TRAUMATIZATION OF CHILDREN AND ADOLESCENTS

Traumatski događaji u djetinjstvu imaju formativni utjecaj na razvoj djece i mladih. Izloženost traumatizaciji mijenja djetetovu unutrašnju sliku svijeta te oblikuju shvaćanje sebe i drugih, formira očekivanja od budućnosti koja imaju utjecaj kako na aktualno ponašanje djeteta, tako i na buduće doživljavanje. U ovom radu prikazan je pregled spoznaja iz dječje traumatske psihologije koje se odnose na povijesni prikaz istraživanja traume u dječjoj dobi, istraživanja učinaka traume na razvoj te specifičnosti procjene djece nakon izloženosti zlostavljanju, kao najčešćeg oblika traumatizacije u dječjoj dobi. Zbog složenosti traume zlostavljanja, kao socijalno-psihološke pojave uzrokovane različitim činiteljima naglašava se važnost multidisciplinarnog pristupa kao modela procjene, dijagnostike i planiranja tretmana nakon traumatskog iskustva kojim se osigurava podrška djetetu i obitelji te cjelovita procjena svih aspekata razvoja te razine rizika/zaštićenosti djeteta i obiteljskog funkcioniranja. Bolje prepoznavanje izloženosti djece i mladih različitim oblicima traumatizacije, kao i kasnijih posljedica, omogućava učinkovito definiranje potrebe za intervencijom i djelovanje. Danas se smatra kako je važno znanja o traumi i traumatskim učincima te intervencijama temeljenim na pokazateljima uspješnosti ugraditi u sustav socijalne skrbi gdje stručnjaci svakodnevno rade s djecom i mladima koji su izloženi traumatizaciji kako bi bili osposobljeni odgovoriti na njihove potrebe i smanjiti retraumatizaciju.Traumatic experiences in childhood have a formative impact on the development of children and adolescents. Exposure to traumatic experiences changes a child’s inner image of the world, shapes the understanding of self and others and forms expectations for the future that impact both the current behaviour of the child and his future experiences. This paper presents findings in the field of child trauma psychology, which refer to the historical overview of childhood trauma research, research into the effects of trauma on development and the particularities of assessing children after exposure to abuse as the most common form of traumatization of children. As trauma caused by abuse is a complex sociopsychological phenomenon caused by various factors, it is important to adopt a multidisciplinary approach as a model of assessment, diagnostics and treatment planning after a traumatic experience, which would ensure support for both the child and family, as well as thorough assessment of all aspects of development and of the level of risk/protection of the child and family functioning. In order to efficiently define the need for intervention and action, exposure of children and adolescents to various forms of trauma needs to be better recognised. It is nowadays considered important to incorporate the knowledge of trauma and its effects and of interventions based on performance indicators into the system of social care where experts who work with children and adolescents exposed to trauma on a daily basis would be qualified to address their needs and reduce retraumatization

Traumatski događaji i trauma kod djece i mladih

Posljednjih desetljeća povećalo se razumijevanje reakcija djece i mladih na traumatske događaje i jasan je njihov formativan utjecaj u djetinjstvu. Traumatska iskustva mijenjaju djetetovu unutrašnju sliku svijeta te oblikuju shvaćanje sebe i drugih, formiraju očekivanja od budućnosti koja imaju utjecaj kako na aktualno ponašanje, tako i na buduće doživljavanje djeteta i mlade osobe. Ključan ishod traumatskih iskustava je u djelovanju na očekivanja o svijetu i o sigurnosti života s drugima te na osjećaj osobnog integriteta. U ovom radu prikazan je pregled ključnih spoznaja iz dječje traumatske psihologije koje se odnose na povijesni prikaz istraživanja traume u dječjoj dobi, istraživanja učinaka traume na razvoj te postojeće klasifikacije traumatskih događaja u dječjoj dobi (zlostavljanje i zanemarivanje u obitelji i ostali traumatski događaji). Nadalje, navode se aktualna specifična pitanja traumatizacije djece i mladih koja problematiziraju procjenu posttraumatskog stresnog poremećaja kod djece i mladih i uvode pojam složene traume u dječju traumatsku psihologiju. Također, raspravljaju se metodološki problemi u istraživanjima traume djece i mladih. Bolje poznavanje izloženosti djece i mladih različitim oblicima traumatizacije, kao i kasnijih posljedica, omogućava primjereno definiranje potrebe za intervencijom. Stoga je i cilj ovog rada naglašavanje implikacija istraživanja traumatizacije djece koja se očituju u nekoliko područja djelovanja: razumijevanje djelovanja i posljedica traumatskog iskustva, identifikacija djece i mladih izloženih traumatskim iskustvima, osmišljavanje učinkovitijih mjera intervencije i tretmana te razvoj mreže podrške traumatiziranoj djeci/mladima.As the understanding of children and youth’s reactions to traumatic events has improved over the last several decades it has become clear that they have a formative impact in childhood. Traumatic experiences change a child’s internal image of the world and shape its self-understanding and understanding of others, they create expectations of the future which affect both the child/youth’s actual behavior and future experiences. The most important outcome of traumatic experiences is that they have an impact on the expectations of the world and safety of living with other people, as well as on the sense of self-integrity. This article gives an overview of the key notions in child traumatic psychology concerning the history of studying childhood trauma, its effects on children’s development and the existing classifications of childhood traumatic events (child abuse and neglect within the family and other traumatic events). Further on, there is a discussion of specific issues regarding the traumatization of children and youth which question the validity of posttraumatic stress disorder in children and youth and introduce the notion of complex trauma in child traumatic psychology. Methodological problems of studying trauma in children and youth are also discussed. An improved understanding of children and youth’s exposure to various forms of traumatization and their consequences enables us to better define the need for intervention. Therefore, this article aims to emphasize the implications of the empirical research of childhood trauma, which can be observed in several areas, including the understanding of the functioning and impact of a traumatic experience, the identification of children and youth exposed to traumatic events and the development of more efficacious intervention and treatment measures and a social support network for traumatized children/youth

