POTHRANJENOST BOLESNIKA NA DIJALIZI

Many factors contribute to morbidity and mortality in patients with end-stage renal disease, one of these being malnutrition. Eating disorders are inevitable in patients with uremia. A common associated factor is inflammation with hypoalbuminemia and decrease in serum proteins. In the present study, data on 33 (38.37%) female and 53 (61.63%) male patients were assessed with standard statistical analysis including the R-test for normality. The assessment method used was the Malnutrition Inflammation Score (MIS) composed of 10 components. The mean patient age was 67.28±12, range 32-86 years. The mean duration of hemodialysis (HD) was 48.94±47.57, range 3-224 months. The MIS has three categories: (A) well nourished; (B) mild malnutrition; and (C) severe malnutrition. At the beginning of the study, results were as follows: (A) 6.98%; (B) 51.16%; and (C) 41.86%. The respective figures recorded after 6 months were as follows: (A) 10.47%; (B) 25.58%; and (C) 63.95%. During the study, 53.49% of patients had a MIS of 7 or more, 6.97% of patients passed away, and 3.49% underwent transplantation. The mean MIS was 20.3±1.63 in the deceased, 3±2.6 in the transplanted, and 7.98±5.7 in the rest of patients. Patients having undergone HD for at least 3 months and aged at least 18 years were included in the analysis. The objective of the study was to determine the rate of malnutrition among HD patients and to compare the results recorded in our center with other HD centers around the world. Furthermore, our aim was to compare MIS with mortality rate. We repeated MIS after 6 and 12 months to find out whether there would be a decrease in the rate of malnutrition among patients, since additional nutritional support was introduced after detection of the state. According to our study results, there is strong correlation of malnutrition, hospitalization and mortality.Poznato je da teške bolesti uzrokuju gubitak apetita, tjelesne težine i malnutriciju. Uremija je teška bolest i čest pratilac pothranjenosti. Uzroci tome su višestruki: ograničen unos bjelančevina, gubitak bjelančevina uz još očuvanu diurezu. Sama hemodijaliza potiče katabolizam proteina i eliminira neke hranjive tvari te djeluje proupalno. U Centru za kroničnu hemodijalizu svih ispitanika liječenih najmanje 3 mjeseca i starijih od 18 godina napravili smo presječnu analizu. Željeli smo vidjeti kolika je zastupljenost pothranjenosti i u kojoj je korelaciji sa svjetskim podatcima te koliki je utjecaj visine ispitivanog zbira na smrtnost. Ponavljanjem testa nakon 6 i 12 mjeseci očekivali smo smanjenje stupnja pothranjenosti s obzirom na nutricionističku potporu nakon otkrivanja stanja, a na osnovi kojeg se podizala svijest o tom problemu kod bolesnika, obitelji i osoblja, naročito iz područja prehrane i tjelesne aktivnosti. U analiziranim podatcima na prvi pogled došli smo do poražavajućih rezultata u smislu porasta pothranjenosti u prvih 6 mjeseci. Daljnja analiza je pokazala da je pothranjenost bila uglavnom uzrokovana komorbiditetom povezanim s malignitetom te visokom dobi. Logično je da je uočena velika razlika u Malnutrition Inflammation Score (MIS) između umrlih i transplantiranih bolesnika. Kod umrlih bolesnika zbir MIS je bio 20,3±1,63, kod transplantiranih 3±2,6, a kod svih ostalih 7,98±5,7. Ne smijemo zaboraviti da se prema nekim autorima u literaturi navodi učestalost pothranjenosti kod bolesnika na dijalizi od 70% i više

