Domesticating Fears and Fantasies of ‘the East’: integrating the Ottoman legacy within European heritage

'Europe' has no fixed geographical, historical, religious or cultural boundaries. Claims for the existence of European civilization as a discrete construct are continually made yet dissolve on close scrutiny. Here, we examine these claims at one of the grandest points of existential crisis and belonging for Europe, the relationship with the 'Other within': Turkey, the Balkans and Ottoman heritage in Europe. Through a hybrid semiotic and Foucauldian analysis of catalogues of eight high-profile exhibitions in the United Kingdom, Turkey, Belgium and Portugal we argue that an unsettled discursive struggle is at play, in which one 'Europe' articulates 'reconciliation' of profound civilizational difference while another, Ottoman, 'Europe' stakes a claim of right as an intrinsic component of what it means to be European in a contemporary context. We attempt to trace the role of museum marketing in the perennial accommodation/exclusion of the Ottoman Empire as an intrinsic component in the diversity of Europe’s cultural heritage

Genetički polimorfizmi u dijabetesu: Utjecaj na terapiju oralnim antidijabeticima

Due to new genetic insights, etiologic classification of diabetes is under constant scrutiny. Hundreds, or even thousands, of genes are linked with type 2 diabetes. Three common variants (Lys23 of KCNJ11, Pro12 of PPARG, and the T allele at rs7903146 of TCF7L2) have been shown to be predisposed to type 2 diabetes mellitus across many large studies. Individually, each of these polymorphisms is only moderately predisposed to type 2 diabetes. On the other hand, monogenic forms of diabetes such as MODY and neonatal diabetes are characterized by unique clinical features and the possibility of applying a tailored treatment. Genetic polymorphisms in drug-metabolizing enzymes, transporters, receptors, and other drug targets have been linked to interindividual differences in the efficacy and toxicity of a number of medications. Mutations in genes important in drug absorption, distribution, metabolism and excretion (ADME) play a critical role in pharmacogenetics of diabetes. There are currently five major classes of oral pharmacological agents available to treat type 2 diabetes: sulfonylureas, meglitinides, metformin (a biguanide), thiazolidinediones, and α-glucosidase inhibitors. Other classes are also mentioned in literature. In this work, different types of genetic mutations (mutations of the gene for glucokinase, HNF 1, HNF1ß and Kir6.2 and SUR1 subunit of KATP channel, PPAR-γ, OCT1 and OCT2, cytochromes, direct drug-receptor (KCNJ11), as well as the factors that influence the development of the disease (TCF7L2) and variants of genes that lead to hepatosteatosis caused by thiazolidinediones) and their influence on the response to therapy with oral antidiabetics will be reviewed.Dijabetes tipa 2 dosegao je proporcije epidemije u SAD (> 18 milijuna) i cijelom svijetu (170 milijuna oboljelih osoba) te ima tendenciju daljnjeg dramatičnog rasta. Stoga se u posljednje vrijeme ulažu napori da se otkriju i razviju novi farmakološki agensi za liječenje ove bolesti. Klasifikacija šećerne bolesti proširena je uspjesima istraživača na području genetike. Da bismo razumjeli farmakogenetiku antidijabetika neophodno je razumjeti genetiku samog dijabetesa. Kao što će biti prikazano u ovom radu veliki broj gena koji su povezani s razvojem dijabetesa takođe utječu i na odgovor na terapiju antidijabeticima. S druge strane, mutacije gena koji utječu na ADME (apsorpcija, distribucija, metabolizam i ekskrecija) lijeka imaju značajan utjecaj na farmakogenetiku oralnih antidijabetika. Utvrđeno je da je dijabetes genetički heterogena bolest. Uobičajeni oblici dijabetesa su gotovo uvijek poligenski i za razvoj same bolesti vrlo su značajne snažne interakcije među različitim genima kao i između gena i okoliša. Zbog toga mutacije ili polimorfizmi koji u manjoj mjeri utječu na funkciju gena mogu postati klinički značajni samo u slučaju kada se kombiniraju s drugim faktorima odnosno genima. Smatra se da u razvoju dijabetesa mogu sudjelovati stotine pa čak i tisuće gena. Do 2006. identificirano je nekoliko uobičajenih alela koji povećavaju rizik za razvoj dijabetesa, od kojih su najznačajniji PPARG (Pro12), KCNJ11 (Lys23) i TCF7L2 (T na rs7903146). Do danas je najveći uspjeh postignut u identifikaciji gena odgovornih za razmjerno rijetke oblike ove bolesti poput ”Maturity-onset diabetes of the young” (MODY) i neonatalnog dijabetesa. Monogenske oblike dijabetesa odlikuju jedinstvene kliničke karakteristike i mogućnost primjene individualnog tretmana. Genetički polimorfizmi enzima koji utječu na metabolizam lijekova, transportera, receptora i drugih ciljeva djelovanja lijekova povezani su s interindividualnim razlikama u efikasnosti i toksičnosti mnogih lijekova. Vrlo je važno da se na temelju farmakogenetičkih istraživanja mogu predvidjeti neki neželjeni efekti lijekova. Trenutačno postoji pet glavnih klasa oralnih antidijabetika: sulfoniluree, meglitinidi, metformin (bigvanid), tiazolidindioni i inhibitori α-glukozidaze. U literaturi se također spominju inhibitori dipeptidil peptidaze IV (DPP-IV), selektivni antagonisti kanabinoidnog receptora 1 (CB-1), glukagonu slični peptid 1 mimetici i amilin mimetici. Razumijevanje mehanizama koji rezultiraju disfunkcijom β stanica na fiziološkom i molekularnom nivou neophodno je za napredak u razumijevanju tretmana dijabetesa. U ovom radu dat je pregled različitih genetičkih mutacija (mutacije gena za glukokinazu, HNF 1, HNF1ß, Kir6.2 i SUR 1 podjedinicu KATP kanala ß stanica, PPAR-γ, OCT1 i OCT2, citohrome, KCNJ11, faktore koji utječu na razvoj bolesti (TCF7L2) i varijante gena koji dovode do hepatosteatoze uzrokovane tiazolidindionima) te njihov utjecaj na odgovor na terapiju oralnim antidijabeticima