Veljko Gortan

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

lO3 ologa i lingvista, održan 26. veljače o. g. u Jugoslavenskoj akademiji u Za-grebu, na kojem je pisac ovoga članka održao predavanje, koje se u skra-ćenom obliku i ovdje donosi , poslije svestrane diskusije, to je jasno i defi-nitivno utvrdio. BRIGA ZA PRAVILAN KNJIŽEVNI JEZIK Veljko Gortan Svaki se narod s pravom ponosi svojim književnim jezikom kao naj-vrednijom kulturnom baštinom. Po tome, kolika se briga posvećuje njegovoj pravilnosti i ljepoti, prosuđuje se opći stupanj kulture pojedinih naroda. Ni mi, koji često ističemo bogatu izražajnost i melodioznost svoga jezika, ne smijemo u čuvanju tih vrednota zaostajati za drugim kulturnim narornma. Kao primjer navodim Francuze, kod kojih se razvio upravo kult materin-skog jezika. No nije dovoljno svoj jezik voljeti i javno ga hvaliti, već ga treba i temeljito poznavati. Paziti na pravilnost jezičnog izraza nije dužnost samo jezičnog stručnjaka, filologa, nego svakog školovanog čovjeka. U širem smislu svi treba da budemo phil6logoi, t. j. ljubitelji riječi, ljubitelji svog jezika. Započet ću s naučnim radnicima. Bez obzira, koja im je struka, oni su iz poštovanja prema svom narodu dužni da poštuju vlastiti književni jezik, koji je potekao iz naroda i koji najizrazitije odražava njegovu individual-nost. Zato se njihova javna predavanja, stručne i naučne publikacije moraju odlikovati bar pravilnim književnim jezikom. No nije uvijek tako. Naila-zimo i na žalosne pojave, kako inače vrsni stručnjaci iznose svoja javna predavanja lošim jezikom i još gorim naglaskom, tako da su slušatelji, ako imaju smisla i osjećaja za ljepotu jezičnog izraza, izloženi pravim mukama slušajući, kako se naš lijepi jezik nemilice mrcvari. Pojave jezične nekulture treba suzbijati na svakom koraku. Ne može se kao opravdana isprika prihva-titi činjenica, što je netko potekao iz kraja, gdje se govori koji od dijale-kata. Ukoliko takav čovjek nije već u srednjoj školi ovladao književnim jezikom, treba da ga s mnogo mara i upornosti uči i kasnije ne zazirući od jezičnih priručnika. To, što je netko, tko javno djeluje kao predavač i kao pisac, doista vrstan liječnik, fizičar, prirodoslovac, pravnik i dr., nipošto ga ne lješava obaveze da dobro poznaje književni jezik i da se njime pra-vilno služi. Što se tiče knjiga i ostalih publikacija, čini mi se, da nemaran odnos prema pravilnosti, čistoći i ljepoti književnog jezika nekako podupire insti-tucija t. zvo lektora, kojih u posljednje vrijeme ima sve više. Kao što je poznato, kod svih naših nakladnih poduzeća i ustanova namješteni su lektori 104 ili jezični korektori. To su stručnjaci (nažalost, ima među njima i nestruč­njaka), kojima je zadatak da jezično i stilistički dotjeruju rukopise već pri-premljene za štampu. U tom poslu oni katkada muče tešku muku, a zahvat im je često tako zamašan, da bi se s pravom mogli nazvati suradnicima u -konačnoj redakciji rukopisa. Zato neki autori, imajući na umu, da će lektor ionako zaodjenuti njihov rukopis u lijepo jezično ruho, ne posvećuju dovoljno pažnje ni pravopisu ni jezičnom izrazu. Mislim, da bi bilo oprav-dano, da se u štampanim djelima, kojih je rukopis napisan lošim jezikom, tako da je bio potreban jači lektorov zahvat. pod imenom pisca navede i lektorovo ime uz oznaku: priredio za Vtamp u. Uvjeren sam, da bi takva mjera. iz koje bi se jasno vidjelo, da je pi ac premalo vodio računa o knji-ževnom jeziku, poticala takve pisce, da e uče bolje rukovati tako vrijednim sredstvom, kao što je jezik. Ne bi trebalo ni prikrivati ni podupirati nepI-smenu pismenost. Uzaludan je trud jezičnih stručnjaka da javnim predavanjima, član­cima i knjigama šire pravilan i lijep književni