Danko Plevnik

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

212nije bila opsjenar, nego vješt redatelj ko-ji “pomoću ﬁ kcije konstruira stvarnost i upućuje poruke o prigrljenim apstraktnim vrijednostima” (str. 448).Nella Lonza u knjizi Kazalište vlasti analizira dubrovačku povijest iz jednog posve neobičnog očišta: iz očišta javnih manifestacija, ritualnih predstava kroz koje su se stvarali ideološki obrasci koji-ma se vlast služila u održavanju postoje-će hijerarhije i stabilizaciji tradicionalnog poretka. Ritualizaciju socijalnih odnosa u javnim manifestacijama srednjovjekovnih i renesansnih društava, osobito venecijan-skog, elaborirali su ranije neki znanstveni-ci (C. Diehl, J. Pocock, V. Conti, E. Muir i drugi) i time ukazali na mogućnosti ana-liziranja dubrovačkog društva u njegovoj temporalnoj i koncepcijskoj strukturi, kao “društva spektakla”. Autorica je znalački istražila konkretne fenomene iz dubrovač-ke zbilje, pronašla i upotrijebila primjere i dokumente u izvođenju teze o vlasti u njezinu teatarskom liku, pokazujući da se radilo o važnom i životnom dijelu zbilje, o konstruiranju identiteta simboličkim ele-mentima i kodiﬁ kaciji i perpetuiranju za-jednice. Knjiga je iznimno važan doprinos analizi dubrovačkog političkog sustava i prilog je antropologiji i etnologiji politike te povijesti nastanka političkih ideologija na našem prostoru.Marinko ŠišakPrikazJovan MirićKosovo i druge temeSKD Prosvjeta, Zagreb, 2010, 200 str. Mnoge su interpretativno-metodološke sličnosti između hrvatske i srpske historio-frenije. Tek nekoliko ilustracija.Samo Hrvati mogu razumjeti Srbe. Na Kosovu. Hrvati su govorili Srbima – ne možete imati svoju državu na našem te-ritoriju, otiđite u Srbiju. Srbi Albancima – ne možete imati svoju državu na našem teritoriju, otiđite u Albaniju. Hrvati – Srbi se prave ugroženim u Hrvatskoj. Srbi – Al-banci se prave ugroženim na Kosovu. Hr-vati – Srbi u Hrvatskoj su imali državu u državi. Srbi – Albanci na Kosovu su od au-tonomije napravili etničku državu. Hrvati – Srbi su nam srušili crkve. Srbi – Albanci su nam srušili crkve. Hrvati – mi smo povijesno patili više od Srba. Srbi – mi smo kroz povijest patili više od Albanaca. Hrvati – Srbi su se de-mografski proširili na Zapadni Balkan za-hvaljujući osvajanjima Otomanskog Car-stva. Srbi – Albanci su vjekovima koristili patronat Velike Porte u svojoj ekspanziji u dubinu balkanskog prostora. Hrvati – Srbi su uvijek bili na strani okupatora – Austro--Ugarske, Otomanskog Carstva, Italije. Sr-bi – Albanci su uvijek bili na strani Oto-manskog Carstva, Austro-Ugarske, Italije. Hrvati – Jugoslavija je bila nasilna politič-ka tvorevina. Srbi – Kosovo je bilo nasilna politička tvorevina. Hrvati – Hrvatska je Osvrti, prikazi, recenzije213država i Hrvata i Srba i svih drugih koji u njoj žive, ali ne može biti suverena država ni srpskog ni ostalih naroda. Srbi – Srbija je država i Srba i Mađara i Albanaca, ali ne može biti suverena država ni mađarskog ni albanskog naroda. Hrvati – prednost pri zapošljavanju imali su Srbi koji su mahom bili i suci. Srbi – prednost pri zapošljava-nju imali su Albanci, u okružnim sudovi-ma sudili su Albanci. Hrvati – Vojska RSK želi RSK pripojiti Srbiji. Srbi – OVK želi Kosovo pripojiti Albaniji. Hrvati su 1995. “srpski problem” riješi-li etničkim čišćenjem, što im je dopustio SAD. Srbi su na isti način 1999. htjeli ri-ješiti “albanski problem”, ali im to SAD nije dopustio.Dovde sve ide mitološki glatko, no kada se od resantimana približi povijesnim či-njenicama, analogije brzo padaju u vodu. Srbi u Hrvatskoj su od 1867. pa do božić-nog Ustava 1990. bili priznavani kao na-rod, dok su Albanci na Kosovu uvijek bili tretirani kao manjina. Ipak, hrvatske vlasti nisu priznale minuli rad Srba u hrvatskom ustavu, već Albance i njihovo pravo na dr-žavu Kosovo, koje 1912. nije bilo oteto al-banskoj državi jer još tada nije postojala, već je od Otomanskog Carstva bio vraćen okupirani teritorij Stare Srbije. Kao što po-stoje dvije paralelne prošlosti u Hrvatskoj o Hrvatskoj, tako postoje i na Kosovu o Kosovu. Na način koji se vehementno pro-tivi gledanjima hrvatske politike i politolo-gije na Kosovo progovorio je Jovan Mirić, sveučilišni profesor u mirovini zagrebač-kog Fakulteta političkih znanosti, knjigom Kosovo i druge teme, polemizirajući s in-stant “kosovolozima”, ali i onim autorite-tima koji se ne mogu ubrojiti među ana-litičke ekstremiste: Žarkom Puhovskim, Damirom Grubišom, Nikolom Viskovi-ćem, Ivom Bancem... Oni nemaju element koji bi ih stavio na istu emocionalnu ravan s njim jer nisu Sr-bi niti im kosovski mit zauzima veliki dio osobnog identiteta kao što je to za Hrva-te jezik. Mirić jest Srbin i ta činjenica ka-rakterizira i njegove premise i njegove za-ključke, budući da reducira sliku Kosova ponajprije na srpske nevolje, ispuštajući ovom prilikom kroniku albanskih nevolja, zbog predominacije potonjih u hrvatskim medijima. Nasuprot srpskim nacionalisti-ma – zatočenicima svojih kultova o srp-stvu Kosova i Kosovu srpstva, Mirić se za Kosovo ne bori samo osjećajima, već zna-nošću, pravdom, poviješću, koristeći sva raspoloživa znanja međunarodnog prava, međunarodnih odnosa, politologije i bal-kanologije, pozivajući se na studiju Duša-na Batakovića Kosovo i Metohija – istorija i ideologija (Beograd, 2007). Žestoko se protivi i antisrpskoj politici Slobodana Miloševića, ali i onim srbijan-skim znanstvenicima i političarima koji se olako odriču Kosova. Nakon tako vrućeg iznošenja svih mogućih argumenata zbog kojih Kosovo nije smjelo i ne smije biti albanskom državom, hladne glave konsta-tira: “Kao što samo nasiljem Kosovo mo-že biti otkinuto od Srbije, isto tako, samo nasilno ono može ostati u okvirima Srbije. Za Srbiju je gubitak Kosova težak gubitak. Jedino što bi bio još teži gubitak, to je osta-nak Kosova u sastavu Srbije!” Ima li izlaza iz ovog paradoksa?Ima, ali je on također na rubu ostvarivog: “Srbija ne smije (i ne može) svoje energi-je usmjeriti na povratak Kosova u granice Srbije. Ni političke, ni ekonomske, ni du-hovne. To bi bilo iscrpljivanje ionako po-Politička misao, god. 47, br. 2, 2010, str. 212-216214trošenih energija, a bez realnih izgleda da se poluče željeni rezultati. Ali, Srbija isto tako ne može dići ruke od Kosova i tako veriﬁ cirati nasilje, i ono unutarnje (kosov-sko) i ono vanjsko.” Kosovo je nastajalo na jedan underground način, Kačaničkim ustavom (26-30. rujna 1991) koji ga je proglasio suverenom neovisnom državom, što Miriću predstavlja duhovni genocid nad Srbima jer im osakaćuje emocionalni identitet i kolektivnu memoriju. Je li to oduzimanje Kosova uistinu bilo samo hir NATO-a? Nije li se ono pripre-malo na državnost kroz dvostruku fede-ralizaciju Srbije, kroz davanje prava veta pokrajinama, kroz pokrajinske atribute državnosti? Zašto su srbijanski političari išli na promjenu federalnog i republičkog ustava ako oni Kosovu dotad nisu omogu-ćavali državnost? Mirić umanjuje poslje-dice Miloševićeva brisanja odredbi Usta-va SFRJ iz 1974. na kojima je počivala arhitektura stabilnosti Jugoslavije te utje-caj SANU i Srpske pravoslavne crkve na stvaranje srpskog nacionalizma tezom da je neovisno Kosovo bilo projekt i prije po-jave Memoranduma i Miloševića. Opisu-je brojne kontradikcije fenomena Kosova, koje pripada i Srbiji i Jugoslaviji, koje je dio Srbije, a “prepušteno Srbiji” jer se re-publike “ponašaju kao da je Kosovo unu-tarnja stvar Srbije”. Kosovo je prestalo bi-ti unutarjugoslavensko i unutarsrbijansko pitanje od Bushove prijetnje Srbiji zbog Kosova 1992. preko pregovora u Rambou-illetu 1999. do Clintonova osvajanja Koso-va za Kosovare i Kumanovskog sporazu-ma iste te godine i njegova međunarodnog priznanja 2008. Srbiji se osvetilo to što je na Kosovo predugo gledala autistički i anakrono. Pri-znanje Kosova bilo je trgovanje političkom realnošću bez obzira na to kako deﬁ nirali realno. Hrvatska nije priznala Kosovo zbog antisrpstva. Priznala ga je 2008, a u NATO je primljena 2009. Bi li Kosovo bilo odu-zeto Srbiji da je bila članica NATO-a? Bi li se tada NATO usudio kršiti međunarodno pravo i suverenitet jedne priznate države? Turska je, recimo, u NATO-u od 1952, a u 1980-ima i 1990-ima pobila je od 15 000 do 30 000 Kurda a da zbog toga nije iza-zvala vanjsku etičku intervenciju. Postoje brojni mitovi i polumitovi o Kosovu, jedan od njih je da se na Kosovu zapravo vodi bratoubilački rat između pra-voslavnih Srba i islamiziranih Srba – Ar-nautaša i da će Kosovo obnoviti povratak Prečana. Zašto mit o Kosovu nije uspio uvjeriti srpske prognanike iz Hrvatske da se naseljavaju na Kosovo? Ipak, čini se da na mladima i sudbina Kosova ostaje. Vuk Jeremić je diplomatskom hiperaktivnošću postigao da Kosovo prizna samo 67 člani-ca UN-a. Bivši Mirićev student, prof. dr. Dejan Jović, danas glavni analitičar pred-sjednika Hrvatske Ive Josipovića, među rijetkima u Hrvatskoj pravi publicističko društvo profesorovoj analitičkoj usamlje-nosti.Evo zašto Mirić komplimentira svom kolegi: Jović smatra da bi o Kosovu tre-bale pregovarati Srbija i Albanija kako bi se Kosovari, tj. Albanci i Kosovci, koji su, naravno, uvijek Srbi, dugoročno pomiri-li, budući da su srpsko i albansko pitanje, uz makedonsko i bosansko, dva glavna otvorena pitanja Balkana. Srbi pristaju da Kosovo ostane presedan u međunarodnim odnosima, ali samo ako završi podjelom, tako da područje sjeverno od rijeke Ibra pripadne Srbiji. To je faktična legalizacija stanja. Korekcija granica Srbije i Kosova obavila bi se po načelu “jednakog gubitka” Osvrti, prikazi, recenzije215jer bi i Srbija i Kosovo time izgubili 12 po-sto svog nominalnog teritorija. Kosovo bi