compressions to 2 ventilations, rescuers with a duty to respond should learn and use a 15:2 ratio; however, they can use the 30:2 compression-ventilation ratio if they are alone. Ventilation remains a very important component of resuscitation in asphyxial arrest. The emphasis is on achieving quality compressions with the rate of at least 100 but not greater than 120 per minute, with minimal interruptions. AEDs are safe and successful when used in children older than 1 year. A single shock strategy using a non-escalating dose of 4 J/kg is recommended for defibrillation in children. Cuffed tubes can be used safely in infants and young children. Monitoring exhaled carbon dioxide (CO2), ideally by capnography, is recommended during resuscitation. Resuscitation of babies at birth. – For uncompromised babies, a delay in cord clamping of at least one minute from the complete delivery is now recommended. For term infants, air should be used fro resuscitation at birth. For preterm babies less than 32 weeks gestation blended oxygen and air should be given judiciously and its use guided by pulse oximetry. Preterm babies of less than 28 weeks gestation should be completely covered in a plastic wrap up to their necks, without drying, immediately after birth. The recommended compression: ventilation ratio remains at 3:1 for newborn resuscitation. Attempts to aspirate meconium from the nose and mouth of the unborn baby, while the head is still on the perineum, are not recommended. If adrenaline is given the n the intravenous route is recommended using a dose of 10–30 µg /kg. Newly born infants born at term or near-term with moderate to severe hypoxic-ischaemic encephalopathy should be treated with therapeutic hypothermia. Principles of education in resuscitation. – The aim is to ensure that learners acquire and retain skill and knowledge that will enable them to act correctly in actual cardiac arrest and improve patient outcome. Short video/computer self-instruction courses, with minimal or no instructor coaching, combined with hands-on practice can be considered as an effective alternative to instructor-led basic life support (BLS and AED) courses. Ideally all citizens should be trained in standard CPR that includes compressions and ventilations. Basic and advanced life support knowledge and skills deteriorate in as little as three to six months. CPR prompt or feedback devices improve CPR skill acquisition and retention

EUROPEAN RESUSCITATION COUNCIL GUIDELINES FOR RESUSCITATION 2010

Osnovno održavanje života odraslih. – Svi spašavatelji, bilo osposobljeni ili ne, kod žrtava kardijalnog aresta moraju primijeniti vanjsku masažu srca. Cilj je pritisnuti prsni koš do dubine od najmanje 5 cm, frekvencijom od najmanje 100 kompresija u minuti, ali i dopustiti ponovo odizanje prsnog koša, te smanjiti prekide u kompresijama. Osposobljeni bi spašavatelji trebali primijeniti i ventilaciju s omjerom kompresija-ventilacija od 30:2. Liječenje strujom. – Mnogo je veći naglasak na smanjivanju trajanja stanki prije ili poslije defibrilacije; preporučuje se nastavak vanjske masaže srca tijekom punjenja defibrilatora. Potiče se daljnji razvoj programa automatskih vanjskih defibrilatora (AED). Napredno održavanje života odraslih. – Naglašena je važnost visokokvalitetnih kompresija na prsni koš tijekom provođenja ALS-a, koje se prekidaju samo kako bi se omogućili specifični postupci. Uklanja se preporuka o potrebi reanimacije tijekom određenog vremena prije defibrilacije nakon kardijalnog aresta izvan bolnice, kojemu nije svjedočilo osoblje hitne medicinske pomoći. Smanjena je uloga prekordijalnog udarca. Primjena lijekova putem endotrahealnog tubusa više se ne preporučuje, već se lijekovi moraju primijeniti intraosealnim (IO) pristupom. Atropin se više ne preporučuje za rutinsku primjenu tijekom asistolije ili električne aktivnosti bez pulsa. Smanjen je naglasak na ranu endotrahealnu intubaciju ako ju ne provodi visokostručna osoba uz najmanji mogući prekid vanjske masaže srca. Povećan je naglasak na uporabu kapnografije. Prepoznat je moguć štetan učinak hiperoksemije. Revidirana je preporuka za kontrolu glikemije. Preporučuje se primjena terapijske hipotermije kod komatoznih bolesnika nakon kardijalnog aresta povezanog s početnim ritmovima koji se defibriliraju, kao i onima koji se ne defibriliraju, za ove druge sa smanjenom razinom dokaza. Početno zbrinjavanje akutnih koronarnih sindroma. – Uveden je pojam infarkt miokarda bez ST-elevacije–akutni koronarni sindrom (NSTEMI-ACS) koji obuhvaća infarkt miokarda bez elevacije ST-spojnice i nestabilnu anginu pektoris. Primarna PCI (PPCI) najpoželjniji je reperfuzijski postupak, uz uvjet da ga obavi iskusan tim i u skladu s vremenskim okvirima. U liječenju bi trebalo izbjegavati nesteroidne protuupalne lijekove, rutinsku intravensku primjenu beta-blokatora i kisik – osim u slučaju hipoksemije, zaduhe ili zastoja na plućima. Održavanje života djece. – Odluka o započinjanju reanimacije mora se donijeti u manje od 10 sekundi. Laike treba podučavati reanimaciji s omjerom 30 kompresija naprama 2 ventilacije, a spašavatelji koji imaju dužnost odgovoriti na poziv trebaju primjenjivati omjer kompresije-ventilacije od 15:2, međutim, ako su sami, mogu primijeniti omjer od 30:2. Ventilacija i dalje ostaje vrlo važna sastavnica reanimacije asfiksijskog aresta. Naglasak je na postizanju kvalitetnih kompresija frekvencije najmanje 100, ali ne više od 120 u minuti, uz minimalne prekide. Automatski vanjski defibrilatori sigurni su i uspješni kada se primjenjuju kod djece starije od jedne godine. Za defibrilaciju kod djece preporučuje se jedna defibrilacija od 4 J/kg čija se jačina ne povećava. Sa sigurnošću se mogu rabi endotrahealni tubusi s balončićem i kod dojenčadi i kod mlađe djece. Monitoriranje izdahnutog ugljikova dioksida (CO2), najbolje kapnografijom, preporučuje se tijekom reanimacije. Reanimacija novorođenčadi na porodu. – Kod neugrožene novorođenčadi sada se preporučuje odgađanje podvezivanja pupčane vrpce od najmanje jedne minute nakon potpunog rođenja djeteta. Za donošenu novorođenčad, tijekom reanimacije pri porodu trebao bi se rabiti zrak. Za nedonoščad mlađu od 32 tjedna gestacije treba razumno primijeniti mješavinu kisika i zraka te primjena treba biti vođena pulsnim oksimetrom. Nedonoščad mlađu od 28 tjedana gestacije trebalo bi neposredno nakon rođenja potpuno do područja vrata omotati plastičnom folijom, bez sušenja. Preporučen omjer kompresija-ventilacija u reanimaciji novorođenčadi ostaje 3:1. Ne preporučuje se pokušavati aspirirati mekonij iz nosa i usta još nerođenog djeteta, dok mu je glava još na međici. Ako se daje adrenalin, preporučuje se intravenska primjena u dozi od 10 do 30 µg/kg. Kod terminske ili gotovo terminske novorođenčadi s umjerenom do teškom hipoksično-ishemijskom encefalopatijom preporučuje se terapijska hipotermija. Načela podučavanja reanimacije. – Cilj je osigurati da polaznici steknu i zadrže vještine i znanje koje će im omogućiti ispravno djelovanje tijekom stvarnoga kardijalnog aresta te poboljšati ishod bolesnika. Kratki video/kompjutorski tečajevi za samostalno učenje, s minimalnom ulogom instruktora ili bez njega, udruženi s praktičnom nastavom mogu se smatrati jednako učinkovitom alternativom tečajevima osnovnog održavanja života (BLS i AED) koje vode instruktori. U najboljem slučaju, svi bi građani trebali biti osposobljeni za standardnu KPR koja uključuje vanjsku masažu srca i ventilaciju. Znanje i vještine osnovnog i naprednog održavanja života smanjuju se u samo tri do šest mjeseci. Uređaji s glasovnim uputama tijekom reanimacije ili povratnim informacijama unaprjeđuju stjecanje i zadržavanje vještina.Basic Life Support. – All rescuers trained or not, should provide chest compressions to victims of cardiac arrest. The aim should be to push to a depth of at least 5 cm at a rate of at least 100 compressions per minute, to allow full chest recoil, and to minimise interruptions in chest compressions. Trained rescuers should also provide ventilations with a compression-ventilation ratio of 30:2. Electrical therapies. – Much greater emphasis on minimising the duration of the pre-shock and post-shock pauses; the continuation of compressions during charging of the defibrillator is recommended. Further development of AED programmes is encouraged. Adult Advanced Life Support. – Increased emphasis on