jezik, a da suzbijaju njegovo kvarenje, ako njihov rad ne nailazi na svestranu podršku drugih društvenih faktora. To je u prvom redu dnevna štampa, koja dolazi u ruke vrlo velikog broja ljudi i koju čitaju čak i oni, koji redovno ne čitaju knjige. Da li re-dakcije naših novina pružaju uvijek dovoljno pažnje kulturi književnog jezika? U stupcima naših dnevnih listova nalazimo ponekad ne samo stili-stički loše sastavljenih rečenica, nego i kršenja utvrđenih jezičnih pravila. Da to vkodi ugledu i novina i čitave naše društvene zajednice, nije potrebno posebno dokazivati. Takvih slučajeva, mislim, ne bi bilo, kad bi se ostva-rila prisnija suradnja između Hrvatskog filološkog društva redakcija naših novina. Isto su toliko za kulturu književnog jezika važne, ako ne i vazOlJe, i emisije radija, koje slušaju svakog dana tisuće i tisuće pretplatnika iz svih društvenih slojeva . U tim emisijama uz ostalo dolazi do izražaja i naglaša-vanje i govorna melodija. Svojim mnogostranim djelovanjem radio može znatno pridonijeti pravilnom izražavanju ili, obrnuto. vršiti štetan utjecaj. I tu će povezanost s Hrvatskim filološkim društvom biti vrlo korisna. Ne smijemo mimoići ni utjecaj filma. Kako nebrojeni posjetioci kine-matografskih predstava iz dana u dan či taju prijevodni tekst stranih filmova. taj bi tekst imao biti ne samo vjeran prijevod originala. nego i jezično bes-prijekoran. Da li je baš tako, prepuštam sudu čitalaca ovoga lista. Na ulogu kazališta u širenju kulture književnog jezika osvrćem se tek sada, poslije radija i filma, ne zato što bih smatrao, da je ona manje važna. nego zato, što se tu ne mogu iznijeti ozbiljni prigovori. O tome vode računa kazališne uprave. a pojedini glumci. bez obzira iz kojega su kraja. paze na 105 pravilno naglašavanje i na primjerenu govornu melodiju. Kad bi se i na drugim mjestima tako pazilo na književni jezik kao u kazalištu, jezični bi stručnjaci mogli biti zadovoljni. Prelazim na bolnu točku, na nagrđivanje književnog jezika u mnogim javnim natpisima. Ima ih, koji iskvarenim jezikom već dugo vremena prkosno bodu oči prolaznicima. Nije li već davno trebalo ukloniti te rječite primjere jezične nekulture? Koliko mi je poznato, Hrvatsko filološko društvo obratilo se u veZI s time na nadležne vlasti, postignut je načelan sporazum, ali do danas nije izvršeno ništa. Na kraju želio bih da spomenem našu srednju školu, kojoj je jedan od glavnih zadataka: osposobiti učenike. da se u govoru i pismu valjano služe književnim jezikom. Nije rijetka pojava da taj cilj imaju stalno pred očima uglavnom nastavnici hrvatskosrpskog jezika. dok nastavnici drugih predmeta (ima, doduše. i izuzetaka) niti sami paze na pravilno izražavanje niti ispravljaju učenike, kad u tome griješe. Tako oni kvare ono. što na-, tavnici materinskog jezika postižu s trudom i mukom. Kad bi svi nastavnici bez razlike pazili i kod sebe i kod đaka na pravilnost jezičnog izraza, po-voljni rezultati ne bi zacijelo izostali. Hrvatsko filološko društvo razvilo je u ovo nekoliko godina svoga po-stojanja živu i zamašnu djelatnost. Osnovano je nekoliko stručnih sekcija, koje Isu se dobro uhodale i koje pokazuju sve veću aktivnost. Osim toga uz časopis Jezik, koji sa svojih 3.200 pretplatnika nepobitno dokazuje, koliko je potreban, pokreću se još dvije stalne publikacije. To su doista zamjerni uspjesi. Ipak se može primijetiti. da je plodan i koristan rad u sekcijama bio uglavnom namijenjen filolozima. Osjeća se potreba, kako je to istak-nuto i na nedavnoj godišnjoj skupštini, da se Hrvatsko filološko društvo jače afirmira u široj javnosti i da njegov utjecaj bude što vidljiviji u rješa-vanju jezičnih problema. Brinuti se za kulturu književnog jezika nije filo-loška igrarija, nego