Još jedan prijevod Marulića: Die himmlische Weissheit (Nebeska mudrost)

Die himmlische Weissheit (Nebeska mudrost), knjiga objavljena u Augsburgu 1697, svjedoči o stalnosti utjecaja Marulićeva djela u 17. st. Cilj joj je razmatranjeo posljednjim stvarima, a sadrži dva traktata: prvi je izlaganje o tome što o toj temi kaže vjera (str. 1-255), a drugi traktat, koji je predstavljen kao "lijepi traktat Marka Marulića iz Splita", donosi na str. 257-290 prikaz posljednjih stvari korak po korak slijedeći poglavlja 11. do 16. V. knjige Institucije. Na kraju su tiskane meditacije sv. Bernarda (str. 349-403) i propovijedi sv. Augustina (str. 403-465). U radu se pokazuje s jedne strane vjernost prijevoda Marulićevu tekstu, a s druge ugled koji mu prevoditelj pridaje smjeπtajući ga uz djela dvojice glasovitih crkvenih naučitelja

Henrik VIII. i Thomas More, Marulićevi čitatelji

Kada sam prošle godine, pročitavši knjigu prof. Birrella English Monarchs and their Books, iznio kako je moguće da se kralj Henrik VIII. koristio Evanđelistarom u svom djelu Assertio septem sacramentorum, nisam ni slutio kamo će me odvesti proučavanje kraljeva duga Maruliću. Pročitavši Assertio u nedavno objavljenu izdanju P. Fraenkela, u kojemu se izrijekom spominje i Marulić, našao sam, mislim, potvrdu za tu pretpostavku koju je već bio iznio g. Fraenkel. Uistinu, pet poglavlja posvećenih sakramentima pokajanja, euharistije i braka donose iste biblijske referencije koje navodi Marulić, i to, kad je riječ o sakramentu pokajanja, istim redom kao u Marulića. Je li Thomas More poznavao Marulićevo djelo? Teško je zamisliti da bi mu ostalo nepoznato, kad mu je kralj posvećivao toliku pozornost: zna se da je More bio Henrikov bliski prijatelj. No ne bih se bio dao na proučavanje Moreova duga Maruliću da me na to nije navela studija oca C. Marc’Hadoura, izdavača Moreova djela The Supplication of the Souls. To je djelo More napisao hoteći obraniti tezu o postojanju čistilišta i opravdanosti molitvi za umrle, a kao odgovor na vrlo žestoku knjižicu Simona Fisha. Usporedbom Marulićeva poglavlja O čistilištu (Institucija V, 11) i drugog dijela Moreove knjige The Supplication of the Souls, ustanovio sam iznenađujuće sličnosti. Svih sedam točaka što ih razrađuje Marulić preuzete su istim redom u Morea. To su: 1. svetopisamski dokazi, 2. razumski dokazi, 3. dokazi preko pojava pokojnika, 4.molitve za umrle pomažu pokojnicima koji se pojavljuju, 5. korisnost molitava potvrđuje Knjiga o Makabejcima, 6. muke u čistilištu, 7. izvori utjehe u čistilištu. Moreovi dodaci beziznimno se uklapaju u Marulićevu shemu, a služe aktualizaciji njegova djela (polemika protiv reformista). The Dialogue of Comfort, što ga je More napisao u zatvoru prije pogubljenja, pruža nam još veće osnove za usporedbu. Poticaj da proučim to djelo dugujem jednom članku Howarda B. Nordlanda (Moreana, veljača 1987.). Nordland je istaknuo da knjiga ima tri dijela: vjera, nada i ljubav, te pokušao naći moguće Moreove uzore. Povezao sam to s činjenicom da su Evanđelistar, a i Institucija, usredotočeni na te tri bogoslovne kreposti. Usporedbom sam utvrdio da se Dialogue u rasporedu do detalja poklapa s Institucijom, uz neke elemente preuzete iz Evanđelistara. Tako se u The Dialogue of Comfort nalazi: 1. uvod o nedostatnosti antičke filozofije, 2. uloga vjere, 3. uloga nade, 4. uloga ljubavi, 5. razmišljanje o trpnji u progonima i mučeništvu, 6. razmišljanje okaznama u paklu, 7. razmišljanje o slavi izabranih, 8. razmišljanje o Kristovoj muci. Točno je takav slijed obradbe u Instituciji, uz napomene da 12 poglavlja o trpnji mučeništva pokazuju izrazitije odjeke istih poglavlja iz Evanđelistara, te da u završnom razmišljanju odjekuje Carmen de doctrina, koja je u Marulića završno razmišljanje Institucije. British Museum čuva dva primjerka Evanđelistara s ispisanim marginalnim zabilješkama. Usporedbom rukopisa ustanovio sam da je jedan od njih (843 K 13) pripadao Henriku VIII. i da su posrijedi njegove vlastoručne napomene. No tko je ispisao margine drugoga primjerka (843 K 14)? Ispitivanje sadržaja i položaja vrlo obilnih zabilješki (usredotočenih na temu priprave za mučeništvo), godina izdanja (1529), oblik slova — sve to ukazuje na mogućnost da je posrijedi ruka Thomasa Morea. Ova pretpostavka svakako zaslužuje dalje istraživanje

Marulić i Erazmo, čitatelji sv. Jeronima

I Marulić i Erazmo vrlo su rano otkrili Jeronimovo djelo i dali mu unutar svojeg opusa povlašteno mjesto. Marulić mu, smatrajući ga svojim zemljakom, posvećuje raspravu protiv onih koji ga drže Italcem; životopis; napokon, pohvalnu pjesmu. No nadasve mu daje istaknuto mjesto u svojim djelima, napose u Instituciji. Erazmo, čini se, natkriljuje Marulićeva nastojanja. Godine 1516. on izdaje Jeronimova sveukupna djela u 9 svezaka. I sam sastavlja svečev životopis, a uz to slijedi Jeronima objavljujući svoj Novi zavjet, latinski prijevod iz grčkoga teksta. No njihov način čitanja i izbor različiti su. Marulić u Jeronimu vidi uzor kršćanskoga života i vodiča za blažen život. Nasljeduje ga u njegovu odbacivanju profane kulture (Pismo Eustohiji, XXII). Erazmo u Jeronimu vidi prije svega učitelja egzegeze i zaštitnika antičke kulture (Pismo Magnu, LXX). Njegov pak Životopis sv. Jeronima spis je u vlastitu obranu

Evanđelistar - glavna Marulićeva knjiga

Uspjeh Institucije, i u pogledu izdanja i u pogledu brojnih prijevoda, kao da je donekle zasjenio važnost Evanđelistara, ponajglavnijega Marulićeva djela. Evanđelistar, prema baselskim nakladnicima “čista riječ Božja”, bio je dočekan s divljenjem od samoga početka, i ostat će uzorom evanđeoskoga života dulje od dva stoljeća. Sastavljeno na tragu nazora pokreta Devotio moderna, djelo odbacuje antičke filozofe, predlažući život potpuno evanđeoskog utemeljenja, pomoću kreposti vjere, nade i ljubavi, koje ujedno čine glavnu strukturnu okosnicu. Djelo je izvrsno prihvaćeno u predluterovskom Baselu, pa u Kölnu, gdje je imalo sedam izdanja u desetak godina, služeći kao sredstvo borbe protiv luteranstva. U Londonu će ga čitati Henrik VIII, a u Parizu će biti objavljeno 40 godina prije Institucije, radi suprotstavljanja kalvinizmu; istu svrhu imat će i u Louvainu. Bit će duhovni saveznik progonjenima u Engleskoj, kako svjedoči primjerak s marginalnim bilješkama u British Library, te nadasve Dijalog o utjesi što ga je Thomas More napisao u zatočeništvu, djelo koje se nedvojbeno ugleda na Evanđelistar. Institucija pokazuje jasnu povezanost s Evanđelistarom; ona primjerima ilustrira ono što je Evanđelistar iznio u preceptivnom obliku

Marko Marulić and England

The fact that Marulić\u27s editions have never appeared in England could lead us into the erroneous belief that in this country the oeuvre of the great Croatian humanist passed more-or-Iess unobserved. Yet, such an assumption would run counter to the facts: The investigations carried out in the last few years show that the boldness and the pa ins with which Marulić\u27s De institutione bene vivendi per exempla sanctorum was spread in England had absolutely no parallel in the contemporary Europe. We must bear in mind that the persecution of the Catholics who remained loyal to Rome during the reigns of Henry VIII, Elizabeth I and James I aimed also at the suppression and destruction of all books of »Roman inspiration«. This explains the dramatic circumstances in which the first English translation of Marulić\u27s poem Carmen de doctrina domini nostri Iesu Christi pendentis in cruce came into existence. It was translated by Philip Howard, Earl of Arundel, in the Tower of London, where Howard was confined for ten years (1585-1595) after he had been converted to Roman Catholicism. The poem served as an introduction to An Epistle of Jesus Christ to the Soule that is devoutly affected to him by J. J. Lanspergius, printed secretly in England, in 1595. On the other hand, the poem entitled Earl of Arundel\u27 s Verses, published 10 the Syddenham prayer book and dedlcated to the crucified Christ, was directly inspired by Marulić’s Carmen de doctrina. As we can see, Marulić\u27s first English translator was a peer (which, however, could not save him from imprisonment and death) and a martyr of the faith. Yet, this solitary example should not induce us to overlook the fact that behind the Antwerpen edition of De institutione of 1571 stands also an Englishman, John Fowler (Fouler), Oxford University professor, who went into exile because of his lifelong adherence to Roman Catholicism. Eager to furnish the expatriates and the Roman Catholics who had remained in England with pious literature, he produced an edition which, for the enthusiasm of its editor, its beauty and the richness of scientific apparatus, surpassed its predecessors. It was this edition that, despite the editor\u27s death, was destined to be reproduced in Paris (Marnef, 1585) and to serve as the model for the editions of Steelsi (Antwerpen, 1584), Martin Nutius (Antwerpen, 1593) and for the first edition of Marulić\u27s Opera Omnia carried through by the same Nutius (Antwerpen, 1601). All of these editions are characterized by great richness of scientific apparatus (they literally reproduce references to patristic and medieval quotations marked by Fowler), elegant types and beautiful wood-prints illustrating the Carmen de doctrina which always appears on one of the front pages. I do not doubt that future investigations will bring to light fresh evidence of other tributes which England, - for one thing the persecuted England - paid to one its spiritual teachers, Marko Marulić. P.S: Indeed, as I have learnt from Mr. Freankel, Honorary Director of the Reformation Institute in Geneva, the British Museum seems to be in possession of an edition of Marulić’s De institutione completely annotated with the hand of Henry VIII himself; I am looking forward to having this interesting piece of information confirmed

Recepcija Marulićevih djela u sjevernim pokrajinama

Sudbina Evanđelistara i Institucije tijekom prvih desetljeća 16. st. imala je mnoge zajedničke točke: oba djela prvi put su objavljena u Veneciji, zatim u Baselu; vrlo široku rasprostranjenost stekla su zahvaljujući izdanjima u Kölnu (desetak izdanja između 1521. i 1540). Nakon toga njihovi se putovi razilaze: Institucija između 1540. i 1573. nije nijednom objavljena zasebno (1555. tiskana je u Baselu u jednom zbirnom izdanju); Evanđelistar pak u istom razdoblju ima tri značajna izdanja: Köln 1542, Pariz 1545, Köln 1558. Već kölnsko izdanje Evanđelistara iz 1532. pokazuje ga u novom svjetlu: naslov je izmijenjen te najavljuje u dodatku malo djelo kojemu je autor Meginhard a posvećeno je apostolskom vjerovanju i »kugi brojnih i poznatih krivovjerja«. Sve je to u skladu s novom namjenom Evanđelistara: borbom protiv Lutherove i Calvinove doktrine. Potvrđujući kako se cjelokupno crkveno učenje zasniva upravo na Sv. pismu, Evanđelistar je idealno sredstvo za borbu protiv onih koji tvrde kako se oslanjaju isključivo na Sv. pismo. Raniji primjer takve uporabe Evanđelistara dao je Henrik VIII, koji je u svojem primjerku (Köln 1529) ostavio brojne i precizne bilješke (sl. 1). Proučavanje tih bilješki i raznih protuluteranskih djela koja je kralj čitao možda će pokazati da je Marulić i prije 1529. utjecao na Henrika i da se on možda služio Evanđelistarom pišući svoje djelo Assertio septem sacramentorum (Marulić u II. knjizi Evanđelistara sakramentima pokajanja, euharistije i braka posvećuje desetak poglavlja). Pariško izdanje Evanđelistara iz 1545 (apud Jacobum Kerver) — posrijedi je prvo francusko izdanje nekog Marulićeva djela — strogo se drži kölnskoga izdanja iz 1532. te donosi u dodatku spomenuto Meginhardovo djelce (sl. 2). Podsjetiti je kako je Institucija prvi put u Francuskoj objavljena mnogo kasnije: 1586, kod Marnefa. Prvi svjedočanstvo o uspjehu Evanđelistara u tom vremenu daje nam glasoviti sudionik religijskih raspri Jean Garet iz Louvaina. Taj se regularni kanonik augustinac posvetio borbi protiv Calvinova nauka. Među njegovim djelima spominjemo De sanctorum invocatione (1564, 1570) i Sacrae missae assertio (1599), no naročitu ćemo pozornost obratiti spisu De vera praesentia corporis Christi in sacramento Eucharistiae objavljenom 1561, uz brojna ponovljena izdanja (1563 /sl. 3/, 1569) u Antwerpenu, Parizu, Lyonu, Veneciji, a prevedenom na francuski 1599. Djelo se oslanja na brojne tekstove kršćanskih autora iz cjelokupne povijesti Crkve; od suvremenih autora tu su Fisher, Erazmo, Vivès, čak i jedna stranica Henrika VIII. Od Marulića Garet uzima prve stranice 17. poglavlja II. knjige Evanđelistara (O svetotajstvu tijela Kristova). Od duge Marulićeve molitve (još bolje: »ispovijesti« u smislu kako ju je razumijevao sv. Augustin) on preuzima samo početak, u kojem se navode biblijske potvrde zbiljskoga prisustva Kristova. Nije nam poznato tko je Garetovo djelo preveo na francuski: naslov prijevoda glasi De la Vraye présence du corps de Jesus Christ au S. Sacrement de l’Autel a prevodilac je označen inicijalima C. D. K. P. H. Tom brižljivo uređenom izdanju izdavači su Bonfons i Continet, a namijenjeno je da posluži profesorima Port–Royala, Grand Arnaudu i Pierreu Nicoleu. Ovdje je najvažnije to da se u njemu prvi put pojavljuje francuski prijevod jedne stranice iz Evanđelistara (sl. 4). Drugu potvrdu uspjeha Evanđelistara nalazimo u djelu Hortulus precationum, dat is het Hofden der Ghebedden (Louvain 1569) kojem je autor Pierre de Backere (Bacherius). Taj dominikanac, rođen u Gandu 1517, doktor teologije u Louvainu, oso-bito se bio posvetio borbi protiv crkvene reforme, u brojnim knjigama što ih je napisao na latinskom i osobito na flamanskom. Pisao je i traktate o molitvi, među koje pripada i spomenuti Hortulus precationum. Na str. 40 i 40v te knjige nalaze se molitva protiv tjelesnih napasti preuzeta s početka 23. poglavlja III. knjige Evanđelistara. De Backere preuzima dvadesetak redaka, od riječi »Eripe me…« do »… in coelum ascendere«. To je prvi prijevod iz Marulića na flamanski jezik (sl. 5). Napomenimo kako je u toj Marulićevoj molitvi, u slici »vanjskog čovjeka, koji nutarnjeg čovjeka (…) nastoji opasno i lupeški upropastiti«, lako prepoznati misao i molitvu Pavlovu (Rim 7, 22–23; 2 Kor 4, 16), što je opširno razradio Erazmo u svojemu djelu Enchiridion militis Christiani. Povratak na izvore kršćanstva, koji je pokretač čitava Erazmova djela, bio je i Marulićev put. Marulićev odjek nije se ograničio samo na španjolska područja Nizozemske: Jacques de Billy te njegova braća Jean i Geoffroy pokazuju koliko je njegovo djelo bilo čitano i cijenjeno u sjevernim predjelima same Francuske. Našu pozornost zaslužuje pismo Jacquesa de Billyja (1535–1581) u kojemu bratu Jeanu, koji ga moli za savjet, preporučuje neka prevede na francuski Evanđelistar Marka Marulića (sl. 6). Pri tome on ističe korisnost toga djela, hvali mu stil (»dictio plana et suavis«) a naročito autora, koji je napisao »opus pietatis plenum«. Napokon, naglašava obilje biblijskih referenci koje se, ističe Jacques, navode vrlo prikladno i vrlo su važne u tadašnjim okolnostima. Pismo nam pomaže da shvatimo što je pomoglo uspjehu Evanđelistara i što je privuklo Jeana Gareta i Pierrea de Backerea: biblijske reference bile su najbolji odgovor Lutherovu naučavanju i kalvinističkim osporavanjima; prevođenje upravo onih poglavlja što sadrže prave evanđeoske molitve ukazuje koliko je čitateljima bila bliska Marulićeva pobožnost. Nažalost, ne posjedujemo odgovor Jeana de Billyja na žustri poticaj njegova brata; čini se da djelo nikad nije preveo. Zašto? Možda se odgovor nalazi u djelu samoga Jeana Exhortation au peuple français pour exercer les oeuvres de miséricorde (1572). Ono se, naime, dobrim dijelom oslanja na Marulićevu Instituciju. Jean de Billy koristi se naročito 2. i 3. poglavljem I. knjige Institucije, koja su posvećena primjerima milosrđa papa i svećenika. Ima i odjeka Marulićevih formulacija iz posvete Jerolimu Ćipiku. Da nije posrijedi slučajna podudarnost u preuzimanju istih općih mjesta, dokazuje 17. poglavlje de Billyjeva djela: u njemu je prikazano istih šest primjera i u istom redoslijedu kao u Marulićevu 2. poglavlju I. knjige. Čini se da je Jean de Billy naslutio kako je vrijeme vjerskih raspri prošlo. Reformacija se proširila, a onima koji su ostali vjerni Rimu valjalo je suzbijati njezine uzroke provodeći zaključke tridentskoga koncila. U takvu okolišu Institucija je mogla pomoći dajući primjere kršćanskoga života u neposrednoj vezi s naučavanjem Sv. pisma. Stoga će se, ponajprije poticajem Johna Fowlera, pojaviti brojna izdanja Institucije kao i njezini prijevodi na talijanski, njemački, francuski, portugalski i češki, namijenjeni onim kršćanima koji su ostali vjerni Svetoj Stolici. Promjena religijskoga stanja duha oko 1560–70. preusmjerila je pozornost s Evanđelistara na Instituciju: ovu drugu prihvatit će kako isusovci tako i veliki duhovnici i misionari Luis de Granada, sv. Franjo Ksaverski, sv. Petar Kanizije i sv. Franjo Saleški

Hercules as the Figure of Christ in Croatian Renaissance Literature

Hitherto, the fortune of the myth of Hercules in literary history was investigated by two French scholars: René Jung (1966) and Marcel Simon (1955) who did great work on the general plan of research. However, the close reading of the book by Marcel Simon reveals certain gaps in the work, of which the most conspicuous is the abrupt transition from Dante‚s Hercules in the Divina Commedia (1321) to Ronsard‚s Hercule chrestien (1555). It is difficult to conceive that the story of Hercules remained abandoned for more than two centuries, especially if we know that they cover the great period of Renaissance Humanism. It is equally difficult to conceive that it was only after the Reformers attacked Ronsard, that the impeachment of the comparison between Hercules and Christ started, particularly if we know that the most eminent among the Church Fathers had already warned against this practice. Therefore, the author believes that the key to the solution of this double riddle lies in the study of two works of Croatian Humanists, the epic De raptu Cerberi by Jakov Bunić (1490) and Marulić‚s Dialogus de laudibus Herculis (1524). The De raptu Cerberi, because in it Hercules was represented as the figure of Christ, in 1513 acquired the title of Sub figura Herculis Christi praeludium and served as an introduction to the most glorious Croatian Humanist poem dedicated to the life of Jesus, De vita et gestis Christi. On the other hand the Dialogus de laudibus Herculis, entirely dedicated to Herculean Labours, shows typical Christian “reluctance” toward any form of comparison between Christ and Hercules. Drawing on Origen‚s Contra Celsum, St Augustine‚s The City of God and particularly on Lactantius and his Divinae institutiones, Marulić stresses the weakness of Hercules and the superiority of Christian ideal. Such a severe judgement of the most glorious hero of classical antiquity is explained here by Marulić‚s addiction to the principles of modern devotion (Devotio moderna), vis-ible already in the De institutione from 1506, where the proposed “exempla” neglect, or even reject, great classical heroes like Socrates or Seneca. All of this shows that the Re-formers, in their polemics against Ronsard‚s Hercule chrestien, were neither the first nor unique in their time to reject the comparison between the exploits of Hercules and the life of Jesus