Podijeljeno reprezentiranje II. Svjetskog rata (1941-1945) i rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995): Žene u Lašvanskoj dolini u Bosni

The attempt of this work is to present Lašva valley, region in Bosnia and Hercegovina with the majority of Croatian population during the Second World War and the recent war in Bosnia and Hercegovina. Lašva valley is presented through the eyes and narration of its own inhabitants, mostly women who were victims and witnesses of the Second World War and/or the war in Bosnia and Hercegovina, 1992-1995. By avoiding victimization and romanticisation, this article has the aim to reconstruct the insights and experiences of two generations of Croatian women in Lašva valley. The war memories from Lašva valley are presented chronologically through their narratives. It is important to emphasize that the author was only interested in psychological traumas, due to the fact that this topic is so vast. Consequently, the other dimensions of life were overlooked and left for further research.Ovaj rad nastoji prikazati Lašvansku dolinu, područje u Bosni i Hercegovini s većinskim hrvatskim stanovništvom, za vrijeme II svjetskog rata, te rata u Bosni i Hercegovini. Lašvanska dolina je predstavljena kroz pripovijedanje i viđena očima žena koje su bile žrtve i svjedoci II svjetskog rata i/ili rata u Bosni i Hercegovini, 1992-1995. Izbjegavajući viktimizaciju i romantizaciju, ovaj tekst ima za cilj ispitati unutrašnja preživljavanja i iskustva dviju generacija hrvatskih žena Lašvanske doline. Ratna sjećanja stanovnika, Hrvata Lašvanske doline predočena su kronološki kroz njihovo osobno kazivanje. Bitno je naglasiti da su autora interesirale psihološke traume, tako da su druge dimenzije života zapostavljene, te stoga ostavljene za neka buduća istraživanja

Podijeljeno reprezentiranje II. Svjetskog rata (1941-1945) i rat u Bosni i Hercegovini (1992-1995): Žene u Lašvanskoj dolini u Bosni

The attempt of this work is to present Lašva valley, region in Bosnia and Hercegovina with the majority of Croatian population during the Second World War and the recent war in Bosnia and Hercegovina. Lašva valley is presented through the eyes and narration of its own inhabitants, mostly women who were victims and witnesses of the Second World War and/or the war in Bosnia and Hercegovina, 1992-1995. By avoiding victimization and romanticisation, this article has the aim to reconstruct the insights and experiences of two generations of Croatian women in Lašva valley. The war memories from Lašva valley are presented chronologically through their narratives. It is important to emphasize that the author was only interested in psychological traumas, due to the fact that this topic is so vast. Consequently, the other dimensions of life were overlooked and left for further research.Ovaj rad nastoji prikazati Lašvansku dolinu, područje u Bosni i Hercegovini s većinskim hrvatskim stanovništvom, za vrijeme II svjetskog rata, te rata u Bosni i Hercegovini. Lašvanska dolina je predstavljena kroz pripovijedanje i viđena očima žena koje su bile žrtve i svjedoci II svjetskog rata i/ili rata u Bosni i Hercegovini, 1992-1995. Izbjegavajući viktimizaciju i romantizaciju, ovaj tekst ima za cilj ispitati unutrašnja preživljavanja i iskustva dviju generacija hrvatskih žena Lašvanske doline. Ratna sjećanja stanovnika, Hrvata Lašvanske doline predočena su kronološki kroz njihovo osobno kazivanje. Bitno je naglasiti da su autora interesirale psihološke traume, tako da su druge dimenzije života zapostavljene, te stoga ostavljene za neka buduća istraživanja

Školovanje ženske djece u Bosni i Hercegovini u doba Austro-Ugarske (1878. – 1918.)

U doba Austro-Ugarske ženska djeca bivaju ohrabrivana na obrazovanje ali samo do određene mjere. Naime, lokalno stanovništvo nije odobravalo školovanje ženske djece, osobito muslimansko, a niti Monarhija nije bila sklona školovanim ženama, o čemu svjedoči i nastavni plan i program u kojemu dominiraju ručni rad i predmeti vezani za kućanstvo. Ovo nosi skrivenu poruku da kad se žensko dijete uda ne mora raditi, ako je učiteljica, rad joj se zakonski zabranjuje, osim ako nije udana za učitelja. Ista se situacija nastavila i u razdoblju između dva rata

The Ideas of Reform Pedagogy in the Activities of Miljenka Vidović in Bosnia and Hercegovina

U Bosni i Hercegovini se između dva rata pojavljuje prosvjetno-etički pokret koji nudi poseban koncept obrazovanja odraslih, a osnivač mu je Miljenko Vidović. Zamisli pokreta bile su sprovesti preporod škole, pučkoga prosvjećivanja te umjetnosti i tiska. Ciljana skupina Vidovićevih prosvjetnih nastojanja bili su radnici i namještenici. Kako je u Bosni i Hercegovini stanje u prosvjeti bilo iznimno teško te 1919.godine, Vidović nastoji nastavne sadržaje povezivati sa stvarnim životom kako bi odgojio čovjeka, pojedinca kao slobodnu osobnost. Vidović i njegovi sljedbenici su smatrali da škole toga vremena „nijesu bile škole života, svjetla, topline i intimnosti, već škole skolastičke ukočenosti, bezbojnog života, gutanja znanstvenih disciplina, kojima su upravo sterilizirane za snažnu afirmaciju volje i osjećaja, bez kojih nema uspjeha u uzgoju.“ Ovaj pokret je uvelike uznemirio BiH javnost i imao je mnogo podupiratelja. Časopis Uzgajatelj (1923-1926) je bio glasilo ovog pokreta i bavio se pitanjima reformne pedagogije u kontekstu općeg društvenog i kulturnog razvoja. Ovim radom će se nastojati istražiti koliko su Vidović i njegovi sljedbenici kroz časopis Uzgajatelj utjecali na promicanje promjena u BiH školstvu toga vremena i pokušat će se razotkriti utjecaj ovoga pokreta, koji je još nazivan i \u27pravi put\u27. Ovaj pokret nije bio pošteđen ni oštrih kritika i optužbi da se radi o običnom kopiranju jednog stranog filozofskog nazora, a nipošto o „hramu, koji je narod sebi stvorio i komu je dao sadržaj i formu,“ kako se to voljelo isticati od strane njegovih gorljivih sljedbenika.The new educational-ethical movement with special concept of the adult education appeared in Bosnia and Herzegovina between the two world wars. The founder of this movement was Miljenko Vidović who had brave ideas to modernize schools, work on common people education, on art promotion and the newspaper’s organization. Target group of Vidović’s educational attempts were labourers and employees. When it comes to education, the situation in Bosnia and Herzegovina was extremely difficult in 1919. Therefore, Vidović’s intention was to connect teaching contents with a real life in order to educate a human being as independent individual. Vidović and his followers considered schools of that time as institutions without life, light and intimacy. According to them, these schools were full of „scholastic inflexibility, scientific discipline and diffident that only sterilized strong affirmation of will and emotion on which educational success was dependant“. This movement made contradicted affection in BiH publicity. The magazine Uzgajatelj (1923-1926) dealt with the issues of the Reform’s pedagogy within the context of a general social and cultural development. I would like to research in which extent Vidović and his followers influenced the changes in BiH schooling in the mentioned period of time and to uncover the influence of this movement that was also called a ‘right road’. Nevertheless, the movement faced a serious critics and accusation that it presented only plain plagiarism of a foreign philosophical attitudes and not at all „a temple built by common people who ensured right content and form to it.

Attitudes towards children with special needs

Odnos prema djeci s posebnim potrebama mijenjao se kroz povijest, ovisno o tomu kako su se mijenjali uvjeti života i u kakvom se političkom, socijalnom, kulturnom, ekonomskom i bilo kojem drugom okruženju određeno društvo našlo. Segregacijska praksa i fi lozofi ja prošlosti u Americi i u Europi imale su odlučujući utjecaj na položaj osoba s poteškoćama, odnos škole i društva u cjelini. Tadašnja ideja da se osobama s poteškoćama može pomoći u odvojenom okruženju, izolirano od ostatka društva, samo je osnažila socijalne stigme i odbojnost. Odbijanje obrazovanja djece s poteškoćama zajedno s drugom djecom samo je pridonijelo strogosti i homogenizaciji obrazovanja te dopunilo mit da rad u razredu s drugom djecom ne zahtijeva dodatnu modifi kaciju ili adaptaciju. U američkom je društvu, na primjer, slogan “mi protiv njih” pridonio proširenju nemogućnosti da se cijeni socijalna i kulturna različitost te da se više pozornosti pokloni onome što ljude ujedinjuje. Napuštanje prakse isključivanja koja je prevladavala u prošlosti, osigurava svim učenicima jednake mogućnosti da ispune svoje obrazovne potrebe unutar regularnog obrazovanja. Taj pomak olakšava napore ujedinjenja opće i specijalne izobrazbe u jedinstven sustav. Usprkos mnogim preprekama, ekspanzija inkluzivnog pokreta ukazuje na to da će škole i društvo nastaviti djelovati prema narasloj inkluzivnoj praksi, što predstavlja pozitivan odmak u odnosu na stare oblike i načine obrazovanja, kao i gledanja na tu problematiku.In this essay I have researched the history of special education in the USA, Germany and Bosnia and Herzegovina. I have found out some interesting facts about the position of children with special needs. As it is already known, segregation was very much present in the past centuries. Attitude towards children with special needs was inhumane. They were treated very badly and were mostly kept isolated from the “normal” children. But, the USA and Europe were imperialistic countries and many people from colonized countries came to the USA and Europe. Unity of people with completely different cultures, languages, religions etc. was impossible, but recommended. Thus, these people needed to be integrated in new societies and they were subordinated. Their children became children with special needs, even though they were in good mental and physical shape. Nevertheless they were different and needed to be hidden or educated in isolated environments. Situation in my country was not so good either. Examples that I have found out proved that relations towards children with special needs were deprived of human dignity. Those children were ignored and neglected. They did not go to schools. There were no special schools for such children until the previous century. Today, schools are those that can change traditional attitudes and improve the position of children who differ from majority by their colour, religion, etc. Children should learn about democracy and human behaviour during their lessons, but also in their families. They need to change the prejudices and backwardness. They should learn, listen and promote democratic aspects of human life. We need to educate free citizens. Inclusion of those children in schools is not possible if inclusion does not exist in society and in the conscience of every individual

Attitudes towards children with special needs

Odnos prema djeci s posebnim potrebama mijenjao se kroz povijest, ovisno o tomu kako su se mijenjali uvjeti života i u kakvom se političkom, socijalnom, kulturnom, ekonomskom i bilo kojem drugom okruženju određeno društvo našlo. Segregacijska praksa i fi lozofi ja prošlosti u Americi i u Europi imale su odlučujući utjecaj na položaj osoba s poteškoćama, odnos škole i društva u cjelini. Tadašnja ideja da se osobama s poteškoćama može pomoći u odvojenom okruženju, izolirano od ostatka društva, samo je osnažila socijalne stigme i odbojnost. Odbijanje obrazovanja djece s poteškoćama zajedno s drugom djecom samo je pridonijelo strogosti i homogenizaciji obrazovanja te dopunilo mit da rad u razredu s drugom djecom ne zahtijeva dodatnu modifi kaciju ili adaptaciju. U američkom je društvu, na primjer, slogan “mi protiv njih” pridonio proširenju nemogućnosti da se cijeni socijalna i kulturna različitost te da se više pozornosti pokloni onome što ljude ujedinjuje. Napuštanje prakse isključivanja koja je prevladavala u prošlosti, osigurava svim učenicima jednake mogućnosti da ispune svoje obrazovne potrebe unutar regularnog obrazovanja. Taj pomak olakšava napore ujedinjenja opće i specijalne izobrazbe u jedinstven sustav. Usprkos mnogim preprekama, ekspanzija inkluzivnog pokreta ukazuje na to da će škole i društvo nastaviti djelovati prema narasloj inkluzivnoj praksi, što predstavlja pozitivan odmak u odnosu na stare oblike i načine obrazovanja, kao i gledanja na tu problematiku.In this essay I have researched the history of special education in the USA, Germany and Bosnia and Herzegovina. I have found out some interesting facts about the position of children with special needs. As it is already known, segregation was very much present in the past centuries. Attitude towards children with special needs was inhumane. They were treated very badly and were mostly kept isolated from the “normal” children. But, the USA and Europe were imperialistic countries and many people from colonized countries came to the USA and Europe. Unity of people with completely different cultures, languages, religions etc. was impossible, but recommended. Thus, these people needed to be integrated in new societies and they were subordinated. Their children became children with special needs, even though they were in good mental and physical shape. Nevertheless they were different and needed to be hidden or educated in isolated environments. Situation in my country was not so good either. Examples that I have found out proved that relations towards children with special needs were deprived of human dignity. Those children were ignored and neglected. They did not go to schools. There were no special schools for such children until the previous century. Today, schools are those that can change traditional attitudes and improve the position of children who differ from majority by their colour, religion, etc. Children should learn about democracy and human behaviour during their lessons, but also in their families. They need to change the prejudices and backwardness. They should learn, listen and promote democratic aspects of human life. We need to educate free citizens. Inclusion of those children in schools is not possible if inclusion does not exist in society and in the conscience of every individual

The Ideas of Reform Pedagogy in the Activities of Miljenka Vidović in Bosnia and Hercegovina

U Bosni i Hercegovini se između dva rata pojavljuje prosvjetno-etički pokret koji nudi poseban koncept obrazovanja odraslih, a osnivač mu je Miljenko Vidović. Zamisli pokreta bile su sprovesti preporod škole, pučkoga prosvjećivanja te umjetnosti i tiska. Ciljana skupina Vidovićevih prosvjetnih nastojanja bili su radnici i namještenici. Kako je u Bosni i Hercegovini stanje u prosvjeti bilo iznimno teško te 1919.godine, Vidović nastoji nastavne sadržaje povezivati sa stvarnim životom kako bi odgojio čovjeka, pojedinca kao slobodnu osobnost. Vidović i njegovi sljedbenici su smatrali da škole toga vremena „nijesu bile škole života, svjetla, topline i intimnosti, već škole skolastičke ukočenosti, bezbojnog života, gutanja znanstvenih disciplina, kojima su upravo sterilizirane za snažnu afirmaciju volje i osjećaja, bez kojih nema uspjeha u uzgoju.“ Ovaj pokret je uvelike uznemirio BiH javnost i imao je mnogo podupiratelja. Časopis Uzgajatelj (1923-1926) je bio glasilo ovog pokreta i bavio se pitanjima reformne pedagogije u kontekstu općeg društvenog i kulturnog razvoja. Ovim radom će se nastojati istražiti koliko su Vidović i njegovi sljedbenici kroz časopis Uzgajatelj utjecali na promicanje promjena u BiH školstvu toga vremena i pokušat će se razotkriti utjecaj ovoga pokreta, koji je još nazivan i \u27pravi put\u27. Ovaj pokret nije bio pošteđen ni oštrih kritika i optužbi da se radi o običnom kopiranju jednog stranog filozofskog nazora, a nipošto o „hramu, koji je narod sebi stvorio i komu je dao sadržaj i formu,“ kako se to voljelo isticati od strane njegovih gorljivih sljedbenika.The new educational-ethical movement with special concept of the adult education appeared in Bosnia and Herzegovina between the two world wars. The founder of this movement was Miljenko Vidović who had brave ideas to modernize schools, work on common people education, on art promotion and the newspaper’s organization. Target group of Vidović’s educational attempts were labourers and employees. When it comes to education, the situation in Bosnia and Herzegovina was extremely difficult in 1919. Therefore, Vidović’s intention was to connect teaching contents with a real life in order to educate a human being as independent individual. Vidović and his followers considered schools of that time as institutions without life, light and intimacy. According to them, these schools were full of „scholastic inflexibility, scientific discipline and diffident that only sterilized strong affirmation of will and emotion on which educational success was dependant“. This movement made contradicted affection in BiH publicity. The magazine Uzgajatelj (1923-1926) dealt with the issues of the Reform’s pedagogy within the context of a general social and cultural development. I would like to research in which extent Vidović and his followers influenced the changes in BiH schooling in the mentioned period of time and to uncover the influence of this movement that was also called a ‘right road’. Nevertheless, the movement faced a serious critics and accusation that it presented only plain plagiarism of a foreign philosophical attitudes and not at all „a temple built by common people who ensured right content and form to it.

Bosna i Hercegovina – djeca migranti u razdoblju 1958.–1990.

U svjetlu današnjih zbivanja i migracija usmjerenih zapadnim zemljama, ovaj se rad bavi istraživanjem položaja djece migranata u razdoblju do 1958. – 1990. godine. Naziv se odnosi na djecu čiji su roditelji bili na privremenom radu u inozemstvu u zapadnim zemljama u vrijeme bivše države Jugoslavije. Djeca migranti često su bila u nezavidnom položaju, neprihvaćana u zemljama iz kojih su njihovi roditelji potjecali, ali i u zemljama u koje su njihovi roditelji odlazili na privremeni rad. Stoga nije bio rijedak slučaj da su ta djeca završavala u specijalnim odjelima škola zemalja primateljica bez prethodne kategorizacije ili dijagnoze. Pored navedenih teškoća, ova su djeca imala problema i pri povratku u matičnu zemlju. Naime, nakon više godina provedenih u inozemstvu, djeca su se osjećala izgubljeno u „novom“ okruženju i „novoj“ kulturi koju su skoro zaboravili. Ukoliko bi ostala u zemlji svojih predaka i nastavila školovanje, ta bi djeca nailazila na nerazumijevanje i neprihvaćanje od strane nastavnog osoblja lokalnih škola, pored poteškoća razumijevanja nastavnih sadržaja i drukčijih pristupa u nastavi. Njihovo uključivanje u školski sustav koji se razlikovao od prethodnog na koji su već bili naviknuti, prouzročio je nove probleme u njihovoj prilagodbi. Isto se događalo i djeci koja su započinjala novi život sa svojim roditeljima u stranoj zemlji. Ipak, djeca su puno prilagodljivija od odraslih i stoga se i postavljalo pitanje njihove asimilacije i činili su se koraci da se taj proces barem ublaži

The education of female children in Bosnia and Herzegovina during the ottoman ocupation from 1463. to 1878.

Kako je školovanje ženske djece u Bosni i Hercegovini u prošlim vremenima bilo rijetkost i predstavljalo, često, kamen spoticanja između onih koji su bili za i onih protiv, ovaj će članak pokušati podrobnije osvijetliti to pitanje. Svako je doba imalo svoje argumente i razloge zašto su žene ostajale postrani kad je u pitanju obrazovanje. U osmanskom razdoblju djeca su školovana u konfesionalnim školama koje su bile na niskoj odgojnoj-obrazovnoj razini. Uglavnom su poučavani vjerski predmeti i osnove čitanja i pisanja. Muškoj je djeci bilo dopušteno ići u škole, a za žensku to nije bilo uvijek najsretnije rješenje. Ponekad bi se u tekstovima koji su obrađivali osmansko razdoblje pojavio lik pokoje učiteljice, ali bez ikakva uvoda i zaključka otkud je došla i gdje je svršila škole. Međutim, i ti podaci svjedoče da su žene, istina rijetke u vrijeme Osmanskog Carstva, uspijevale steći određeno obrazovanje ili barem pismenost.The education of female children was a very rare phenomenon in the past of Bosnia and Herzegovina and it caused serious struggles between those who were for and those who were against such education. This article aims to shed some light to this issue. Each period of history had its own arguments and reasons for depriving women from education. During the Ottoman Period children were educated in confessional schools which were at a very low educational level. Religious courses were main school subject as well as reading and writing. Male children were allowed to go to schools but female children were not encouraged to do so. Sometimes in certain texts that deal with the Ottoman Period a few characters of female teachers are mentioned, but no details about their origin or education have been found. Nevertheless, these data prove that women, although not many of them, succeeded to gain certain education or become literate in this period