high-quality chest compressions throughout any ALS intervention paused briefly only to enable specific interventions. Removal of the recommendation for a pre-specified period of cardiopulmonary resuscitation before out-of-hospital defibrillation following cardiac arrest unwitnessed by the EMS. The role of precordial thump is de-emphasized. Delivery of drugs via a tracheal tube is no longer recommended, drugs should be given by the intraosseous (IO) route. Atropine is no longer recommended for routine use in asystole or pulseless electrical activity. Reduced emphasis on early tracheal intubation unless achieved by highly skilled individuals with minimal interruptions in chest compressions. Increased emphasis on the use of capnography. Recognition of potential harm caused by hyperoxaemia. Revision of the recommendation of glucose control. Use of therapeutic hypothermia to include comatose survivors of cardiac arrest associated initially with shockable rhythms, as well as non-shockable rhythms, with a lower level of evidence acknowledged for the latter. Initial management of acute coronary syndromes. – The term non-ST-elevation myocardial infarction-acute coronary syndrome (non-STEMI-ACS) has been introduced for both NSTEMI and unstable angina pectoris. Primary PCI (PPCI) is the preferred reperfusion strategy provided it is performed in a timely manner by an experienced team. Non-steroidal anti-inflammatory drugs should be avoided, as well as routine use of intravenous beta- blockers; oxygen is to be given only to those patients with hypoxaemia, breathlessness or pulmonary congestion. Paediatric Life Support. – The decision to begin resuscitation must be taken in less than 10 seconds. Lay rescuers should be taught to use a ratio of 30 compressions to 2 ventilations, rescuers with a duty to respond should learn and use a 15:2 ratio; however, they can use the 30:2 compression-ventilation ratio if they are alone. Ventilation remains a very important component of resuscitation in asphyxial arrest. The emphasis is on achieving quality compressions with the rate of at least 100 but not greater than 120 per minute, with minimal interruptions. AEDs are safe and successful when used in children older than 1 year. A single shock strategy using a non-escalating dose of 4 J/kg is recommended for defibrillation in children. Cuffed tubes can be used safely in infants and young children. Monitoring exhaled carbon dioxide (CO2), ideally by capnography, is recommended during resuscitation. Resuscitation of babies at birth. – For uncompromised babies, a delay in cord clamping of at least one minute from the complete delivery is now recommended. For term infants, air should be used fro resuscitation at birth. For preterm babies less than 32 weeks gestation blended oxygen and air should be given judiciously and its use guided by pulse oximetry. Preterm babies of less than 28 weeks gestation should be completely covered in a plastic wrap up to their necks, without drying, immediately after birth. The recommended compression: ventilation ratio remains at 3:1 for newborn resuscitation. Attempts to aspirate meconium from the nose and mouth of the unborn baby, while the head is still on the perineum, are not recommended. If adrenaline is given the n the intravenous route is recommended using a dose of 10–30 µg /kg. Newly born infants born at term or near-term with moderate to severe hypoxic-ischaemic encephalopathy should be treated with therapeutic hypothermia. Principles of education in resuscitation. – The aim is to ensure that learners acquire and retain skill and knowledge that will enable them to act correctly in actual cardiac arrest and improve patient outcome. Short video/computer self-instruction courses, with minimal or no instructor coaching, combined with hands-on practice can be considered as an effective alternative to instructor-led basic life support (BLS and AED) courses. Ideally all citizens should be trained in standard CPR that includes compressions and ventilations. Basic and advanced life support knowledge and skills deteriorate in as little as three to six months. CPR prompt or feedback devices improve CPR skill acquisition and retention