izgubilo svoje državno značenje. Naziv bi ostao samo za unutarnju upotrebu, Albanci bi Kosovo mogli nazvati “Sjevernom Al-banijom”, “Dardanijom” ili “Iliridom”. To bi trebalo biti u interesu i Kosovara kojima je najveći praznik Dan zastave, a izmišlje-na ahistorijska europska zastava nema tu simboliku kao dvoglavi crni orao na crve-noj podlozi. Mirić potpuno prihvaća Jovi-ćeve stavove i smatra da Albanci moraju pokazati svoju odgovornost razumijeva-njem srpske frustracije zbog gubitka Ko-sova i prihvatiti činjenicu da je “gubitak jednog dijela Kosova za njih manje bolan nego za Srbe gubitak cijelog Kosova!”Ali ukoliko Amerika ostane jedina sila koja će rješavati kosovsko pitanje, zaklju-čuje Jović, most na Ibru mogao bi postati novi Berlinski zid, a Kosovska Mitrovica – novi Berlin. Nakon ovakve postkosovske analize i strateške sugestije i Jović i Mirić priznaju da logika interesa koja je Srbiji otela Kosovo nije spremna na redeﬁ niranje svojih interesa. Je li na to spremno samo Kosovo, s obzirom na to da Veton Suroi najavljuje tajne pregovore Srbije i Koso-va? Mislim da je postkosovska podjela es-hatološki politički projekt. Pax Serbica ne može zamijeniti Pax Americana. Kosovo nije samo projekcija zakašnjelih želja, već i povijest propuštenih šansi Srbije. Koso-vo se u smislu u kojem to predlažu Jović i Mirić moglo podijeliti 1945, 1974, pa i 1980. te kao Sandžak ostati u Srbiji, jer bi Albanci tada lakše pristali na podjelu. Sr-bija, uostalom kao i Hrvatska, još vjeruje u teritorijalizaciju kao najvažniji element suverenosti, kao da ne živi u globalističkoj desuverenizaciji političke moći. Problem kako da različiti ljudi i narodi žive zajedno nije samo kosovski problem. Jasno je da su Srbi kao manjina zakinuti albanskom majorizacijom, stoga predlažem međuna-rodnoj zajednici da Srbi na Kosovu poput građana Portorika odlučuju svakih deset godina na referendumu o statusu i progre-su Kosova. To im može biti snažna poluga za reguliranje demokracije, dok će Koso-varima otvarati vrata u međunarodne insti-tucije koje su im još uvijek zatvorene. Na iglama zbog sudbine Kosova, Mirić o Kosovu piše patetično i nema onu ironič-nu lakoću kao kad piše o drugim temama. Njegov se tekst “Lustracija (purgacija alla Croatia)” zato i može ubrojiti među najbo-lje suvremene hrvatske polemičke eseje u kontrastu spram ideologije novopovijesti. Hrvatska je po njemu izvršila jedino etnič-ku lustraciju i to kao pomirenje svih Hrva-ta, a lustraciju svih Srba. Protivi se izjed-načavanju antifašizma i antikomunizma, što kao novo pomirenje predlaže Ivo Ba-nac stavom da “Ne možete biti antifašist, a da niste i antikomunist”. Jer bi po tome zaključak bio da su komunizam i fašizam isto. Što bi bilo moguće da antifašističke borbe uopće nije ni bilo i da su je organizi-rali kardinali i ustaše, a ne Tito i partizani. “Što je manje komunizma, to je više boraca protiv njega!” Mirić se ne miri sa zabora-vom antifašističkog bitka kao prozelitskim lijekom protiv patologije laži i mržnje, ne vjerujući da bi razgovor mržnje mogao biti uspješniji od govora mržnje. Stoga mu se ne može prigovoriti da izbje-gava suočavanje s novim činjenicama. On ih međutim ne želi elaborirati u kontekstu “dvaju