vrlo ozbiljan narodni i društveni posao, koji kao takav treba i ocjenjivati. Trebalo bi da Hrvatsko filološko društvo postane u je-zičnim pitanjima arbiter, na koga bi se obavezno obraćali svi, kojima leži na srcu kultura našeg književnog jezika. Ono to može da bude, jer je oku-pilo najbolje stručnjake hrvatskosrpskog književnog jezika na našem po-dručju, koji su pozvani da daju mjerodavna tumačenja u spornim pitanjima. Tek prisnom suradnjom Hrvatskoga filološkog društva sa svim dru-štvenim faktorima, kojih djelovanje zasij eca u jezično područje, i zajed-ničkom brigom filologa i nefilologa moći ćemo poštovanje prema književnom jeziku prenijeti na najšire narodne slojeve. Taj je cilj tako vrijedan, da nas od njega ne smiju odvratiti nikakve poteškoće. 106 TVORBA IMENICA žENSKOGA RODA OD STRANIH IMENICA MUŠKOGA RODA SA ZAVRŠETKOM -t Mate Hraste Nedavno, na jednoj sjednici, izustio sam riječ kandidatica. Dvojici mojih drugova nastavnika neslavista učinio se taj oblik neobičan, pa možda i nepravilan. Dodali su u šali , da će o pravilnosti toga oblika morati napi-sati članak u Jeziku. Njihova primjedba ponukala me na razmišljanje i dala mi podstreka, da o tome problemu napišem ovaj članak. Koliko je meni poznato, o torne se u našem jeziku nije dosada po-sebno pisalo, iako su pored oblika za muvki rod imenica kandidat, intrigant, apsolvent, telefonist, komunist i t. d. potrebni i oblici za ženski rod, osobito danas, kada je žena u našoj zemlji izjednačena u svim pravima s muškar-cima pa može stupiti u svako zvanje. O tvorbi riječi u našem i u ostalim slavenskim jezicima u vezi s našim jezikom napisano je nekoliko studija, a posvećena su joj i poveća poglavlja u nekim najboljim naučnim gramatikarna našega jezika.! Prije nego prije-đemo na sufikse za tvorbu imenica ženskoga roda od imenica muškoga roda stranog podrijetla, koje su u povijesnom razvoju našega jezika ušle u nj, potrebno se osvrnuti na sufikse, kojima se takve imenice tvore od naših ime-nica slavenskoga podrijetla. Navest ću najprije imenice m. roda stranoga podrijetla, da čitaoci znaju, o kojima se imenicama radi. Pritom mislim na imenice ženskoga roda od ovih i sličnih imenica muškoga roda: ađutant, advokat, negromant, intri-gant, reprezentant, renegat, apsolvent, student, pacijent, sportist, specijalist, šovinist, ateist, materijalist, socijalist, protagonist, eKstremist i sl. Svaki onaj , koji pročita ove imenice, od neki.h bi napravio oblike za ženski rod nastavkom -ica, a od nekih nastavkom -l?inja, a od nekih jednim i drugim nastavkom. Tako nam je običnije reći: intrigantica, praktikantica, apsolven-tica, pacij entica, ali: pi j anistkinj a, materij alistkinj a. U našem jeziku najobičniji nastavak za tvorbu imenica ženskog roda od imenica muškoga roda jest -ica, na pr. gospodarica: gospodar, Hrvatica: Hrvat, kuharica: kuhar, lupežica: lupež, prijateljica: prijatelj, proročica: prorok, golubica: golub, kopačica: kopač, oračica, pastirica, čobanica i dr. Drugi je sufiks -inja: Grkinja: Grk, robinja: rob, Vlahinja: Vlah, pro-sjakinja: prosjak, vršnjakinja: vršnjak, zemljakinja: zemljak, Bošnjakinja: Bošnjak. 1 Duro Daničić: »Srpska deminucija i augmentacija«, Glasnik Društva srpske slo-vesnosti , B. XII, Beograd, 1860; A. Belić: »Zur Entwicklungsgeschichte der slavischen De<minutiv und Amplificativsuffikse«: Arch. fiir slav. Phil., XXIII; R. Bošković: »Razvitak sufiksa u južnoslavenskoj jezičnoj zajednici «. BibI. .Južn. fil. 6; A. Leskien: »Grammatik der serbo-kroatlschen Sprache«, Hci,delberg, 1914, 228-329; T. Maretić: »Gramatika i sti-listika hTv. ili srp. književnog jezika«. Zagreb. 193 1. 252-312. 

Concern for Correct Literary Language

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia