Leopold Auburger

Croatian

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

175Jezik, 65., OsvrtiIMA LI IPAK JEZIČNIH NEJASNOĆA U 6. I 7. ZAZIVUMATEJEVE MOLITVE GOSPODNJE(Mt 6, 9 – 13)? travanjskom broju ovoga 65. godi-šta Jezika, Mile Mamić i Ante Pe-riša daju opsežan filološki pregled hrvatske jezične povijesti Molitve Gospod-nje (Očenaša) i ocjenu njezinih raznovrsnih hrvatskih prijevoda.1 Poticaj je tomu radu bio, prema autorima, prigovor pape Franje doslovnomu i izvoru vjernomu prevođenju 6. zaziva poput hrvatskoga prijevoda „i ne uve-di nas u napast“ te apstraktnomu poimanju spomenutoga u 7. zazivu „zla“ („nego izbavi nas od zla“) umjesto konkretnoga poimanja izvornoga izraza kao ime za nadnaravnu osobu Zloga, znači Đavla odnosno Sotone.2Papin se prvi prigovor tiče sadržaja 6. zaziva, a teološki je obrazložen time da nije Bog taj koji nas uvodi u napast nego Sotona.3 Takav prigovor, međutim, nikako nije nov jer se već najkasnije od početka drugoga stoljeća o sadržaju toga zaziva raspravljalo u Crkvi i tumačilo ga se u od autora navedenom smi-slu „sačuvaj nas od napasti“ i „da nas Bog očuvao od prevelike kušnje … i da nam dade snage u kušnji da izdržimo kušnje koje nas snađu.“4Za razliku od prvoga Papina prigovora, koji se odnosi na sadržaj i poruku 6. zazi-va, drugi se prigovor tiče krivoga prijevo-da izvorne grčke riječi „toũ ponēroũ“ („του πονηρου“: ‚Zloga‘) budući da se njome na tom mjestu nedvojbeno konkretno spominje Sotona, znači Zli odnosno Đavao, a ne neko opće zlo.5 Taj je drugi prigovor sasvim oprav-dan. U starocrkvenoslavenskim se tekstovi-ma za isti grčki izraz rabe riječi „нєприязнь“ odnosno „нєприѣзнь“ (gen. „нєприязни“) i „лѫкавый“ (gen. „лѫкаваѥго“ odnosno „лѫкаваго“) kao imena za Đavla.Problematičan je međutim prigovor 6. za-zivu premda navedena značenjska zamjena sama za sebe vrijedi kao teološki aksiom. Ali raskorak je takvoga 6. zazivu pripisanoga značenja s izvornim izričajem evanđeosko-ga teksta prevelik da bi se takvo tumačenje moglo smatrati istinitim značenjem toga za-ziva, a ne samo preventivnim upozorenjem na možebitno krivo shvaćanje istoga. S tim u svezi, autori sasvim opravdano podsjećaju da je stručno općeprihvaćeno, da u uspored-bi s izvornim grčkim predlošcima hrvatski tekst 6. zaziva kao prijevod nema nikakvih jezičnih netočnosti ili nejasnoća.6 A među sa-mim grčkim rukopisnim predlošcima nema bitnijih jezičnih odstupanja i kolebanja. Iz svih bi se tih navedenih filoloških i teološ-kih danosti moglo zaključiti da je značenjski problem 6. zaziva Očenaša nerješiv. Ali, tak-vo bi stajalište bilo, s obzirom na iznimnu molitvenu razinu Očenaša kao jedinstvene Molitve Gospodnje, neprihvatljivo.Stoga treba nadalje tražiti rješenje koje sadržajno udovoljava i autentičnomu for-muliranju 6. zaziva i teološkom aksiomu, da OSVRTIuU1 Mile Mamić, Ante Periša: Trebamo li mijenjati Očenas – što, kako i zašto? Tisućljetni Očenaš naš hrvatski. Jezik, god. 65., br. 2., travanj 2018., str. 41. – 63.2 Nav. dj., str. 42.3 Nav. dj., str. 43.4 Nav. dj., str. 46.; o ranoj povijesti toga tumače- nja vidi Ernst Lohmeyer: Das Vater=unser, Göttingen, 1962., str. 134. – 135.5 Vidi Ernst Lohmeyer: Das Vater=unser, Göt-tingen, 1962., str. 153. – 159; Joachim Jeremias: Das Vater-Unser im Lichte der neueren For-schung. U: Joachim Jeremias: Abba. Studien zur neutestamentlichen Theologie und Zeit-geschichte, Göttingen, 1966., str. 170.6 Vidi bilj. 1., str. 44. – 45.176Jezik, 65., Osvrti7 Usp. bilj. 1., str. 45. – 46.8 Usp. Mt 6, 5 – 9; 14 – 15 (i kraće: Lk 11, 1 – 2): „Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri.“ (Mt 6, 5); „Kad molite, ne blebećete kao pogani.“ (Mt 6, 7); „Vi, dakle, ovako molite: …“ (Mt 6, 9); i kao osvrt na 5. zaziv (Mt 6, 12: „I otpusti nam duge naše …“): „Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke …“ (Mt 6, 14 – 15). Za Isusovu i ranocrkvenu molitvenu katehezu vidi Jeremias,  1966. (bilj. 5.), str. 152. – 154.; 156. – 157.9 Vidi Lohmeyer, 1962. (bilj. 5.), str. 139. – 143.Bog nas nikako aktivno ne uvodi u napast.7 Budući da je Isus po evanđeljima naučio svoje učenike moliti Očenaš prilikom op-sežnije molitvene kateheze, kojom se je Isus suprotstavio ostaloj molitvenoj praksi, dosta je vjerojatno da su prohibitivna čestica „(i) ne“ (grčki „(και) μη“) u 6. zazivu i suprotni veznik „nego“ (grčki „αллα“) u 7. zazivu rabljeni metajezično, znači u smislu „Ne tre-ba moliti: Uvodi nas u napast!, nego molite: Izbavi nas od Zloga!“8 Isti metajezični odnos imamo, na primjer, u Jakovljevoj poslanici u stihu „Neka nitko u napasti ne rekne: Bog me napastuje.“ Takvo je molitveno učenje u opreci sa židovsko-starozavjetnim poima-njem napasti i iskušenja kao testa, znači kao postupka kojim Bog provjerava čovjekovu pravednost i pobožnost.9Predloženo bi rješenje, koje, razumije se, treba smatrati samo radnom hipotezom, bilo jezično jednostavno rješenje bez stvarnih je-zičnih i/ili značenjskih promjena i zamjena. Metajezični se odnos može pismeno označi-ti interpunkcijskim znakom dvotočja, znači razgotkom „:“ i kurzivom („i ne: Uvedi nas u napast!, nego: Izbavi nas od Zloga!“), a govorno prozodijskom stankom iza „ne“ i „nego“ („i ne – Uvedi nas u napast!, nego – Izbavi nas od Zloga!“). U njemačkom bi pri-jevodu Očenaša, naprotiv, trebalo još i pre-urediti red riječi, naime u „und nicht: Führe uns in Versuchung!, sondern: Erlöse uns von dem Bösen!“ umjesto standardnoliturgijsko-ga „und führe uns nicht in Versuchung, son-dern erlöse uns von dem Bösen!“.Takvim bi se razumijevanjem bez nepri-mjerenih jezičnih promjena ujedno sačuvala tekstualna autentičnost 6. i 7. zaziva Molitve Gospodnje i udovoljilo teološkim prigovo-rima.Leopold AuburgerZLATNA FORMULA HRVATSKOGA JEZIKA ČA ‒ KAJ ‒ ŠTOlatna formula hrvatskoga jezika ča-kaj-što sažima i predočava na jednostavan i razumljiv način poput oznaka (eng. brand) bit hrvatskoga jezika kao trojstvenoga ili tropletnoga jezika, sastav-ljenog od triju dionica (stilizacija ili idioma/narječja) – čakavske, kajkavske i štokavske.Hrvatski jezik ostvario je, među inim, svoj supstandard u Ozaljskome književnom krugu u 17. stoljeću kada su plemenitaške obitelji Zrinski i Frankopan pisale mješavi-nom triju hrvatskih jezičnih dionica (hrvat-ska koiné, grč. mješavina), razvidnoj i u pre-tiskanome „Putnom tovarušu“ Ane Katarine Zrinske (Matica hrvatska, Čakovec, 2005). Potonji način miješanoga pisma mogao je biti put integracije kojim se, a tako i držim, zZ

Ima li ipak jezičnih nejasnoća u 6. i 7. zazivu Matejeve Molitve Gospodnje (Mt 6, 9 – 13)?

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia