Intertekstualna analiza teksta MT 2, 13-15 u perspektivi teologije poznatog biblijskog teksta

The aim of this short paper is to show the possibility of intertextual reading of the text in Mt 2,13-25 in the perspective of the presentation of harmonious biblical theology. Starting from the biblical text, the author using intertextual analysis tries to offer a solution to problems when reading the text in Mt 2, 13-15. The author harmoniously connects the intertextual analysis of the text with the possible historical implications of the same biblical text. All in order to show the genius of the author of Matthew’s Gospel, who used traditional materials in a harmonious way when writing his account of the life of the Son of God.Cilj ovoga kratkoga rada je prikazati mogućnost intertekstualnog čitanja teksta Mt 2, 13-25 u perspektivi prikaza skladne biblijske teologije. Pošavši od tekstualne evidencije autor intertekstualnom analizom nastoji ponuditi rješenje za probleme prilikom čitanja istog teksta. Autoru želi na skladan način povezati intertekstualnu analizu teksta s problemom povijesnih implikacija istog biblijskog teksta. Sve pak u cilju prikaza genijalnosti autora Matejeva evanđelja koji je na skladan način koristio tradicionalne materijale prilikom pisanja svog izvještaja o životu Sina Božjega

New Jerusalem in the Book of Revelation – Utopia or Reality?

Posljednja dva poglavlja Knjige Otkrivenja donose nam čuveni prikaz novog grada Jeruzalema. Dok se s jedne strane divimo ljepoti toga prikaza, istodobno smo uistinu i zbunjeni te se pitamo koji bi bio smisao takvog prikaza (usp. Otk 21–22). Naravno, uzimajući u obzir književnu vrstu Knjige Otkrivenja te njezin simboličan govor dolazimo na neki način do mogućeg odgovora o smislu i značenju prikaza novog Jeruzalema u Knjizi Otkrivenja. Međutim, opis novog grada Jeruzalema ipak nas dovodi i pred temeljno pitanje o tome je li prikaz novog grada Jeruzalema u Knjizi Otkrivenja utopija ili realnost? Stoga autor u ovom radu, uzevši u obzir novija istraživanja ove apokaliptičke knjige, nastoji na sveobuhvatan način pristupiti iznalaženju odgovora na pitanje o realitetu prikaza novog grada Jeruzalema u Knjizi Otkrivenja.The two final chapters of the Book of Revelation introduce the famous account of the new city of Jerusalem. While, on the one hand, we admire the beauty of this depiction, at the same time we are truly confused and wonder what the meaning of such a presentation would be (cf. Rev 21-22). Indeed, taking into account the literary genre of the Book of Revelation and its symbolic discourse, we come to a possible answer in some way about the intent and meaning of the depiction of the new Jerusalem in the Book of Revelation. However, the description of the new city of Jerusalem still presents us with the fundamental question – is the depiction of the new city of Jerusalem in the Book of Revelation a utopia or reality? Therefore, the author of this article, taking into account the recent research of this apocalyptic book, seeks to comprehensively approach the answer to the question about the reality of the depiction of the new city of Jerusalem in the Book of Revelation

Bolesničko pomazanje u jedinici intenzivne medicine - posljednji pozdrav ili poziv u pomoć

The right of a conscious and competent patient to self-determination and the ability to make decisions about their own treatment affects the treatment outcome decisively. The patient’s acceptance or rejection of the treatment options the doctor offers directs active medical interventions towards one of the goals: curing the disease or reducing suffering. In accordance with the provisions of the Health Care Act, every person has the right to practice religious rites during their stay in a hospital in the area provided for that purpose. During the COVID-19 pandemic, the functioning of the health system was changed. The need for isolation has led to a ban on visits and limited patients’ communication with their families and loved ones, which was only possible using cell phones. Priests were allowed access, but with all infection prevention measures regarding medical staff. In that environment, the Anointing of the Sick remained the only active intervention that the ill person’s family was able to do for their loved ones. For the family of the critically ill, the entry of a priest into a “forbidden space” is a spiritual act in which the priest can communicate with the sick in the role of an emissary of the family. He can also perform instrumental interventions by the act of anointing with blessed oil, with a desire for healing. The aim of this text is to outline some of the aspects of isolating critically ill patients from their families and the role of the Anointing of the Sick in this situation.Pravo svjesnog i kompetentnog pacijenta na samoodređenje i mogućnost donošenja odluka o vlastitom liječenju značajna je odrednica liječenja. Pacijentovo prihvaćanje ili odbijanje ponuđenih mogućnosti liječenja od strane liječnička usmjerava aktivne medicinske intervencije ka jednom od ciljeva: izlječenje bolesti ili smanjenje patnje. Svaka osoba u skladu s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ima pravo obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenome prostoru. Tijekom pandemije COVID-19 dogodile su se brojne promjene u funkcioniranju zdravstvenog sustava. Potreba za izolacijom dovela je do zabrane posjeta i ograničene komunikacije pacijenata s obitelji i bližnjima koja je moguća uporabom mobitela. Pristup svećenika uz sve mjere zaštite od infekcije koje se odnose na osoblje medicinskih struka, bio je dozvoljen. Bolesničko pomazanje u tom je okruženju ostalo jedina intervencija i aktivni čin koji je obitelj oboljelog mogla napraviti za svojeg bližnjeg. Ulazak svećenika u „zabranjeni prostor“ za obitelj teško bolesnog predstavlja spiritualni čin u kojem svećenik može komunicirati s bolesnikom, u ulozi poslanika obitelji. On također može obaviti instrumentalnu intervencije činom pomazanja blagoslovljenim uljem, sa željom ozdravljenja. Cilj je ovog teksta iznijeti neke od aspekata izolacije kritično oboljelih pacijenata od obitelji i ulogu bolesničkog pomazanja u ovoj situaciji

Bolesničko pomazanje u jedinici intenzivne medicine - posljednji pozdrav ili poziv u pomoć

The right of a conscious and competent patient to self-determination and the ability to make decisions about their own treatment affects the treatment outcome decisively. The patient’s acceptance or rejection of the treatment options the doctor offers directs active medical interventions towards one of the goals: curing the disease or reducing suffering. In accordance with the provisions of the Health Care Act, every person has the right to practice religious rites during their stay in a hospital in the area provided for that purpose. During the COVID-19 pandemic, the functioning of the health system was changed. The need for isolation has led to a ban on visits and limited patients’ communication with their families and loved ones, which was only possible using cell phones. Priests were allowed access, but with all infection prevention measures regarding medical staff. In that environment, the Anointing of the Sick remained the only active intervention that the ill person’s family was able to do for their loved ones. For the family of the critically ill, the entry of a priest into a “forbidden space” is a spiritual act in which the priest can communicate with the sick in the role of an emissary of the family. He can also perform instrumental interventions by the act of anointing with blessed oil, with a desire for healing. The aim of this text is to outline some of the aspects of isolating critically ill patients from their families and the role of the Anointing of the Sick in this situation.Pravo svjesnog i kompetentnog pacijenta na samoodređenje i mogućnost donošenja odluka o vlastitom liječenju značajna je odrednica liječenja. Pacijentovo prihvaćanje ili odbijanje ponuđenih mogućnosti liječenja od strane liječnička usmjerava aktivne medicinske intervencije ka jednom od ciljeva: izlječenje bolesti ili smanjenje patnje. Svaka osoba u skladu s odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti ima pravo obavljanje vjerskih obreda za vrijeme boravka u zdravstvenoj ustanovi u za to predviđenome prostoru. Tijekom pandemije COVID-19 dogodile su se brojne promjene u funkcioniranju zdravstvenog sustava. Potreba za izolacijom dovela je do zabrane posjeta i ograničene komunikacije pacijenata s obitelji i bližnjima koja je moguća uporabom mobitela. Pristup svećenika uz sve mjere zaštite od infekcije koje se odnose na osoblje medicinskih struka, bio je dozvoljen. Bolesničko pomazanje u tom je okruženju ostalo jedina intervencija i aktivni čin koji je obitelj oboljelog mogla napraviti za svojeg bližnjeg. Ulazak svećenika u „zabranjeni prostor“ za obitelj teško bolesnog predstavlja spiritualni čin u kojem svećenik može komunicirati s bolesnikom, u ulozi poslanika obitelji. On također može obaviti instrumentalnu intervencije činom pomazanja blagoslovljenim uljem, sa željom ozdravljenja. Cilj je ovog teksta iznijeti neke od aspekata izolacije kritično oboljelih pacijenata od obitelji i ulogu bolesničkog pomazanja u ovoj situaciji

Egzegetsko-teološko čitanje teksta Iz 30, 1-17 (TM) u svjetlu „unity movement“ pristupa za čitanje Knjige proroka Izaije

The Book of Isaiah has been truly complex for bible researchers for years. The primary difficulty arises from the poetic way of expressing the author, and this is of course associated with the difficulty of connecting different historical epochs described by the Book of Isaiah in its completeness. Lately, this book has been approached in a unitary way. This will say that it is sought to be read in its wholeness of parts, rather than dividing it as it has long been a trend, into three parts: Is 1-39; 40-55; 56-66. This so-called “unity movement” in research on the Book of Isaiah shows us how the Book can nevertheless be approached whole. Therefore, in this paper, we will seek to analyze the text of Is 30:1-17 (TM) in light of the so-called “unity movement” approach to the Book of Isaiah. It should be said however that the methodological path of this work will be primarily the so-called “close reading” of the text and then also will be given some possible intertextual echoes which link Is 30, 1-17 with other parts of the Book of Isaiah. At the end author will also try to depict a possible historical and theological message of the same biblical text.Knjiga proroka Izaija godinama je uistinu kompleksna za istraživače Svetog pisma. Primarna poteškoća proizlazi iz poetskog načina izražavanja autora, a uz to se naravno vezuje i poteškoća povezivanja različitih povijesnih epoha koju opisuje Knjiga proroka Izaija u svojoj cjelovitosti. U posljednje vrijeme ovoj se Knjizi pristupa na unitaran način. To će reći da ju se nastoji čitati u njezinoj cjelovitosti dijelova, a ne dijeleći ju kako je to dugo bio trend, na tri dijela: Iz 1-39; 40-55; 56-66. Taj takozvani „unity movement“ u istraživanjima Knjige proroka Izaije pokazuje nam kako se Knjizi ipak može pristupiti cjelovito. Stoga ćemo u ovome radu nastojati analizirati tekst Iz 30, 1-17 (TM) u svjetlu takozvanog „unity movement“ pristupa Knjizi proroka Izaije. Valja ipak reći da će metodološki put ovoga rada prije svega biti takozvani „close reading“ teksta, a potom i osvrt na moguće intertekstualne poveznice teksta u Iz 30, 1-17 sa drugim dijelovima Knjige proroka Izaije. Na samome kraju autor će ponuditi i prikaz moguće povijesno-teološke poruke istog biblijskog teksta

Tekst Iz 25 u svjetlu masoretskoga teksta, Kumranskih spisa i Septuaginte

Il rapporto tra il testo masoretico (TM) nell’edizione del manoscritto di Leningrado e il testo greco della Settanta (LXX) nelle edizioni critiche di Alfred Rahlfs e Robert Hanhart ed anche di Joseph Ziegler è veramente complesso. È necessario analizzare i testi confrontando meticolosamente le diverse testimonianze testuali che sono giunte ai lettori di oggi attraverso la storia della trasmissione degli stessi testi. In questo contributo, dunque, l’autore presenta un’analisi del confronto tra il TM del libro di Isaia e le diverse versioni testuali del testo greco dello stesso profeta apportate dalle edizioni critiche del testo greco della Settanta. Più precisamente, analizziamo il testo di Isaia 25 alla luce delle diverse tradizioni testuali, sia ebraiche che greche, per vedere finalmente se possiamo parlare di diverse teologie che sarebbero presenti nei testi dei diversi manoscritti che prenderemo in considerazione quando si tratta del testo di Is 25.Odnos masoretskoga teksta u rukopisnom izdanju iz Lenjingrada i grčkoga teksta Septuaginte u kritičkim izdanjima Alfreda Rahlfsa i Roberta Hanharta te Josepha Zieglera uistinu je složen. Nužno je analizirati tekstove minuciozno uspoređujući različita tekstualna svjedočanstva koja su poviješću prijenosa istih tekstova došli do današnjega čitatelja. Stoga autor u ovome radu iznosi analizu usporedbe masoretskoga teksta knjige proroka Izaije i različitih tekstualnih inačica grčkoga teksta istoga proroka koje donose kritička izdanja grčkoga teksta Septuaginte. Točnije, analiziramo tekst u Iz 25 u svjetlu različitih tekstualnih tradicija, i one hebrejske i one grčke, kako bismo na koncu vidjeli može li se govoriti o različitim teologijama koje bi bile prisutne u tekstovima različitih rukopisa koje ćemo uzeti u obzir kada je u pitanju tekst u Iz 25

Discourse on Wisdom in the Context of the Book of Revelation

Govoriti o mudrosti u kontekstu Knjige Otkrivenja uistinu je kompleksno. Prije svega, poteškoća zasigurno jest uspostava stabilne veze između govora o mudrosti i apokaliptici. Ipak, pravilno shvaćen grčki pojam mudrosti – σοφία – u sebi krije nešto od smisla apokaliptike. Naravno, ukoliko je mudrost ne tek pasivno znanje koje posjeduje individua, nego ipak aktivno zalaganje, odnosno traganje za istinskim životom u okvirima stvorenog svijeta. Grčku riječ σοφία u Knjizi Otkrivenja nalazimo svega četiri puta: Otk 5,12; 7,12; 13,18; 17,9. Na prvom mjestu ta je riječ Kristov atribut, a na drugom kao Božji atribut. S druge strane, ta se riječ rabi na još dvama mjestima gdje je čovjek pozvan biti mudrom osobom. Dok je, dakle, Bog onaj koji ima karakter mudrosti, čovjek je onaj koji treba povjerovati u mogućnost svojeg mudrog djelovanja. U ovom se radu, stoga, prvo pokušava dati odgovor na značenja i smisao riječi σοφία u kontekstu antičkog svijeta i biblijskih spisa te potom prikazati vezu između mudrosne i apokaliptičke književnosti. To će biti učinjeno analizom onih mjesta unutar Knjige Otkrivenja gdje nalazimo riječ σοφία ne bi li se postigla zaokružena slika o smislu i značenju govora o mudrosti u Knjizi Otkrivenja.To discuss the notion of wisdom in the context of the Book of Revelation is quite complex. In that regard, the first difficulty is to establish a stable connection between the discourse on wisdom and apocalyptic literature. However, the correctly understood Greek term »wisdom« – σοφία – already contains within itself something of the sense present in apocalyptic literature; i.e., if wisdom does not consist only of passive knowledge possessed by an individual, but also of active advocacy or search for true life within the frame of the created world. The Greek word σοφία appears in the Book of Revelation only four times: Rev 5:12; 7:12; 13:18; 17:9. In the first aforementioned verse, it refers to an attribute of Christ, and in the second to an attribute of God. In the remaining two verses, the word is used in the context of a call to a human being to be wise. While God is, therefore, the one who possesses the attribute of wisdom, the human being is the one who ought to believe in the possibility of his/her own wise agency. This article, thus, first elaborates on the meanings of the term σοφία in the context of the ancient world and Biblical writings and then, second, shows the connection between wisdom and apocalyptic literature. The author proceeds in these tasks by analyzing those verses within the Book of Revelation where one encounters the word σοφία and, thus, aims at presenting the complete image of the purpose and meaning of the discourse on wisdom in the Book of Revelation