Jesu li razlike u regionalnom razvitku u Hrvatskoj određene međunarodnom razmjenom?

Abstract

The purpose of this research is to investigate the role of international trade in the process of regional convergence in Croatia. Previous empirical and theoretical studies usually argued that international competitiveness and export orientation promotes regional convergence and enables less developed regions to increase economic growth through enhanced productivity and efficiency. The main hypothesis tested is that international trade is less significant in explaining regional growth differentials in Croatia. The method used for the analysis is a panel data model which is based on conditional convergence hypothesis. The model is oriented to identification of factors which explain growth differentials of Croatian counties, including variables related to international competitiveness. The fundamental result obtained is empirical evidence for conclusion that international trade is not to be assumed as a key determinant of the regional convergence process in Croatia. Regional growth in Croatia is primarily determined by quality of human capital, investments in fixed assets and structural features of individual Croatian counties. The main conclusion on the basis of the results is that in the past period, regional growth was primarily determined by domestic demand of households and government. The highest growth was recorded in counties in which public funds were invested in infrastructural projects and counties specialised in production of services for personal consumption. However, the role of international trade in the regional economic growth can be more pronounced in the future as a result of limited domestic demand. Improved international competitiveness is a prerequisite for successful and sustainable regional developmentCilj ovog istraživanja je ispitivanje značaja međunarodne razmjene u procesu regionalne konvergencije u Hrvatskoj. Ranija teorijska i empirijska istraživanja uobičajeno su utvrdila da međunarodna konkurentnost i izvozna otvorenost potiču regionalnu konvergenciju i omogućuju slabije razvijenim regijama ubrzani gospodarski rast putem unapređenja proizvodnosti i učinkovitosti. Osnovna hipoteza testirana u radu je da je međunarodna razmjena u slučaju Hrvatske manje značajna u objašnjavanju regionalnih razlika u ekonomskom rastu. Korištena je ekonometrijska analiza nad panel podacima, a kao teorijsko ishodište za formuliranje modela korištena je hipoteza uvjetne konvergencije. Modelom se utvrđuju faktori koji objašnjavaju razlike u brzini rasta hrvatskih županija, uključujući i varijable vezane za međunarodnu razmjenu. Temeljni rezultati sastoje se u davanju empirijske podloge za donošenje zaključka da međunarodna razmjena nije bila ključna determinanta koja je utjecala na proces regionalne konvergencije u Hrvatskoj. Umjesto međunarodne razmjene, regionalne razlike u gospodarskom rastu primarno su određene kvalitetom ljudskog kapitala, razinom investicija u fiksni kapital i strukturnim obilježjima pojedinih hrvatskih županija. Osnovni zaključak temeljem rezultata analize jest da je u dosadašnjem razdoblju, regionalni rast bio određen primarno kretanjem domaće potražnje kućanstava i javnog sektora. Najbrži rast zabilježen je u županijama u kojima su javna sredstva investirana u infrastrukturne projekte, te županijama koje su specijalizirane za pružanje usluga namijenjenih osobnoj potrošnji. Međutim, uloga međunarodne razmjene bit će naglašenija u budućem razdoblju kao posljedica ograničene domaće potražnje. Unaprjeđenje međunarodne konkurentnosti je preduvjet uspješnog i održivog regionalnog razvoja