Rousseau in razsvetljenski izhod iz nedoletnosti

As a true philosopher of the Enlightenment, Rousseau refuses the monarchy as a political order, nonetheless, the solution is not to be found in a social overthrow, but in a new education of men and citizens through which the degenerated society could be gradually renewed The present paper follows Rousseau's deduction of the constitution of the social through this new, individual path, proceeding from nature to reason, from the child as an asexual being to the sexual difference and from the imaginary to the symbolic ti. from child's relation to the governer (as opposed to the natural, biological father) to the relation to the legislator (as opposed to the king). Rousseau's constitution of the social is analysed beyond the alternative between democratic revolution and Utopia, and his concept of childhood is considered as a fantasy, producing the Enlightenment way out of immaturity into the dimension of history.Rousseau kot pravi filozof razsvetljenstva zavrača monarhijo kot politično ureditev, vendar režitve ne vidi v družbenem prevratu, temveč v novi vzgoji človeka in državljana, na osnovi katere bi bilo mogoče postopoma prenoviti izprijeno družbo. Prispevek sledi Rousseaujevi dedukciji konstitucije družbenega po tej novi, individualni poti, ki poteka od narave k razumu, od otroka kot aseksualnega bitja do spolne razlike in od imaginarnega do simbolnega, tj. od otrokovega razmerja do vzgojitelja (v nasprotju z naravnim, bioloäkim očetom) do razmerja do zakonodajalca (v nasprotju s kraljem) Rousseaujeva konstitucija družbenega je razčlenjena onstran alternative med demokratično revolucijo in utopijo, njegov koncept otroStva pa zapopaden kot fantazma, ki proizvede razsvetljenski izhod iz nedoletnosti in vstop v razsežnost zgodovine

Žižek\u27s Unfinished Copernican Revolution

S obzirom na znanstveni razvoj, psihoanaliza je uspoređivana s kopernikanskom ili darvinovskom revolucijom. Freud je svoje ime uvrstio u poznatu usporedbu s Kopernikom i Darwinom uvodeći pojam triju udaraca čovjekovu narcizmu, određujući svoje otkriće psihoanalize kao najopasniji posljednji udarac. Rad ispituje mogući kontinuitet serije najvećih znanstvenih revolucija u Jacquesa Derridaa i Slavoja Žižeka. Derrida je Koperniku, Darwinu i Freudu dodao ime Karla Marxa kao četvrti, remeteći udarac, određujući ga ‘u ime revolucije’ kao znatno goreg, postavljajući nas kao Marxove nasljednike u položaj duga i žalovanja. Derrida je iskoristio svoje frojdovsko čitanje Marxova udarca u kontekstu užasa oktobarske revolucije, staljinizma, holokausta i dr., dok je Slavoj Žižek, također povezujući Freuda i Marxa, ispitao nasljedstvo Kopernika, Darwina i Freuda pomoću ‘mnogih drugih’. Članak se usmjerava na Žižekovu ideju ‘mnogih drugih’, u kontekst stavljajući Lacanov povratak Freudu i prolongirajući ga u kontekstu feminističke revolucije. Zaključuje se da se Žižekovo obrazloženje Lacanova povratka Freuda bez i iza lacanovskog feminističko-psihoanalitičkog inzistiranja na središnjosti seksualne razlike može razumjeti kao Žižekova nedovršena kopernikanska revolucija.Regarding scientific development, psychoanalysis has been compared to the Copernican and Darwinian revolution. Freud has added his name to the well-established comparison of Copernicus and Darwin by introducing his notion of three blows to man’s narcissism, defining his discovery of psychoanalysis as the most dangerous last blow. The presentation examines the possible continuation of the series of the biggest scientific revolution in Jacques Derrida and Slavoj Žižek. Derrida has added to Copernicus, Darwin and Freud the name of Karl Marx as the fourth, disrupting one, defining his blow ‘in the name of the revolution’ as a much worse one, putting us today as Marx’s heirs in the position of debt and mourning. Derrida used the Freudian reading of Marx’s blow concerning the horrors of the October revolution, Stalinism, holocaust etc., while Slavoj Žižek – also relating Freud to Marx – examined the succession of Copernicus, Darwin and Freud by ‘many others’. The presentation focuses on Žižek’s idea of these ‘many others’, putting it in the context of Lacan’s return to Freud and prolonging it regarding the feminist revolution. The conclusion is made that Žižek’s elaboration of Lacan’s return of Freud, without and beyond the Lacanian feminist-psychoanalytic insistence on the centrality of sexual difference, can be understood as Žižek’s unfinished Copernican revolution

AUFKLÄRUNG ALI »EPISTEMOLOGIJA JE BREZ ZGODOVINE ZNANOSTI PRAZNA«

Ob interpretaciji Kantovega pojmovanja Aufklärung je Foucault ekspliciral svojo teoretsko pozicijo, kar ima odločilne posledice za teorizacijo zgodovine znanosti kot tiste tradicije, ob kateri se je v Franciji ohranjala ravno njena dediščina. Aufklärung je koncept, ki zadeva sam modus zgodovinskosti in ga lahko razložimo kot nadaljnjo specifikacijo Foucaultove »arheološke faze«, kolikor pomeni njeno »pozitivno« dopolnitev, ki ji je utrla pot opredelitev zgodovine znanosti per negationem, s pojmoma diskontinuiranosti in historičnega apriorija. Aufklärung kot paradoksna točka križanja določenega zgodovinskega obdobja z občim načelom zgodovinskosti, kot točka, od koder se razsežnost zgodovine šele odpre in istočasno ustavi, otrdi, ponuja tudi izhodišče za nadaljnjo obdelavo Canguilhemove zgodovine znanosti v okviru razmerja med »znanstveno ideologijo« in znanostjo in vprašanja »nezamišljivega«, nezvedljivo ahistoričnega, »izključenega« momenta, ki vztraja v samem jedru modusa zgodovinskosti. V tej perspektivi ponuja Foucaultova Aufklärung rešitev za težave althusserjan-skega pojmovanja razvoja znanosti kot nenehnega ponavljanja epistemološkega reza med znanostjo in ideologijo, ki se ne more izogniti drsenju v slabo neskončnost

Lacanov povratak Freudu – ili udaljavanje od njega?

Freud je definirao svoju invenciju kao »rođenje psihoanalize«, a Lacan je definirao svoj odnos prema Freudu kao »povratak Freudu«. Za taj je povratak karakteristična orijentacija u suprotnom smjeru od američke ego-psihologije, a u »pozitivnoj« definiciji to je povratak »Freudovom pismu«, odnosno povratak kroz jezik i kroz sve ono što Lévi-Strauss i Lacan nazivaju »simboličko«. Prilog je namijenjen filozofskom čitanju Freuda i, u tom kontekstu, pitanju ne gubi li se u Lacanovom strukturalnom povratku Freudu upravo nešto bitno za samu Freudovu invenciju psihoanalize. Prikazani su glavni Freudovi pojmovi koji su potrebni za takvo ispitivanje »lakanovske orijentacije«, a naročita pažnja usmjerena je na Freudovo otkriće da je subjektivnost uvijek definirana spolom i seksualnošću i da ne postoji čovjek kao takav ili dijete kao takvo. Freudovo polazno pitanje »Što hoće žena?« postavljeno je u kontekst pitanja »Kako nastaje žena?«, a Freudova epistemološka kolebanja oko simetrije i asimetrije spolne razlike stavljena su u kontekst filozofske kategorije aleatoričnosti. Prilog završava zaključkom da bismo u tom pogledu Lacanov povratak Freudu mogli okarakterizirati kao povratak esencijalizmu, pa možda čak i implicitnom antifeminizmu. Suprotno tome, Freud je insistirao na spolnoj razlici kao nečemu što ne možemo objasniti, i na tome da pojam biseksualnosti ne možemo jednostavno napustiti. »Neobjašnjivost« frojdovske enigme na kraju je rastumačena kao ontološka kategorija slučaja bez uzroka, a sama psihoanaliza kao ono što je bilo najviše potisnuto u Althusserovom »potisnutom toku« aleatoričnog materijalizma

Is Geophilosophy Part of the Solution, or Part of the Problem? History of Philosophy, Contemporary Philosophy, Engaged Philosophy

Rad donosi pregled kritičkih pristupa u suvremenoj francuskoj filozofiji s fokusom na geofilozofiju u utjecajnoj studiji Što je filozofija? Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija kao mogućem novom izvoru za kritiku i angažiranu filozofiju. Počinje dobro poznatom idejom o tri velika momenta u povijesti filozofije, antičkoj grčkoj filozofiji, njemačkom idealizmu i, napokon, ‘avanturi francuske filozofije’, koji kod Badioua figuriraju kao hegelijansko ‘konkretno univerzalno’. Potom se oni povezuju s konkretnijim, u okruženju utemeljenim i društveno konstruiranim ‘geofilozofskim’ istraživanjem, kakvo se moglo prvi puta pojaviti u grčkom polisu i njegovom usidrenju u materijalnoj proizvodnji toga vremena. Cilj je rasprave proširiti prevladavajuća ‘grčko-njemačko-francuska’ objašnjenja – i isključivanja – geofilozofije, na ono što sam Badiou naziva ‘francusko-slovenskim momentom’ u suvremenoj filozofiji, te pokazati u novom svjetlu razvoj Marxove filozofija u bivšoj Jugoslaviji u njezinu odnosu s političkom situacijom prije i poslije pada Berlinskog zida. Deleuzeovo i Guattarijevo materijalističko propitivanje o tome ‘Zašto filozofija u antičkoj Grčkoj u tom trenutku?’, također vezano uz pitanje ‘Zašto kapitalizam u Engleskoj, a ne u Kini’, itd. ponovno se aktualizira stavljanjem u kontekst onoga što bi se moglo nazvati ‘jugoslavenskom geofilozofijom’ s istaknutom ulogom Slavoja Žižeka i njegovim filozofskim psihoanalitičkim obratom, zajedno s ‘otkrićem’ spolne razlike i njezine mogućnosti da dosegne onkraj ‘arogancije’ etablirane filozofije kao i navodno ‘angažirane’ feminističke filozofske kritike.The paper presents an overview of critical approaches in contemporary French philosophy, focusing on Gilles Deleuze and Félix Guattari’s geophilosophy (What is Geophilosophy?) in the influential study on What is Philosophy?, as a possible new source for criticism and engaged philosophy. It starts with Alain Badiou’s well-known presentation of the three significant moments in philosophy’s history of philosophy, Ancient Greek philosophy, German idealism, and finally, the “Adventure of French philosophy”, presented in Badiou as Hegelian philosophical ‘concrete universals’. The paper then relates them to more concrete, environmentally based, and socially constructed ‘geophilosophical’ questioning, as it could first appear in the Greek polis and its embeddedness in the material production of the time. The paper aims to proceed from the prevailing ‘Greek-German-French’ explanations – and exclusions – of geophilosophy to what Badiou himself called ‘the French-Slovene moment’ in contemporary philosophy and to shed new light on the development of Marxist philosophy in ex-Yugoslavia in its relation to the political situation before and after the fall of the Berlin wall. Deleuze’s and Guattari’s materialist questioning about ‘Why philosophy in Ancient Greece at that moment?’, also related to the question of ‘Why capitalism in England and not in China?’, etc., have been re-actualized by putting it in the context of what might be called ‘Yugoslav geophilosophy’ with the prominent role of Slavoj Žižek and his philosophical, psychoanalytic turn, along with its ‘discovery’ of sexual difference and its possibility to reach beyond the ‘arrogance’ of the established philosophy, as well as the presumably ‘engaged’ feminist philosophical critique