Zajednica filozofskih istraživača kao metoda u ranom bioetičkom obrazovanju

‘Community of inquiry’ is a concept introduced by Charles Sanders Peirce, and was originally restricted to the practitioners of scientific inquiry. M. Lipman (2003) expanded this concept by moving it into a broader setting – the classroom. He converted the classroom into a community of inquiry, in which “students listen to one another with respect, build on one another’s ideas, challenge one another to supply reasons for otherwise unsupported opinions, assist each other in drawing inferences from what has been said, and seek to identify one another’s assumptions.” David Kennedy (2012) claimed how “Lipman, taking a cue from his friend and mentor Justus Buchler, developed and called ‘community of philosophical inquiry’— the most appropriate way to practice with students the philosophical curriculum that he had developed. This idea is also a philosophical one, and it has a farreaching implication, both practical and theoretical – for learning theory, for theory of teaching, for argumentation theory, for theory of knowledge, for group psychology, for moral education, and perhaps, ultimately of the greatest importance, for grounded political theory and practice.” In various and different approaches to philosophy with children, we can find a community of philosophical inquiry as one of the main methods. For instance, a community of philosophical inquiry is one of the methods used in Ethics and Values Education: “The term ethics and values education (EVE) applies to all aspects of education which either explicitly or implicitly relate to ethical dimensions of life and are such that can be structured, regulated and monitored with appropriate educational methods and tools.” (Strahovnik, 2015). Leaning on the cited definition of EVE, if we focus specifically on the issues of the contemporary world with its ecological crisis and rapid digitalization, we can set the relation of the ethical dimensions of life as a bioethical question. Using methodology for the community of philosophical inquiry as a basis for bioethical questioning, we can satisfy the need for innovative and effective bioethical education from an early age. In my lecture, I will show how the community of philosophical inquiry can be connected with bioethical topics such as the relationship between man and wild animals, man and plants, man and nature in global, etc.‘Zajednica istraživača’ je pojam koji je uveo Charles Sanders Peirce i izvorno je bio ograničen na znanstvenike. M. Lipman (2003) širi ovaj pojam tako što ga smješta u šire okruženje – učionicu. Lipman pretvara učionicu u istraživačku zajednicu, u kojoj se učenici međusobno slušaju s poštovanjem, nadograđuju ideje jedni drugima, izazivaju jedni druge na iznošenje argumenata za drugačija, nepodržana mišljenja, pomažu jedni drugima u dolaženju do zaključaka iz onoga što je rečeno. David Kennedy (2012) tvrdi kako je “Lipman, uzimajući teoriju svog prijatelja i mentora Justusa Buchlera, razvio ‘Zajednicu filozofskih istraživača’ – a to je najprikladniji način prakticiranja filozofskog kurikuluma s učenicima. Ovo je isto tako filozofska ideja koja ima dalekosežne implikacije, i praktične i teorijske – za teoriju učenja, za teoriju poučavanja, za teoriju argumentacije, za teoriju znanja, za grupnu psihologiju, za moralno obrazovanje, a možda i na kraju, što bi se moglo smatrati od najveće važnosti, za utemeljenu političku teoriju i praksu.“ U različitim pristupima filozofiji s djecom često nalazimo zajednicu filozofskih istraživača kao jednu od osnovnih metoda. Primjerice, zajednica filozofskih istraživača jedna je od metoda koja se koristi u etičkom i vrijednosnom obrazovanju. “Pojam Etičko i vrijednosno obrazovanje (EVE) primjenjuje se na sve aspekte obrazovanja koji se eksplicitno ili implicitno odnose na etičku dimenziju života i kao takve se mogu strukturirati, regulirati i pratiti odgovarajućim obrazovnim metodama i alatima” (Strahovnik, 2015). Oslanjajući se na citiranu definiciju EVE-a, ako se usredotočimo na pitanja suvremenog svijeta s njegovom ekološkom krizom i rapidnom digitalizacijom, odnos etičkih dimenzija života možemo postaviti kao bioetičko pitanje. Koristeći zajednicu filozofskih istraživača kao osnovu za bioetičko obrazovanje, možemo zadovoljiti potrebu za inovativnim i učinkovitim bioetičkim obrazovanjem od najranije dobi. U predavanju ću pokazati kako se metoda zajednice filozofskih istraživača može povezati s bioetičkim temama kao što su odnos čovjeka i divljih životinja, čovjeka i biljaka, čovjeka i prirode u globalnom svijetu itd