Einige Charakteristiken passiver und provokativer Gewaltopfer unter Schulkindern

Nasilništvo među djecom definira se kao opetovana ili trajna izloženost djeteta negativnim postupcima jednoga učenika ili više njih (Olweus, 1998.). Istraživanja koja se bave ovim problemom kod nas su još vrlo rijetka. Cilj je ovog rada ispitati karakteristike djece žrtava nasilja među djecom te utvrditi postoje li razlike izmeđ u dviju skupina žrtava – pasivnih i provokativnih. U istraživanju je upotrijebljen Upitnik školskog nasilja (UŠN-2003), razvijen u sklopu šireg istraživanja Poliklinike za zaštitu djece Grada Zagreba. Sudionici ispitivanja bila su djeca od 10 do 14 godina (N=1058), za koje se pokazalo da pripadaju kategoriji žrtava. Pokazalo se da su pasivne žrtve u podjednakoj mjeri dječaci i djevojčice, a provokativne su žrtve znatno češće dječaci. U nižim razredima podjednak je broj pasivnih i provokativnih žrtava, dok je u višim razredima značajno veći broj provokativnih žrtava nego pasivnih. Provokativne se žrtve u školi osjećaju slabije, ali ne i manje prihvaćeno. Postoje značajne razlike i u načinu na koji se ove dvije skupine djece suočavaju s doživljenim nasiljem. Djeca koja pripadaju skupini provokativnih žrtava koriste se znatno manje uspješnim i socijalno neprihvatljivijim strategijama kako bi se zaštitila od nasilja vršnjaka. Provokativne žrtve sklonije su agresivno reagirati na nasilje ili zadržati to za sebe, dok pasivne žrtve češće traže pomoć i zaštitu odraslih. Rezultati provedenog istraživanja pokazuju da je razlike između djece koja su pasivne žrtve i one djece koja su provokativne žrtve nasilja važno imati na umu prilikom osmišljavanja preventivnih i intervencijskih programa.Bullying is defined as repetitive or long-term exposure of the child to negative behaviors of other child or children (Olweus, 1998). Data concerning this problem in our country is still very rare. The aim of this research was to see which are the characteristics of children who are victims of bullying, and are there differences between the two groups of victims – passive and provocative. The measure used in the research was Questionnaire of school violence (U[N – 2003) which was developed for a bigger research done by the Center for child protection in Zagreb. Participants in research were children aged 10 – 14 (N= 1058) who were victims of bullying. The results show that there is no difference in the number of boys and girls in the group of passive victims but the provocative victims are more often boys. Between younger children there is no difference in the number of passive and provocative victims but in higher grades (older children) there are more provocative victims. Provocative victims feel worse in school, but not less accepted than passive victims. There are significant differences in the way in which these two groups of children deal with violence towards them. Provocative victims use significantly less successful and more socially inappropriate strategies to protect themselves from bullying. Provocative victims are more likely to react aggressively to violence or to keep it to themselves while passive victims more often ask for the help and protection of adults. The results show that it is important to keep in mind the differences between these two groups of children when creating prevention and intervention programs.Gewalt in der Schule besteht laut Definition aus wiederholten oder dauernden Attacken vonseiten eines Kindes oder mehrerer Kinder (Olweus, 1998). In Kroatien sind Untersuchungen zu diesem Problem immer noch äußerst selten. Das Ziel der vorliegenden Arbeit ist, die Charakteristiken der Gewaltopfer zu ermitteln und zu untersuchen, ob es unter den Opfern Unterschiede im Sinne von passivem und provokativem Verhalten gibt. Bei der Untersuchung wurde der Fragebogen "Gewalt unter Schulkindern" (Upitnik {kolskog nasilja: U[N-2003) eingesetzt, welcher im Rahmen einer breiter angelegten Untersuchung der Zagreber Poliklinik für gefährdete Kinder entwickelt worden war. An der Umfrage nahmen Kinder zwischen 10 und 14 Jahren (N = 1058) teil, die erwiesenermaßen zu Opfern der Gewalt unter Schulkindern geworden waren. Es zeigte sich, dass sich unter den passiven Opfern Mädchen und Jungen gleichermaßen befanden, während weitaus mehr Jungen zu den provokativen Gewaltopfern zählten. In den unteren Klassen hält sich die Zahl passiver und provokativer Gewaltopfer die Waage, während es in den höheren Klassen bedeutend mehr provokative Opfer gibt. Provokative Gewaltopfer fühlen sich in der Schule weniger wohl, werden jedoch von ihren Altersgenossen durchaus akzeptiert. Die Unterschiede zwischen passiven und provokativen Gewaltopfern liegen in der Art und Weise, wie sich diese Kinder mit den erlebten Attacken auseinandersetzen. Provokative Gewaltopfer neigen eher zu aggressivem Verhalten oder halten sich zurück, und wenden allgemein betrachtet Verteidigungsstrategien an, die wesentlich weniger erfolgreich und gesellschaftlich weniger wünschenswert sind, während passive Opfer öfter die Hilfe und den Schutz Erwachsener suchen. Die Untersuchungsergebnisse verweisen darauf, dass man den Unterschieden zwischen passiven und provokativen Gewaltopfern Rechnung tragen und Interventionsprogramme den gegebenen Umständen anpassen muss

NON-ABUSIVE TRAUMATIC EVENTS IN CHILDHOOD AND PSYCHOSOCIAL FUNCTIONING OF YOUTH

Djeca i mladi su, kao i odrasli, izloženi traumatskim događajima. Prema postojećim klasifikacijama traumatskih događaja u djetinjstvu, razlikuju se događaji koji ne uključuju zlostavljanje i zanemarivanje u užem smislu od onih koji to jesu. Cilj je ovog istraživanja ustanoviti povezanost izlaganja nezlostavljajućim traumatskim događajima u djetinjstvu s nekim aspektima psihosocijalnog funkcioniranja mladih. Ispitivana je izloženost sljedećim traumatskim događajima: napad predmetom/oružjem, silovanje, ubojstvo, eksplozija bombe, teška bolest roditelja. Istraživanje je provedeno na 4 177 mladića i djevojaka. Veći doprinos psihosocijalnom funkcioniranju mladića i djevojaka imaju traumatski događaji koji se odnose na osobnu ugroženost, a potom događaji koji se odnose na ugroženost drugih (teška bolest roditelja i svjedočenje ubojstvu). Doprinosi ovih događaja na više aspekata psihosocijalnog funkcioniranja veći su kod djevojaka nego kod mladića. Pokazalo se da se mladići koji nisu doživjeli ni jedan nezlostavljajući traumatski događaj ne razlikuju značajno od onih koji su doživjeli jedan događaj, ali se razlikuju od onih s više doživljenih traumatskih događaja. Djevojke koje su doživjele jedan nezlostavljajući traumatski događaj razlikuju se od skupine bez traumatskih događaja. Nakon jednog i nakon više traumatskog događaja, djevojke su nesigurnije privržene, usamljenije u obitelji i lošijeg školskog uspjeha. Kod mladića se nalazi povezanost s poteškoćama u psihosocijalnom funkcioniranju nakon dva i više događaja.Just like adults, children and youth are exposed to traumatic events. The existing classifications of traumatic events in childhood differentiate between events which do not include abuse and neglect in the narrow sense from those that do. The purpose of this research is to examine the relationship between exposure to non-abusive traumatic events in childhood and some aspects of psychosocial functioning in youth. Exposure to following traumatic events was examined: assault with an object/weapon, rape, murder, bomb explosion, serious illness of a parent. The research was conducted on 4177 teenage boys and girls. The psychosocial functioning of boys and girls is affected more by traumatic events that pose a personal threat, and less by events posing a threat to others (serious illness of a parent and witnessing murder). The effects of such events on multiple aspects of psychosocial functioning are more common in girls than in boys. The research has shown that boys who have not experienced a non-abusive traumatic event do not significantly differ from those who have experienced one event, but differ from those who experienced several traumatic events. The girls who experienced one non-abusive traumatic event differ from those that have not experienced any traumatic events. After one or more traumatic events, girls tend to be more insecurely attached, lonelier within the family, and have poorer academic performance. As far as boys are concerned, the connection with difficulties in psychosocial functioning appears after two or more events

DOBNE RAZLIKE U NEKIM OBITELJSKIM I PSIHOSOCIJALNIM KARAKTERISTIKAMA SEKSUALNO ZLOSTAVLJANE DJECE

Traumatizacija nastala izloženošću seksualnom zlostavljanju složena je i danas postoji niz pokazatelja povezanosti seksualne viktimizacije u djetinjstvu s posttraumatskom simptomatologijom, ali i s kasnijim psihosocijalnim funkcioniranjem. Cilj ovog istraživanja bio je provjeriti na kliničkom uzorku seksualno zlostavljane djece postoje li značajne razlike u nekim aspektima obiteljskog i psihosocijalnog funkcioniranja te traumatizaciji između mlađe i starije školske djece. Nadalje, ispitano je razlikuju li se mlađa i starija školska djeca u izloženosti seksualnim zlostavljačima, tj. u odnosu na podatak tko je seksualni zlostavljač. Pokazalo se da nema razlika u strukturi obitelji kod mlađe i starije seksualno zlostavljane školske djece, osim što je više starije djece doživjelo gubitak barem jednog roditelja u odnosu na mlađu djecu. Utvrđene su i neke razlike u psihosocijalnom funkcioniranju. Starija djeca imaju slabiji školski uspjeh od mlađe seksualno zlostavljane školske djece. Starija seksualno zlostavljana školska djeca emocionalno su nestabilnija i imaju više pokazatelja traumatiziranosti od mlađe djece. Kod mlađe seksualno zlostavljane djece počinitelj seksualnog zlostavljanja češće je član obitelji ili susjed, dok je kod starije seksualno zlostavljane djece češće riječ o ostalim poznatim osobama. Dobivene spoznaje, iako utvrđene na kliničkom uzorku, mogu biti pokazatelji dodatnih rizika kod starije školske seksualno zlostavljane djece u odnosu na onu mlađu i mogu nam dati smjernice za rad sa seksualno zlostavljanom djecom, ali i za preventivne aktivnosti