Adherencija pacijenata prema propisanoj medikaciji

Background/Aim Adherence is the extent to which a patient\u27s behaviour towards medication corresponds with the agreed recommendations from a health care provider. Non-adherence to long-term therapy for chronic diseases in developed countries is on average 50%. Poor adherence is the primary reason for poor outcomes, and is potentially a waste of health care resources. The objective of the Zagreb study was to assess the extent of adherence among the outpatients with long-term medication. Methods Patients with chronic diseases were interviewed during their visit to a public pharmacy. Their anonymity was guaranteed. The questionnaire was standardized and approved by the Ethical Committee. 635 questionnaires were collected in total (2000 were distributed). The study design was cross-sectional. The evaluation of pharmacist-patient relationships was also included in the study. 84 pharmacists volunteered to participate in the study. Results The average adherence to long-term medication was 41.7%. It was even lower in case of hypertensive patients (39%). The most frequent reasons for non-adherence were forgetfulness (60%), being away from home (45.4%), running out of pills (44.4%), inconvenient time schedule (40.9%), polypharmacy (39.5%), lack of the prescribed brand in the pharmacy (35.9%), feeling well (35.9%), and fear of side effects (29.6%).The pharmacist-patient relationships were seen differently on each side (p<0.05 in 5 of 8 questions). Only 14.3% of interviewed pharmacists asked patients to repeat the advice out loud, i.e. how to take the prescribed medicine. Conclusion Patients’ adherence to long-term medication is low in Zagreb. The strategy for interventions to change patients’ behaviour towards prescribed medication should be widely established. The role of pharmacists could be explored more.Uvod/Cilj Adherencija se definira kao razina pacijentova pridržavanja dogovora s liječnikom o propisanoj medikaciji. Procjenjuje se da je prosječna neadherentnost pacijenta prema dugotrajnoj terapiji kod kroničnih bolesti u razvijenim zemljama oko 50%. Slaba adherencija glavni je razlog neuspješnoga kliničkog ishoda, ali i potencijalnog trošenja sredstava za liječenje komplikacija bolesti uslijed neuspješnog liječenja. Proveli smo istraživanje u Zagrebu kod bolesnika kojima je propisana dugotrajna medikacija zbog kroničnih bolesti. Metode Pacijenti su intervjuirani prigodom posjeta javnoj ljekarni koja je sudjelovala u ispitivanju i uzimanja lijeka za kroničnu terapiju na recept. Standardizirani intervju odobrilo je Etičko povjerenstvo i pacijentu se jamčila anonimnost. Ukupno je prikupljeno 635 anketa. Studija je planirana kao presječna. Dio pitanja odnosio se na odnos ljekarnika i pacijenta. Samo 84 ljekarnika pristalo je sudjelovati u istraživanju. Rezultati Prosječna adherencija prema dugotrajnoj medikaciji bila je 41,7%, dok je u kohorti pacijenata s hipertenzijom bila čak i niža (39%). Kao glavni razlog neadherencije pacijenti su navodili zaboravljivost (60%), zatim nisu bili kod kuće u vrijeme uzimanja lijeka (45,4%), ili im je uzmanjkalo lijeka (44,4%) ili je propisano vrijeme uzimanja lijeka bilo nezgodno (40,9%) odnosno uzimaju više različitih lijekova (39,5%). Također se navodi razlog da nije bilo propisanog lijeka u ljekarni, a nisu mogli dobiti zamjenu (35,9%), neki su se osjećali dobro (35,9%) ili su htjeli izbjeći neželjene učinke lijeka (29,6%). Odnos pacijent-ljekarnik sudionici u studiji različito su ocijenili (u čak pet od osam pitanja odgovori su se razlikovali statistički značajno, p < 0,05). Na primjer, samo 14,3% ispitanih ljekarnika traži od pacijenta da glasno ponovi uputu o uzimanju propisane medikacije. Zaključak U Zagrebu je razina adherencije pacijenata prema dugoročnoj terapiji niska. Potrebno je strateški planirati i intervenirati kako bi se ponašanje pacijenata promijenilo. Moguće je kreirati novu ulogu farmaceuta u procesu povećanja adherencije prema propisanoj medikaciji

Lijekovi

Nakon donošenja novog Zakona o lijekovima i medicinskim proizvodima  (2003) i sustava referentnih cijena, očekivale su se    značajne uštede na području financijskih izdvajanja za lijekove. Tako su se u planiranju budžeta Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje pojavile stavke manje za nekoliko stotina milijuna kuna od realne potrošnje u prethodnoj godini.Kako u 2005. godini, tako i u 2006. godini. Podsjetimo, referentni sustav cijena znači prosječna veleprodajna cijena lijeka u Italiji, Francuskoj i Sloveniji, pa još 15% niže. Zašto su se kalkulacije pokazale krive? Od lijekova koje HZZO plaća za svoje osiguranike 74% ima status generika  (istekao patent), a 26%    je zaštićenih proizvoda. Dvije su opcije, ili se previše propisuje, ili su cijene i dalje previsoke. Najvjerojatnije oba čimbenika pridonose    ukupnom ishodu. činjenica jest da se broj ukupnog stanovništva, pa tako i osiguranika smanjuje, ali je prosjek recepata 7,5 godišnje po osiguraniku