ODGOVORNOST I RAZUMIJEVANJE SLOBODE

CINAZ (Centar za izvannastavne aktivnosti Zadar) u svojoj lepezi ima i Radionicu za kritičko mišljenje. To je radionica u kojoj pokušavamo učenike srednjih škola potaći da započnu kritički percipirati stvarnost oko sebe, ne radi pukog kritiziranja, već radi vlastite istine. Ova radionica održana 19. lipnja 2004., a na njoj su sudjelovali Tanja Čelica, Ivana Kragić, Marina Marelja, Thais Praić, Karla Švorinić i voditelj radionice Bruno Ćurko. Sudionicima radionice je nekoliko dana prije održavanja bio podijeljen tekst o kojem su morali razmisliti

BIOETIČKA PITANJA O ŽIVOTINJAMA U SPORTU

Animals are a part of sport industries, from the so-called traditions such as fox hunting and bullfighting, horse and dog racing, to the cruel examples of hare coursing, rodeo, and orangutan boxing (Thailand), to cock and dog fights. These are prominent examples of animal exploitation serving our human entertainment. In my presentation, I will try to identify some of the essential questions considering animal use in sports. Some of these questions are: Can we justify animal exploitation in the name of tradition? Can we take into consideration the well-being of sport animals before, during, and after their competitive career? How much could and should the imminent risk of animal stress, injuries, and fatalities prevent us from their exploitation in sports? If animals are ready to obey demands we set upon them, should we abuse them for our entertainment and sport?Životinje su dio sportske industrije, od tzv. kulturnih tradicija kao što su lov na lisice i borbe bikova, utrke konja i pasa preko izvrnutih primjera kao što su Hare Coursing (psi koji love zečeve), rodeo ili boks orangutana (Tajland) pa sve do borbe pijetlova ili pasa. Očito se radi o iskorištavanju životinja radi naše, ljudske zabave. U izlaganju ću pokušati identificirati neka od najvažnijih pitanja vezano uz upotrebu životinja u sportu. Neka od spomenutih pitanja su: Možemo li opravdati iskorištavanje životinja u sportu radi tradicije? Možemo li uopće smatrati sportom sve te manje ili više čudne aktivnosti u kojima ljudi uključuju životinje? Možemo li razmišljati o dobrobit sportskih životinja prije, tijekom i nakon natjecateljske karijere? Je su li životinje u sportu neopravdano ‘iskorištene’? Je li uopće opravdano koristiti životinje u sportske svrhe, s obzirom na to da nema apsolutne potrebe da se to čini? Koliko bi nas neizbježni rizici od stresa, ranjavanja i smrtnost životinja trebalo i moglo spriječiti za njihovo iskorištavanje u sportu? Ako je životinja spremna učiniti ono što tražimo od nje, trebamo li je iskorištavati za našu zabavu i sport

Odgoj za kritičko mišljenje i medijska manipulacija

Kako mediji sve češće manipuliraju informacijama i zloupotrebljavaju informacije, potrebna nam je medijska pedagogija, ali i (novi) školski kurikulum koji sadržava upute i metodičke prijedloge kako djecu \u27uvježbati\u27 kritičkom promišljanju svijeta oko sebe, tako i kritičkom procesuiranju informacija koje provode (novi) mediji. Odgojno-obrazovne ustanove trebaju imati prepoznatljiv oblik \u27učenja\u27 za kritičko mišljenje. U Republici Hrvatskoj, osim nekih udruga, pojedinca i programa, organizirano učenje za kritičko mišljenje ne postoji. Dva su, manje-više uspješna, pokušaja da se u srednje škole uvede nekakav oblik poticanja na kritičko mišljenje. S jedne strane tu su školski debatni klubovi, a s druge strane izborni nastavni predmet Etika. Sigurno je kako je to malo, jer uvježbavanje za kritično mišljenje mora početi od prvih razreda osnovne škole, naravno uz kvalitetan nastavak u srednjoj školi

PHILOSOPHY WITH CHILDREN AND EDUCATION FOR HUMAN RIGHTS – including workshop examples1

Philosophy with children officially begins with Matthew Lipman who initiated it in the 1970s. He was prompted to do so by the fact that his students struggled with critical thinking. This encouraged him to establish the Institute for the Advancement of Philosophy for Children at Montclair State University. Even though the movement has faced some criticism, it continues to spread around the world. The reason for this are the methods used, i.e. stories, games, conversations, questions, etc., as well as the topics analysed. Philosophy with children addresses numerous topics, while this paper will focus on human rights, more specifically, what human rights are, what the most important human rights are, and how they might be violated. In order to make this subject matter more accessible to children, at the end of the paper, an overview of two workshops is given, which may be applied to the subject of human rights in practicing philosophy with children