Orofacijalni bolni poremećaji (OFP), temporomandibularni poremećaji (TMP) i komorbidna stanja – suvremene koncepcije i edukacija studenata dentalne medicine
Orofacial pain refers to pain associated with hard and soft tissues of the head, face and neck, which send impulses through the trigeminal nerve to the CNS to be interpreted as pain. Headaches, neurogenic, musculoskeletal and psychophysiologic pathology, cancer, autoimmune phenomena and tissue trauma represent the diagnostic range for the complaint of OFP. Various potential for pain from trigeminal receptive fields is the cause for a collaboration between the specialists belonging to different fields of medicine and those belonging to different fields of dental medicine. All of them participate in the evaluation and management of OFP. TMD is considered to be the main part of OFP and most practitioners are focused on evaluation, diagnostics and therapy of the disorder. In the sixties, W. Bell inaugurated the term temporomandibular disorder, which was generally accepted in praxis. This term suggested that apart from the problems regarding TMJ, there were also problems concerning masticatory muscles and all disorders associated with the function of masticatory system and their associated tissues. Different diagnostic systems and protocols are available for the research and classification of the TMD patients. The most common protocol used in research is RDC/TMD protocol (Research Diagnostic Criteria), which enables diagnoses according two axes: Axis I with somatic, and Axis II with psychophysical diagnoses, mostly for chronic TMP patients. In chronic TMP/OFP patients there is an increased probability of comorbid conditions. A need for modern diagnostics and management of TMP/OFP encouraged the development of a new course in graduate and postgraduate education of dental medicine students.Orofacijalni bolni poremećaji (OFP), temporomandibularni poremećaji (TMP) i komorbidna stanja; suvremene koncepcije i edukacija studenata dentalne medicine Orofacijalna bol podrazumijeva bol vezanu za tvrda i meka tkiva u području glave, lica i vrata koja putem trigeminalnog živca odašilje impulse koji se u CNS-u interpretiraju kao bol. Glavobolje, neurogena, muskuloskeletna i psihofizička patologija te tumori, infekcije, autoimuni fenomeni i tkivne traume mogu biti u dijagnostičkom opsegu orofacijalne boli. Raznoliki potencijal za bol nastalu u receptivnom području n. trigeminusa razlog je da evaluacija i terapija orofacijalne boli zahtijevaju suradnju različitih grana medicine, pri čemu posebnu zadaću ima dentalna medicina i njezine specijalističke grane. Temporomandibularni poremećaj (TMP) smatra se glavnim područjem orofacijalne boli i većina praktičara uglavnom se fokusira na procjenu, dijagnozu i terapiju toga poremećaja. Šezdesetih je godina W. Bell predložio naziv temporomandibularni poremećaj (engl. TMD, hrv. TMP) koji je postao popularan i opće prihvaćen. Ta sintagma sugerira ne samo probleme u temporomandibularnim zglobovima, nego uključuje i mastikatorne mišiće i sve poremećaje povezane s funkcijom mastikatornog sustava i okolnih tkiva. Za potrebe istraživanja i klasifikaciju ispitanika postoje različiti dijagnostički kriteriji i protokoli, a danas je najčešći RDC/ TMD (Research Diagnostic Criteria) koji dijagnoze razvrstava po dvije osi (os I. s dijagnozama somatskih i os II. s dijagnozama psihogenih podloga,
većinom kod kroničnih TMP-a). Kod kroničnih pacijenata s TMP/OFP-om povećana je mogućnost komorbidnih stanja. U dentalnoj je medicini potreba za suvremenim dijagnosticiranjem i zbrinjavanjem TMP/OFP-a rezultirala uvođenjem posebnog kolegija na dodiplomskoj razini, a i u poslijediplomskoj edukaciji