monologa”, držeći se one indijske da se uspavanog čovjeka može probuditi, ali ne i onoga koji se pravi da spava. Knji-ga završava njegovom oporom, ali nada-Politička misao, god. 47, br. 2, 2010, str. 212-216216sve patriotskom spoznajom položaja Srba u hrvatskoj prošlosti i sadašnjosti: “Srbi čine integralni, neodvojiv dio hrvatske po-vijesti, kulture i politike. Sve to što je u posljednjih dvadesetak godina uništeno i što se uništava (uključujući i ljudsku sup-stancu), to je ranjavanje i destrukcija hr-vatskog korpusa i hrvatske kulture u svim njenim dimenzijama i značenjima. Samo se to još nitko Hrvatima ne usudi reći.”Srećom, to se 2. svibnja 2010. usudio reći hrvatski dramski pisac Ivan Vidić u emisiji “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića, izjavivši: “Domovina su Srbi u Hrvatskoj!”Danko PlevnikPrikazSiniša Rodin, Tamara Ćapeta, Iris Goldner Lang (ur.) Reforma Europske unije – Lisabonski ugovorNarodne novine, Zagreb, 2009, 410 str.U svibnju 2009. godine, svega pola go-dine prije stupanja na snagu Lisabonskog ugovora, objavljena je knjiga skupine au-tora predvođenih urednicima Sinišom Ro-dinom, Tamarom Ćapetom i Iris Goldner Lang, našim istaknutim stručnjacima za europsko pravo. Kako je u trećoj glavi, pod naslovom “Novi institucionalni okvir, Eu-ropski parlament, Europska komisija, Vi-jeće ministara i Europsko vijeće” napisala i sama urednica Goldner Lang, “u trenutku pisanja ove knjige budućnost Lisabonskog ugovora je i dalje neizvjesna”. I nakon vi-šemjesečnog odmaka od stupanja na snagu Reformskog ugovora ova knjiga predstav-lja izvorni doprinos hrvatskih znanstve-nika ovoj tematici, i to iz najmanje dvaju razloga. Kao prvo, ne postoji slična litera-tura domaćih autora o ovoj temi i, drugo, usmjerava pozornost na širi kontekst Lisa-bonskog ugovora kroz analizu gotovo svih njegovih aspekata te, kako navode autori knjige, donosi pregled najvažnijih struktu-ralnih i institucionalnih promjena u Uniji još od Ugovora iz Maastrichta. Knjiga je podijeljena u dvanaest glava, a svaki od deset autora1 – od kojih su većina profesori na Pravnom fakultetu Sveučili-šta u Zagrebu – preuzeo je odgovornost za bavljenje onim dijelom problematike Lisa-bonskog ugovora koji je najbliži njegovoj dosadašnjoj znanstvenoistraživačkoj prak-si.Prva glava knjige, autora Siniše Rodina i Iris Goldner Lang, nosi naslov “Lisabon-ski ugovor od 13. prosinca 2007. – što je novo?” Siniša Rodin je redoviti profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu, predstoj-nik Katedre za Europsko javno pravo, a predaje i na više poslijediplomskih studija, od kojih je na nekima (ko)direktor. On je ujedno i mentor doktorske disertacije Iris Goldner Lang, koja je docentica na Kate-dri za europsko javno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Njihov zajednički tekst koncipiran je kao kvalitetan sažetak najvažnijih promjena koje Lisabonski ugo-vor donosi u Uniji. Prvi dio rada usmje-1 Autori knjige su, osim navedenih urednika: Zlata Đurđević, Davorin Lapaš, Mislav Mataija, Tamara Perišin, Robert Podolnjak, Goran Sela-nec i Snježana Vasiljević.Osvrti, prikazi, recenzije

Jovan Mirić: Kosovo i druge teme

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia