Genome Instability and Bleomicin Sensitivity Test

Procjena individualne osjetljivosti na mutagene često je dio istraživanja u epidemiološkim studijama koje prate pojavnost zloćudnih bolesti u populacijama. Posljedica djelovanja mutagena u genomu izloženih osoba jest nastanak određene, manje ili veće, količine oštećenja, uvjetovane individualnim razlikama u osjetljivosti. Viša razina takve genomske nestabilnosti znači opasnost (rizik) od razvoja zloćudnih bolesti. Interindividualne razlike u odgovoru na mutagene obično se povezuju i s promijenjenom (većinom smanjenom) sposobnosti (kapacitetom) za popravak DNA. Citogenetičke studije su pokazale da je genom tumorskih stanica nestabilniji od normalnih, a time i skloniji akumuliranju oštećenja, bilo da je nestabilnost uzrokovana nasljeđem, izloženošću ili kombinacijom tih dvaju učinaka. U oboljelih ispitanika utvrđena je povećana učestalost kromatidnih i kromosomskih aberacija naspram normalne populacije te sklonost razvoju određenih vrsta neoplazija. U praćenju povezanosti promijenjenog odgovora i pojavnosti tumora služe nam različiti biomarkeri. Kao indirektni pokazatelji uspješnosti popravka DNA često se rabe testovi osjetljivosti na mutagene u kulturama limfocita periferne krvi. Jedan od takvih testova je i bleomicinski test. Radiomimetik i citostatik, a po strukturi glikopeptid, bleomicin se u stanici prevodi u aktivni oblik sposoban cijepati molekulu DNA što uzrokuje brojne jednolančane i dvolančane lomove. Kao jednostavna i jeftina metoda, zasniva se na utvrđivanju ukupnog broja jednolančanih lomova u kromosomima limfocita uzgajanih u staničnoj kulturi koji su u uvjetima in vitro tijekom kasne G2-faze staničnog ciklusa bili izloženi bleomicinu. Ovaj revijalni rad daje pregled utjecaja raznih faktora na rezultate samog testa i pokazuje njegovu široku primjenu u proučavanju genomske nestabilnosti koju najčešće uzrokuje kombinacija raznih faktora.Estimation of individual susceptibility to mutagens is often a part of epidemiological studies monitoring the appearance of malignant disease in different populations. Genome exposure to mutagens can lead to DNA damage. The rate of damage depends on individual differences in response, which are usually associated with differences in DNA repair capacity. Cytogenetic studies have shown that the genome of tumour cells is less stable than normal cells and therefore accumulates more damage. Tumour patients show a higher frequency of chromatid and chromosomal aberrations and a predisposition to certain types of tumours. One of the common biomarkers used in monitoring tumour appearance and changed response to DNA damage is the bleomycin test. In its active form, bleomycin (glycopeptid) is a radiomimetic cytostatic that can damage the DNA molecule and cause multiple single and double strands. The bleomycin test is simple and inexpensive, and is based on scoring chromatid breaks in lymphocytes in vitro exposed to bleomycin during the late G2 phase of the cell cycle. This review looks into different factors that may affect test results and discusses its wide implementation in studies of genome instability usually caused by a combination of factors