Why Croatian healthcare policies are failing to combat cardiovascular diseases: an analysis of public policies and institutional obstacles

Ovaj rad istražuje razloge zbog kojih hrvatske zdravstvene politike ne postižu željene rezultate u prevenciji i smanjenju incidencije kardiovaskularnih bolesti, koje su vodeći uzrok smrtnosti u Republici Hrvatskoj. Analiza se temelji na kvalitativnom istraživačkom pristupu koji uključuje tematsku analizu strateških i normativnih dokumenata u razdoblju od 2012. do 2025. godine, kao i polustrukturirane intervjue s kreatorima politika i „uličnim birokratima“, odnosno akterima neposredno uključenima u provedbu preventivnih mjera. Dobiveni rezultati pokazuju da ključne prepreke uspješnoj implementaciji leže u nedostatku političke podrške, ograničenim institucionalnim i financijskim kapacitetima, slaboj unutar i međusektorskoj koordinaciji i suradnji, te odsutnosti sustavne evaluacije učinaka postojećih politika. Posebno se naglašava nesklad između formalno definiranih strateških ciljeva i njihove stvarne provedbe na terenu, što dovodi do fragmentiranosti i neodrživosti preventivnih intervencija. Rad zaključuje da unapređenje zdravstvenih politika u području prevencije kardiovaskularnih bolesti i rizičnih čimbenika zahtijeva jačanje kapaciteta uličnih birokrata, osiguravanje jasnijih mehanizama vertikalne komunikacije između različitih razina vlasti, kao i razvoj institucionalizirane međusektorske suradnje i evaluacijskih mehanizama. Samo integriran i koordiniran pristup može dugoročno doprinijeti smanjenju smrtnosti i poboljšanju zdravstvenih ishoda u skladu sa standardima razvijenijih europskih zemalja.This thesis examines the reasons why Croatian health policies fail to achieve the desired outcomes in the prevention and reduction of cardiovascular diseases, which remain the leading cause of mortality in the Republic of Croatia. The analysis is based on a qualitative research approach that combines thematic analysis of strategic and normative documents from 2012 to 2025 with semi-structured interviews conducted with policymakers and “street-level bureaucrats,” i.e. actors directly involved in the implementation of preventive measures. The findings reveal that the main obstacles to effective policy implementation lie in the lack of political support, limited institutional and financial capacities, weak intra- and intersectoral coordination and collaboration, as well as the absence of systematic evaluation mechanisms. Particular emphasis is placed on the discrepancy between formally defined strategic objectives and their practical implementation in the field, which results in fragmented and unsustainable preventive interventions. The study concludes that improving health policies in the area of cardiovascular disease prevention and risk factor management requires strengthening the capacities of street-level bureaucrats, establishing clearer mechanisms of vertical communication across different levels of government, and developing institutionalized structures for intersectoral collaboration and evaluation. Only an integrated and coordinated approach can contribute to reducing mortality rates and improving health outcomes in line with the standards of more developed European countries

Israel's secret diplomacy in the Middle East

Tema rada je tajna diplomacija Izraela na Bliskom istoku, regiji obilježenoj povijesnim sukobima, složenim političkim odnosima i dubokim kulturnim razlikama. Tajna diplomacija definira se kao oblik diskretnog diplomatskog djelovanja koji omogućuje postizanje dogovora izvan vidokruga javnosti i medija, čime se otvara prostor za fleksibilnije pregovore o osjetljivim pitanjima. Kroz primjere poput pregovora u Camp Davidu, Sporazuma iz Osla, Operacije Entebbe, tajnih pregovora oko Golanske visoravni te Abrahamovih sporazuma, istražuje se kako je Izrael koristio tajne kanale za rješavanje ključnih sigurnosnih, političkih i teritorijalnih pitanja. U pojedinim su situacijama izraelske obavještajne službe, poput Mossada, imale osobito važnu ulogu u provedbi tajnih pregovora, omogućujući sigurnost i podršku tijekom osjetljivih diplomatskih procesa. Iako tajna diplomacija ima mnoge prednosti, uključujući smanjenje političkog pritiska, povećanje diskrecije i izgradnju povjerenja, rad ukazuje i na izazove kao što su nedostatak transparentnosti i ograničena podrška javnosti.Tajna diplomacija ostaje ključan alat za rješavanje osjetljivih međunarodnih pitanja, osobito u regijama poput Bliskog istoka. Međutim, dugoročni uspjeh zahtijeva uravnotežen pristup koji kombinira tajnost s transparentnošću i uključivanjem javnosti kako bi se osigurala održivost postignutih sporazuma.The topic of the paper is Israel's secret diplomacy in the Middle East, a region marked by historical conflicts, complex political relations and deep cultural differences. Secret diplomacy is defined as a form of discreet diplomatic action that allows for reaching agreements outside the public and media, thus opening up space for more flexible negotiations on sensitive issues. Through examples such as the Camp David negotiations, the Oslo Accords, Operation Entebbe, the secret negotiations over the Golan Heights and the Abraham Accords, it is explored how Israel has used secret channels to resolve key security, political and territorial issues. In some situations, Israeli intelligence services, such as Mossad, have played a particularly important role in conducting secret negotiations, providing security and support during sensitive diplomatic processes. While secret diplomacy has many advantages, including reducing political pressure, increasing discretion and building trust, the paper also points to challenges such as a lack of transparency and limited public support. Secret diplomacy remains a key tool for resolving sensitive international issues, especially in regions such as the Middle East. However, long-term success requires a balanced approach that combines secrecy with transparency and public involvement to ensure the sustainability of agreements reached