POSEBNOST DIJALIZE u STARIH I VRLO STARIH BOLESNIKA – DILEME

The global increase in the proportion of older population contributes to the increasing number of patients with renal insufficiency. This disorder particularly involves the old (age 70-75) and very old (over 80) population groups. The number of comorbidities is increasing and life expectancy reduced with aging. Cross-sectional analysis of ten-year survival showed a rate of 33.9% in patients treated at the Hemodialysis Center, 23.81% in transplanted patients and 19.35% in dialyzed patients. In patients having started hemodialysis (HD) at the age of ≥70, the mean survival was 20.27±18.62 months, in those that died 15.54±17.35 months, and in survivors 30.29±17.85 months. Among HD treated patients, 35% survived for up to one year, 18% for two years and 8% for ≥3 years. Karnofsky index was below 50% in all patients that survived, while the Malnutrition Inflammation Score and Subjective Global Assessment indicated malnutrition. In Croatia, the number of HD patients is constantly increasing as the result of population aging, better, accessible and equal health care that prolongs life span, easier access to substitution methods, more accesses to the vascular system, development of the national transplant network and good immunosuppressive therapy. All this provides biological, economic and normative space for replacement therapy. Old age, comorbidities and poor nutritional status influence high mortality, poor functional status and impaired quality of life. Survival results correspond to reports in the literature.U svijetu je ubrzan porast broja starijih bolesnika koji trebaju liječenje dijalizom. Ti se izvještaji poklapaju iz raznih zemalja. Problemi koje nosi starija dob su višestruki. Različiti su stavovi za stratifikaciju dobnih granica. Bilo kako bilo, dobne granice su produžene i porast starije populacije sa svim pratećim komorbiditetima je neizbježan. Kronična bubrežna bolest ima puno veću incidenciju u među starom negoli među mlađom populacijom i u stalnom je porastu u svijetu bilo kao bolest, komorbiditet ili posljedica raznih stanja. Ova činjenica nameće pitanja fiziologije i patofiziologije starenja i promjena u glomerularnoj filtraciji (GF). Ima li jasnih stavova o normalnim laboratorijskim vrijednostima prilagođenim dobnoj granici? U kojem stupnju je GF fiziološka varijanta za konkretnu dob? Produžava li liječenje hemodijalizom životni vijek vrlo starih osoba? Odgovori nisu uvijek precizni. Stara populacija često je izložena odlukama liječnika, obitelji ili skrbnika mimo svoje želje, bilo zbog nedostatka komunikacije ili zbog nepoznavanja postupaka. Procedure mogu na bolesnika ostaviti psihičke i fizičke posljedice (patnje), bez obzira na to što su sve napravljene profesionalno, oni često kažu “da sam znao što me čeka, ne bih pristao”. Zbog toga je nužno poštivati odluku bolesnika. Analizom vlastitih podataka vidljiva je prisutnost veoma stare populacije s velikim brojem pridruženih komorbiditeta te visokim stupnjem pothranjenosti (MIS) i Karnofskyjeva skora. U Centru je više od 49,23% populacije starije od 70 godina, s velikom zastupljenošću privremenog ili trajnog centralnog venskog katetera kao pristupa za dijalizu (42,35%). Najviše preživjelih do 1, 2 i 3 godine bilo je u skupini od 76-80 godina, a u skupini starijih od 80 godina nitko nije preživio 4 ili 5 godina. Kod preživjelih bolesnika visoke dobi sposobnost za samostalno funkcioniranje je veoma mala. Karnofskyjev zbir za preživjele 6 mjeseci i više bio je u prosjeku 50%

Generalizirana ateroskleroza, metabolički sindrom i rezistentna hipertenzija - uzroci i posljedice

e components of metabolic syndrome lead to generalized atherosclerotic changes and micro- and macrovascular complications with damage to systems and organs. Consequently, patients’ treatment with the resulting changes in the target organs is costly, complicated, and unpredictable. We present a 65-year-old patient with diabetes diagnosed with hyperlipidemia, unregulated arterial hypertension in the presence of other metabolic syndrome components and who consequently developed complications of generalized atherosclerosis. Despite detailed, individually tailored therapy, in line with current recommendations, we suggest that treatment success is very closely related and dependent on dietary measures, healthy living habits, and patient cooperation.Komponente metaboličkog sindroma dovode do generaliziranih aterosklerotskih promjena te mikro i makrovaskularnih komplikacija s oštećenjem sustava i organa. Slijedom toga, liječenje bolesnika s posljedicama promjena na ciljnim organima vrlo je skupo, složeno i nepredvidljivo. Predstavljamo 65-godišnjeg pacijenta, dijabetičara, kojem je dijagnosticirana hiperlipidemija, neregulirana arterijska hipertenzija u prisutnosti drugih komponenata metaboličkog sindroma i posljedično razvijene komplikacije generalizirane ateroskleroze. Unatoč detaljnoj, individualno prilagođenoj terapiji, u skladu s trenutnim preporukama, smatramo da je uspjeh liječenja vrlo usko povezan i ovisi o prehrambenim mjerama, zdravim životnim navikama i suradnji pacijenta

TRANSPLANTATION AND RETRANSPLANTATION – IMPACT ON EMOTIONAL STATE

U svom kliničkom radu često smo se susretali s emocionalnim poteškoćama bolesnika s transplantom. Najčešće su to tjeskoba, teškoće integriranja novoprimljenog organa kao vlastitog, osjećaj krivnje, poteškoće povezane s osobnim doživljajem sebe. Mnoge studije, unatoč često prisutnim emocionalnim poteškoćama, opisuju poboljšanje kvalitete života kod bolesnika s transplantatom. Međutim, kvaliteta života ponovno se pogoršava u slučaju odbacivanja transplantata. U takvim situacijama pojavljuje se osjećaj nemira, gubitka kontrole nad vlastitim životom, osjećaj promašenosti, ideje bezizlaznosti i bezperspektivnosti. U složenim emocionalnim proživljavanjima vrlo je važno psihološki ojačati zdrave snage bolesnikove ličnosti čime se postiže bolja suradljivost liječenja općenito.In our clinical practice, we are often faced with emotional difficulties of transplanted patients. Most are due to anxiety, difficulty in integrating newly recruited organ as its own, feeling of guilt, and difficulties with personal experience of self. Despite common presence of emotional difficulties, many studies describe improvement in the quality of life of transplant patients. However, the quality of life is deteriorating again in case of transplant rejection. In such situations, restlessness develops along with losing control over their own lives, a sense of failure, hopelessness and lack of prosperity ideas. Complex emotional experiencing is very important in strengthening the patient’s psychological health and personality, thus achieving better treatment compliance in general

TRANSPLANTATION AND RETRANSPLANTATION – IMPACT ON EMOTIONAL STATE

U svom kliničkom radu često smo se susretali s emocionalnim poteškoćama bolesnika s transplantom. Najčešće su to tjeskoba, teškoće integriranja novoprimljenog organa kao vlastitog, osjećaj krivnje, poteškoće povezane s osobnim doživljajem sebe. Mnoge studije, unatoč često prisutnim emocionalnim poteškoćama, opisuju poboljšanje kvalitete života kod bolesnika s transplantatom. Međutim, kvaliteta života ponovno se pogoršava u slučaju odbacivanja transplantata. U takvim situacijama pojavljuje se osjećaj nemira, gubitka kontrole nad vlastitim životom, osjećaj promašenosti, ideje bezizlaznosti i bezperspektivnosti. U složenim emocionalnim proživljavanjima vrlo je važno psihološki ojačati zdrave snage bolesnikove ličnosti čime se postiže bolja suradljivost liječenja općenito.In our clinical practice, we are often faced with emotional difficulties of transplanted patients. Most are due to anxiety, difficulty in integrating newly recruited organ as its own, feeling of guilt, and difficulties with personal experience of self. Despite common presence of emotional difficulties, many studies describe improvement in the quality of life of transplant patients. However, the quality of life is deteriorating again in case of transplant rejection. In such situations, restlessness develops along with losing control over their own lives, a sense of failure, hopelessness and lack of prosperity ideas. Complex emotional experiencing is very important in strengthening the patient’s psychological health and personality, thus achieving better treatment compliance in general

TRENDS OF REPLACEMENT KIDNEY FUNCTION BY DIALYSIS

Nadomjesno liječenje terminalne bubrežne insuficijencije, izbor dijalizne metode te izbor vaskularnog pristupa i dalje su vrlo heterogeni. U ovom radu analizirani su presječni podatci iz jednog centra prije jedne godine i prije dvanaest godina. Promatrana je dob kod započimanja liječenja, metoda liječenja, dužina liječenja određenom metodom, vrsta pristupa, smrtnost i broj transplantacija u određenoj godini, nakon čega su podatci uspoređeni. Rezultati u različitom desetljeću bili su značajno različiti u svim ispitivanim kategorijama. Razlika je bila posebno istaknuta u dobi kod započimanja liječenja dijalizom, broju transplantacija te značajnom padu liječenja peritonejskom dijalizom (PD). Porasla je životna dob kod započimanja nadomještanja bubrežne funkcije, ali je uočen i značajan porast broja privremenih i trajnih centralnih venskih katetera (CVK) naspram arteriovenskih fistula (AVF) kod vaskularnih pristupa, porastao je i to značajno broj bolesnika s transplantatom, ali je primijećen i porast mortaliteta, što uz stariju dob kod započimanja liječenja dijalizom opravdava kraće preživljenje u nadomještanju bubrežne funkcije. Zaključno, problem kronične bubrežne bolesti i potrebe za nadomjesnim liječenjem nije nestao, globalno društvo treba nove modele za integriranje ovog problema u zdravstveni sustav s ciljem što bržeg otkrivanja, liječenja i praćenja rizične skupine bolesnika, a samim time financijskog rasterećenja zdravstvenog sustava.Haemorrhagic and thrombotic events occur in both children and adults. The underlying causes are congenital or acquired disorders. The maturation and postnatal development of the human coagulation system results in significant and important differences in the coagulation and fibrinolysis of neonates and young children compared to older children and adults. Platelet function, pro- and anticoagulant protein concentrations and fibrinolytic pathway protein concentrations are developmentally regulated and generate hemostatic homeostasis that is unique to the neonatal period. At the same time, neonates have a predisposition to bleeding and develepment of thrombosis. These differences, which mostly reflect the immaturity of the neonatal haemostasis system, are functionally balanced. Central lines, fluid fluctuations, sepsis, liver dysfunction and inflammation contribute to the risk profile for thrombosis development in ill neonates. Hemophilia is the most common of the severe bleeding disorders and should be considered in the neonatal period in case of unusual bleeding or positive family history. Later, hemophilia should be suspected mainly in males because of abnormal bleeding following invasive procedures. Prophylactic treatment that is started early with clotting-factor concentrates has been shown to prevent hemophilic arthropathy and is therefore the gold standard of care for hemophilia A and B. Children with coagulation disorders should be clinically and laboratory treated according to the exact type and degree of clotting disorder and appropriate treatment should be conducted. This significantly reduces the possibility of acute complications and long-term consequences

TRENDS OF REPLACEMENT KIDNEY FUNCTION BY DIALYSIS

Nadomjesno liječenje terminalne bubrežne insuficijencije, izbor dijalizne metode te izbor vaskularnog pristupa i dalje su vrlo heterogeni. U ovom radu analizirani su presječni podatci iz jednog centra prije jedne godine i prije dvanaest godina. Promatrana je dob kod započimanja liječenja, metoda liječenja, dužina liječenja određenom metodom, vrsta pristupa, smrtnost i broj transplantacija u određenoj godini, nakon čega su podatci uspoređeni. Rezultati u različitom desetljeću bili su značajno različiti u svim ispitivanim kategorijama. Razlika je bila posebno istaknuta u dobi kod započimanja liječenja dijalizom, broju transplantacija te značajnom padu liječenja peritonejskom dijalizom (PD). Porasla je životna dob kod započimanja nadomještanja bubrežne funkcije, ali je uočen i značajan porast broja privremenih i trajnih centralnih venskih katetera (CVK) naspram arteriovenskih fistula (AVF) kod vaskularnih pristupa, porastao je i to značajno broj bolesnika s transplantatom, ali je primijećen i porast mortaliteta, što uz stariju dob kod započimanja liječenja dijalizom opravdava kraće preživljenje u nadomještanju bubrežne funkcije. Zaključno, problem kronične bubrežne bolesti i potrebe za nadomjesnim liječenjem nije nestao, globalno društvo treba nove modele za integriranje ovog problema u zdravstveni sustav s ciljem što bržeg otkrivanja, liječenja i praćenja rizične skupine bolesnika, a samim time financijskog rasterećenja zdravstvenog sustava.Haemorrhagic and thrombotic events occur in both children and adults. The underlying causes are congenital or acquired disorders. The maturation and postnatal development of the human coagulation system results in significant and important differences in the coagulation and fibrinolysis of neonates and young children compared to older children and adults. Platelet function, pro- and anticoagulant protein concentrations and fibrinolytic pathway protein concentrations are developmentally regulated and generate hemostatic homeostasis that is unique to the neonatal period. At the same time, neonates have a predisposition to bleeding and develepment of thrombosis. These differences, which mostly reflect the immaturity of the neonatal haemostasis system, are functionally balanced. Central lines, fluid fluctuations, sepsis, liver dysfunction and inflammation contribute to the risk profile for thrombosis development in ill neonates. Hemophilia is the most common of the severe bleeding disorders and should be considered in the neonatal period in case of unusual bleeding or positive family history. Later, hemophilia should be suspected mainly in males because of abnormal bleeding following invasive procedures. Prophylactic treatment that is started early with clotting-factor concentrates has been shown to prevent hemophilic arthropathy and is therefore the gold standard of care for hemophilia A and B. Children with coagulation disorders should be clinically and laboratory treated according to the exact type and degree of clotting disorder and appropriate treatment should be conducted. This significantly reduces the possibility of acute complications and long-term consequences

ADEQUACY OF PERITONEAL DIALYSIS AND LABORATORY PROCEDURES

Prognostički učinak doze dijalize na ishode u bolesnika liječenih peritonejskom dijalizom uglavnom je promatran iz retrospektivnih podataka. Kako kontrolirati učinkovitost dijalize i kakav je njen utjecaj na preživljavanje bolesnika i metode pokušali smo istražiti u našem desetogodišnjem retrospektivnom radu. Komparirali smo kliničko stanje pacijenta, laboratorijske pokazatelje doze dijalize (Kt/V) i transportne funkcije peritonejske membrane (PET). Pacijenti su podijeljeni prema vrijednostima Kt/V manje od 1,7 te od 1,7-2,2 i više. Prema nalazima PET-a podijeljeni su u četiri standardne skupine. Kt/V i PET su nezaobilazni čimbenici evaluacije peritonealne membrane i preskripcije otopina za dijalizu. Vremenom i upalnim procesima mijenjaju se transportne, ultrailtracijske i druge karakteristike membrane. U bilo kojem izračunu adekvatnosti bitno je razlučiti bolesnike koji mokre i anurične bolesnikePeritoneal dialysis is an equally valuable method for some patients. It is a method with some advantages and thus should be considered the method of choice. Are the trends of treatment with this method instead of terminal kidney disease replacement stagnating? In our ten-year retrospective study, we tried to do assess how to control the eficiency of dialysis and what was its inluence on patient survival. We compared clinical state of patients, laboratory indicators of dialysis dosage (Kt/v) and peritoneal membrane transport function (PET). Patients were divided according to Kt/v values 2.2. According to PET indings, they were divided into four standard groups. Kt/v and PET are unavoidable evaluation factors of peritoneal membrane and for prescribing dialysis. The transport, ultrailtration and other membrane characteristics change with time and with inlammatory processes. On any calculation of adequacy, it is essential to distinguish diuretic and anuric patients. The adequacy of peritoneal dialysis should be incorporated in the conclusion on prescriptions and quality treatment of each individual patient

ASSISTED PERITONEAL DIALYSIS

Prema izvještaju Nacionalnog registra za nadomještanje bubrežne funkcije u Hrvatskoj incidencija kronične bubrežne bolesti (ESRD – End Stage Renal Disease) je u zadnjem desetljeću u padu, pa i potreba za nadomještanjem kronične bubrežne bolesti (RTT – Renal Replacement Therapy). Jedan je od razloga svakako transplantacija koja je najbolji izbor nadomjesne bubrežne terapije. Međutim, postupak transplantacije u bolesnika starije životne dobi s obzirom na niz komorbiditeta ima ograničenja. Posebna su skupina bolesnici srednje i vrlo visoke životne dobi kojih je sve više i koji iziskuju potrebu RTT, a nisu kandidati za trans-plantaciju bubrega. U radu je učinjena retrospektivna analiza ishoda bolesnika liječenih peritonejskom dijalizom u razdoblju od jedanaest godina. Bolesnici su podijeljeni na one koji su bili asistirani ili neasistirani. Ispitivani su ishodi s obzirom na peritonitis, gubitak metode i preživljenje. Od ukupno 100 pacijenata liječenih peritonejskom dijalizom (PD) 77 ih je završilo liječenje: 26 asistiranih i 51 neasistiranih. Peritonitis nije zabilježen u 20 asistiranih i 26 neasistiranih bolesnika. Više peritonitisa su imali neasistirani bolesnici, koji su imali i češće gubitak metode PD. S obzirom na sve veći broj bolesnika visoke životne dobi s prisutnim brojnim komorbiditetima i otežanim pristupom na krvožilni sustav metoda asistirane PD može biti siguran odabir liječenja.According to the National Registry of Renal Replacement Therapy (RRT), the incidence of chronic kidney disease (end-stage renal disease) and the need of RRT have declined in the last decade renal. One of the reasons for this tendency certainly is transplantation as the best choice. However, transplant procedure has limitations in elderly patients due to the number of comorbidities. This study was designed as retrospective analysis of outcomes in patients treated with peritoneal dialysis for a period of eleven years. Patients were divided into those who had been assisted or unassisted. Out of 100 patients treated with peritoneal dialysis (PD), 77 completed the treatment, including 26 assisted and 51 unassisted patients. Peritonitis was recorded in 20 assisted and 26 unassisted patients. Peritonitis was more common in unassisted patients, who were more frequently lost from PD. Assisted PD could be a good and safe choice of RRT in this special group of patients

ADEQUACY OF PERITONEAL DIALYSIS AND LABORATORY PROCEDURES

Prognostički učinak doze dijalize na ishode u bolesnika liječenih peritonejskom dijalizom uglavnom je promatran iz retrospektivnih podataka. Kako kontrolirati učinkovitost dijalize i kakav je njen utjecaj na preživljavanje bolesnika i metode pokušali smo istražiti u našem desetogodišnjem retrospektivnom radu. Komparirali smo kliničko stanje pacijenta, laboratorijske pokazatelje doze dijalize (Kt/V) i transportne funkcije peritonejske membrane (PET). Pacijenti su podijeljeni prema vrijednostima Kt/V manje od 1,7 te od 1,7-2,2 i više. Prema nalazima PET-a podijeljeni su u četiri standardne skupine. Kt/V i PET su nezaobilazni čimbenici evaluacije peritonealne membrane i preskripcije otopina za dijalizu. Vremenom i upalnim procesima mijenjaju se transportne, ultrailtracijske i druge karakteristike membrane. U bilo kojem izračunu adekvatnosti bitno je razlučiti bolesnike koji mokre i anurične bolesnikePeritoneal dialysis is an equally valuable method for some patients. It is a method with some advantages and thus should be considered the method of choice. Are the trends of treatment with this method instead of terminal kidney disease replacement stagnating? In our ten-year retrospective study, we tried to do assess how to control the eficiency of dialysis and what was its inluence on patient survival. We compared clinical state of patients, laboratory indicators of dialysis dosage (Kt/v) and peritoneal membrane transport function (PET). Patients were divided according to Kt/v values 2.2. According to PET indings, they were divided into four standard groups. Kt/v and PET are unavoidable evaluation factors of peritoneal membrane and for prescribing dialysis. The transport, ultrailtration and other membrane characteristics change with time and with inlammatory processes. On any calculation of adequacy, it is essential to distinguish diuretic and anuric patients. The adequacy of peritoneal dialysis should be incorporated in the conclusion on prescriptions and quality treatment of each individual patient