Left-wing and right-wing populism in the 2021 Zagreb mayoral election

U suvremenim političkim sustavima populizam se sve češće prepoznaje kao važan dio političkog odlučivanja, i to ne samo na nacionalnoj, već i na lokalnoj razini. Ovaj rad analizira prisutnost populističkih elemenata u političkoj komunikaciji Tomislava Tomaševića i Miroslava Škore, dvaju kandidata za gradonačelnika Zagreba 2021. godine. Također, nastoji se utvrditi pripada li Tomislav Tomašević lijevom, a Miroslav Škoro desnom tipu populizma. Metodom analize sadržaja analizirane su sveukupno tri debate, dvije televizijske i jedna online debata. Analiza se temelji na kvalitativnoj i kvantitativnoj analizi a analizirane kategorije uključuju pozivanje na narod, antielitizam i prisutnost „opasnih drugih“. Rezultati pokazuju kako oba kandidata koriste populizam tijekom sučeljavanja, no u različitim kontekstima. Tomislav Tomašević je fokusiran na građansku participaciju i transparentnost dok je Miroslav Škoro fokusiran na tradicionalne nacionalne vrijednosti i zaštitu naroda od ideoloških prijetnji. Istraživanje doprinosi razumijevanju populizma u hrvatskom političkom kontekstu i njegov utjecaj na lokalne izbore.In contemporary political systems, populism is increasingly recognized as an important part of political decision-making, not only at the national but also at the local level. This paper analyzes the presence of populist elements in the political communication of Tomislav Tomašević and Miroslav Škoro, two candidates for mayor of Zagreb in 2021. It also seeks to determine whether Tomislav Tomašević belongs to the left-wing and Miroslav Škoro to the right-wing type of populism. A total of three debates, two televised and one online debate, were analyzed using the content analysis method. The analysis is based on qualitative and quantitative analysis, and the analyzed categories include appeals to the people, anti-elitism, and the presence of "dangerous others". The results show that both candidates use populism during the confrontation, but in different contexts. Tomislav Tomašević focuses on civic participation and transparency, while Miroslav Škoro focuses on traditional national values and protecting the people from ideological threats. The research contributes to the understanding of populism in the Croatian political context and its impact on local elections

Cyber security of the Republic of Croatia

U radu je istraženo stanje kibernetičke sigurnosti u Republici Hrvatskoj s naglaskom na djelovanje institucija, zakonski okvir i međunarodnu suradnju. Cilj istraživanja bio je utvrditi koliko je hrvatski sustav spreman odgovoriti na rastuće kibernetičke prijetnje te u kojoj mjeri je usklađen s europskim standardima. Posljedice prijetnji i napada nisu samo tehničke, nego i ekonomske, političke i sigurnosne: mogu dovesti do prekida poslovanja, gubitka povjerenja građana, visokih financijskih troškova i ugrožavanja nacionalne sigurnosti. Istraživanje je analiziralo kibernetičke prijetnje kojima su izloženi državni sustavi, privatni sektor i građani, uključujući malware, ransomware, phishing i napade na kritičnu infrastrukturu. Analizirane su glavne strategije i planovi koje je država usvojila za jačanje kibernetičke sigurnosti, uključujući zakonodavne mjere, tehničke i organizacijske postupke te smjernice za prevenciju i edukaciju. Kroz intervjue analizirana je uloga relevantnih tijela i institucija, njihov kapacitet, stručnost i raspoloživost resursa u odgovoru na prijetnje, kao i suradnju s međunarodnim partnerima. Rezultati su pokazali da je ostvaren napredak u izgradnji institucionalnih kapaciteta i zakonodavnom usklađivanju, ali da i dalje postoje ozbiljni izazovi povezani s birokracijom, nedostatkom stručnog kadra i zastarjelom infrastrukturom. Zaključeno je da daljnje jačanje otpornosti zahtijeva ubrzanje reformi, ulaganje u ljudske resurse i tehnologiju te intenzivniju međunarodnu suradnju.The paper explores the state of cybersecurity in the Republic of Croatia, with an emphasis on the activities of institutions, the legal framework and international cooperation. The aim of the research was to determine how prepared the Croatian system is to respond to increasing cyber threats and to what extent it is aligned with European standards. The consequences of threats and attacks are not only technical but also economic, political, and security-related: they can lead to business disruptions, loss of public trust, high financial costs, and threats to national security. The research analyzed the cyber threats faced by government systems, the private sector, and citizens, including malware, ransomware, phishing, and attacks on critical infrastructure. Key strategies and plans adopted by the state to strengthen cybersecurity were examined, including legislative measures, technical and organizational procedures, and guidelines for prevention and education. Through interviews, the role of relevant authorities and institutions was analyzed, along with their capacity, expertise, and availability of resources to respond to threats, as well as their cooperation with international partners. The results showed progress in building institutional capacity and legislative alignment, but significant challenges remain related to bureaucracy, a lack of skilled personnel, and outdated infrastructure. It was concluded that further strengthening of resilience requires accelerating reforms, investing in human resources and technology, and enhancing international cooperation

An Analysis of Contemporary Media Coverage of Deceased Celebrities : The Case of Princess Diana and Michael Jackson

„Analiza aktualnog medijskog izvještavanja o slavnim osobama preminulima u prošlosti: Slučaj princeze Diane i Michaela Jacksona“ istražuje kako suvremeni hrvatski portali izvještavaju o smrti ovih dviju slavnih osoba desetljećima nakon njihove smrti. Kroz analizu sadržaja portala 24sata i Večernji list istražuje se učestalost objava, tematski fokus i prisutnost senzacionalističkih i clickbait elemenata. Cilj rada bio je prikazati obrasce izvještavanja koji balansiraju između informativnosti i emocionalne eksploatacije, s naglaskom na načine oblikovanja kolektivne memorije i percepcije javnosti. Istraživanje je pokazalo da oba portala često koriste emocionalni ton, senzacionalne naslove i dramatizirane narative, pri čemu dominiraju teme privatnog života i obiteljskih odnosa nad profesionalnim postignućima. U fokusu rada su bile i etičke implikacije takvog izvještavanja, kao i uredničke prakse poput potpisanosti članaka i izvora informacija. Kroz kombinaciju kvantitativne i kvalitativne analize, rad ukazuje na trend spektakularizacije smrti u medijima te otvara prostor za daljnju raspravu o odgovornijem novinarstvu u izvještavanju o osjetljivim temama. Poseban izazov u radu bio je sažeti kompleksne teorijske i analitičke uvide unutar ograničenog opsega završnog rada, pritom zadržavajući jasnoću i relevantnost zaključaka

Podcast kao medijski sadržaj

U radu se istražuje razvoj podcasta kao suvremenog medijskog formata, s naglaskom na njegovu pojavu, teorijski okvir i razlike u odnosu na tradicionalne medije poput radija i televizije. Poseban fokus stavljen je na podcast scenu u Hrvatskoj, uključujući vrste podcast sadržaja, načine financiranja te njihovu ulogu u digitalnom medijskom krajoliku

EU military power as potential mechanism for global positioning

U suvremenom sustavu međunarodnih odnosa, vojne sposobnosti i tvrda moć država predstavljaju ključni alat za osiguranje teritorijalnog integriteta i zaštitu vlastitih građana kao i za ostvarivanje vlastitih ciljeva na globalnoj sceni. Razvojem EU kao ekonomske, političke i diplomatske sile te trenutnim sigurnosnim izazovima u svijetu (ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, odnos Kina-Tajvan) pitanje europske vojne moći postaje sve važnije. U trenutnom globalnom pozicioniranju gdje Sjedinjene Američke države postupno redefiniraju svoju ulogu vodećeg sigurnosnog čimbenika (globalnog policajca), a tradicionalni savezi poput NATO-a prolaze kroz prilagodbe novim izazovima, EU se nalazi pred ključnom dvojbom da li se nastaviti oslanjati isključivo na diplomatsku i gospodarsku snagu ili će razvijati neovisne vojne sposobnosti koje bi joj osigurale autonomno provođenje vlastitih politika i interesa u međunarodnim odnosima. Istraživačko pitanje mogućega jačeg obrambenog udruživanja EU s obzirom na pojedinačnu vojnu moć država članica važno je jer analizira ključne aspekte europske sigurnosti, strateške autonomije i političke kohezije. Postojeći europski način za rješavanje vanjskih sukoba i kriza sastoji se od civilnih i vojnih sredstava, tvrde i meke moći, strateške autonomije i suradnje s partnerima (NATO savez). Razvoj samostalnih obrambenih sposobnosti EU jača stratešku autonomiju EU u vojnom smislu, omogućuju joj projiciranje njezine moću u područjima interesa, ali samim time jača i sposobnost NATO saveza. Vojna moć EU predstavlja značajan, ali još uvijek nedovoljno koherentan potencijal za učinkovito globalno pozicioniranje. Iako raspolaže većim vojnim proračunom od mnogih globalnih sila, uključujući Rusiju i Kinu, sposobnost EU u projiciranju vlastitih interese izvan svojih granica ostaje ograničena nizom strukturnih i političkih prepreka. U ovom radu analizirani su ključni strateški izazovi s kojima se EU suočava u kontekstu stvaranja zajedničkih obrambenih kapaciteta te je postavljen temelj boljem razumijevanju izazova koje su potaknule EU u razmatranju jačanja vlastitih obrambenih kapaciteta. Nadalje, razmatran je mogući način i preporuke za budući razvoj obrambenog sustava EU te je za uspješno stvaranje europske vojne moći potrebna veća politička volja i koordinacija među članicama EU uz ključnu ulogu i jačanje suradnje s NATO savezom. Stvaranje zajedničkog europskog obrambenog sustava predstavljao bi značajan iskorak prema jačanju strateške autonomije EU i razvoju mehanizma globalnog pozicioniranja.In the modern system of international relations, military capabilities and hard power of states represent a key tool for ensuring territorial integrity and protecting their own citizens, as well as for achieving national goals on the global stage. With the development of the EU as an economic, political, and diplomatic power, and the current security challenges in the world (wars in Ukraine and the Middle East, the China-Taiwan relationship), the issue of European military power is becoming increasingly important. In the current global positioning, where the United States is gradually redefining its role as the leading security actor (global policeman), and traditional alliances like NATO are undergoing adjustments to new challenges, the EU faces a crucial dilemma of whether to continue relying solely on diplomatic and economic power or to develop independent military capabilities that would ensure the autonomous implementation of its own policies and interests in international relations. The research question of potential stronger defense cooperation within the EU, considering the individual military power of member states, is significant as it analyzes key aspects of European security, strategic autonomy, and political cohesion. The existing European approach of resolving external conflicts and crises consists of civilian and military means, hard and soft power, strategic autonomy, and cooperation with partners (NATO). The development of EU's independent defense capabilities strengthens the EU’s strategic autonomy in military terms, enabling it to project its power in areas of interest, while simultaneously strengthening NATO's capacity. The military power of the EU represents a significant but still insufficiently coherent potential for effective global positioning. Although it has a larger military budget than many global powers, including Russia and China, the EU’s ability to project its interests beyond its borders remains limited by a range of structural and political obstacles. This paper analyzes the key strategic challenges the EU faces in the context of creating joint defense capacities and lays the foundation for a better understanding of the challenges that have prompted the EU to consider strengthening its own defense capabilities. Furthermore, it considers possible ways and recommendations for the future development of the EU’s defense system, noting that the successful creation of European military power requires greater political will and coordination among EU member states, with a key role and strengthened cooperation with NATO. The creation of a common European defense system would represent a significant step towards strengthening the EU's strategic autonomy and the developing mechanism for global positioning

Asymmetric warfare in the 21 st century : the russian-ukrainian conflict analysis

Ovaj rad istražuje fenomen asimetričnog ratovanja u kontekstu rusko-ukrajinskog sukoba, s posebnim naglaskom na destabilizirajući učinak neregularnih snaga, gerilskih taktika i proxy ratovanja na konvencionalne vojne strategije. Analiza se usmjerava na utvrđivanje kako primjena tih asimetričnih metoda borbe smanjuje učinkovitost regularnih vojnih snaga te doprinosi produženju sukoba i ograničavanju vojnih i političkih uspjeha sukobljenih strana. U teorijskom dijelu rada definiraju se ključni pojmovi asimetričnog ratovanja te se daje povijesni pregled i kontekst rusko-ukrajinskog sukoba. Posebna pažnja posvećena je analizi kako su neregularne snage i gerilsko ratovanje utjecale na dinamiku sukoba, smanjujući učinkovitost tradicionalnih vojnih snaga. Nadalje, rad istražuje ulogu Ukrajine u širem kontekstu proxy ratovanja gdje se promatra kao sredstvo unutar geopolitičkog sukoba između Zapada i Rusije. Također se ispituju specifične karakteristike asimetričnog ratovanja koje su pridonijele produljenju sukoba i otežale postizanje konačnih vojnih i političkih rješenja za obje strane. Zaključak rada integrira nalaze iz analize i verificira početnu hipotezu koja glasi da asimetrično ratovanje u 21. stoljeću predstavlja izazov za konvencionalne vojne strategije. Pretpostavka je da sukob između Rusije i Ukrajine ukazuje kako uporaba neregularnih snaga i gerilskih metoda može značajno produžiti sukobe i ograničiti uspjeh sukobljenih strana, što ima šire geopolitičke implikacije. Ovaj rad doprinosi razumijevanju modernih vojnih sukoba i specifičnih izazova asimetričnog ratovanja.This Paper explores the phenomenon of asymmetric warfare in the context of the Russian-Ukrainian conflict, with special emphasys on destabilizing effects of irregular forces, guerrilla tactics and proxy warfare to the conventional military strategies. The analysis was focused on determining how those applied asymmetric methods decrease the efficiency of the regular military forces, thus prolonging the conflict, while limiting military and political success of the confronted adversaries at the same time. In the theoretical part of the Paper, key terms of asymmetric warfare were defined and historical overview of the Russian-Ukrainian conflict was given. Special attention was directed to analyze how the irregular forces and guerilla warfare influence the dynamics of the conflict, by reducing the efficiency of the traditional military forces. Furthermore, the paper explores the role of Ukraine in the wider context of proxy warfare, observed as a means in the geopolitical conflict between the West and Russia. In addition, the Paper examines how specific characteristics of asymmetric warfare contribute to the prolongation of the conflict and how they make the achievement of the final military goals more difficult for both sides. The Conclusion of the paper integrates the findings of the analysis and verifies the initial hypothesis, stating that the asymmetric warfare in the 21st century represents challenge to the conventional military strategies. Under the assumption that the conflict between Russia and Ukraine indicates the usage of the irregular forces and guerrilla methods as a significant factor to the prolonged conflict and limited success of both sides involved, which also has wider geopolitical implications, this Paper adds to the understanding of the contemporary military conflicts and the specific challenges of the asymmetric warfare

United through crisis: how the European Union centralizes powers in times of crisis

U ovom radu se nastoji odgovoriti na pitanje kako međunarodne krize utječu na smjer kretanja Europske unije u smislu rasta politika i centralizacije ovlasti, analizom središnjeg paradoksa dinamike europskih integracija u vrijeme krize. Paradoks je u tome da, kao odgovor na supranacionalističke tendencije neofunkcionalizma i dezintegracijski duh postfunkcionalne opozicije neofunkcionalizmu, liberalni intergovernmentalizam usmjerava pozornost na moć države. Ironično, upravo zbog tog fokusa na moć države, u procesu pregovaranja i cjenkanja kao izrazu racionalnog izbora državnih aktera, države članice stvaraju funkcionalno korisne nadnacionalne institucije kako bi učinkovitije odgovorile na krize; i stoga, iako započinje kao odgovor na supranacionalističke tendencije neofunkcionalizma, liberalni intergovernmentalizam paradoksalno vodi prema većem stupnju supranacionalizma. Ovakav način integracije, u kombinaciji s ovisnošću o prethodnim odlukama, gdje je stvaranje politika za rješavanje kriza lakši pothvat od reforme postojećih politika, dovodi do toga da se krize sve češće rješavaju rastom politika koje provode supranacionalne institucije EU-a ovlaštene od strane država članica. To rezultira centralizacijom ovlasti i efektom snježne grude rasta politika potaknutog krizama – procesom koji se u ovom radu naziva failing bigward (neuspjeh koji vodi prema rastu). Zatim se ispituje kako se ovaj uočeni fenomen primjenjuje na trenutačnu putanju Europske unije kroz analizu promjena u trgovinskoj politici, politici tržišta rada i regionalnom razvoju. Pritom se razmatra doživljavaju li ta područja rast politika i centralizaciju putem stvaranja novih politika, njihova širenja ili čak prijenosa ovlasti nakon europske dužničke krize 2009., migrantske krize 2015. i pandemije COVID-19. Ove se usporedbe zatim koriste za pružanje empirijskog konteksta koji ilustrira trend općenitog smjera Europske unije u smislu rasta politika i centralizacije ovlasti.This thesis serves to answer the question of how international crises affect the trajectory of the European Union in terms of policy growth and centralization of powers by examining the central paradox of European integration dynamics during crisis. This paradox is that in response to the supranationalistic tendencies of neofunctionalism and the disintegrational spirit of the postfunctional opposition to neofunctionalism, liberal intergovernmentalism focuses on state power. Ironically, because of that focus on state power, in the process of negotiation and bargaining as an expression of rational choice of state actors, functionally advantageous supranational institutions are created by Member States to better address crises; and thus, while beginning as a response to the supranationalistic tendencies of neofunctionalism, liberal intergovernmentalism paradoxically leads to greater supranationalism. This mode of integration, coupled with the path dependency associated with policy creation to address crises as an easier undertaking than policy reformation, crises are increasingly met with policy growth by Member State-empowered EU supranational institutions, and this results in centralization of powers and a snowball effect of crisis-driven policy growth, a process here termed “failing bigward.” The thesis then examines how this perceived phenomenon applies to the current trajectory of the European Union by examining policy changes in trade, labor market policy, and regional development, and whether they experience policy growth and centralization through policy creation, expansion, or even authority migration after the 2009 European debt crisis, the 2015 European migrant crisis, and the COVID-19 pandemic. These comparisons are then used to give empirical context to illustrate the trend to describe the general direction of the European Union in terms of policy growth and centralization of powers

Reporting on violence against women on the news websites 24sata.hr, dnevno.hr, telegram.hr and index.hr - a study of two cases

Ovaj diplomski rad bavi se analizom izvještavanja o nasilju nad ženama na četiri hrvatska informativna portala 24sata.hr, Dnevno.hr, Telegram.hr i Index.hr kroz dva slučaja. Cilj istraživanja bio je odrediti kako mediji izvještavaju o slučajevima nasilja nad ženama te poštuju li profesionalne i etičke standarde. Istraživanje se temelji na kvalitativnoj i kvantitativnoj analizi sadržaja 122 članka. Rezultati su pokazali da su analizirani portali često senzacionalistički izvještavali, otkrivali identitet žrtava i zanemarivali svoju društvenu odgovornost. Nijedan članak nije sadržavao informacije o dostupnoj pomoći žrtvama, a fotografije i naslovi najčešće su služile za privlačenje pozornosti čitatelja. Svi portali su o navedenim slučajevima izvještavali na sličan način, bez obzira na političku opredijeljenost njihovih publika. Zaključno, rad ukazuje na potrebu za promjenom novinarskog izvještavanja, preuzimanjem veće društvene odgovornosti i sustavnijem poštivanjem zakonskih i etičkih smjernica.This thesis analyzes the reporting on two cases of violence against women by four Croatian news portals—24sata.hr, Dnevno.hr, Telegram.hr, and Index.hr. The aim of the research was to determine how the media report on cases of violence against women and whether they adhere to professional and ethical standards. The study is based on a qualitative and quantitative content analysis of 122 articles. The results show that the analyzed portals frequently employed a sensationalist approach, disclosed the identities of victims, and neglected their social responsibility. Not a single article included information about support services for victims, and the photos and headlines were mostly used to attract readers’ attention. All portals reported on the selected cases in a similar manner, regardless of the political orientation of their audiences. In conclusion, the thesis highlights the need for a shift in journalistic practices, greater media responsibility, and more consistent adherence to legal and ethical guidelines