Utjecaj hidroksiapatita na cijeljenje prijeloma kostiju dijabetičnih štakora: biomehanička i radiografska istraživanja

Abstract

Patients with diabetes mellitus incur a high incidence of fractures. This suggests that the structural integrity of the skeletal system may be compromised. This study was conducted to evaluate the effects of hydroxyapatite (HA) on fracture healing in diabetic rats by biomechanical and radiographic methods. Twenty-four adult male rats were randomly divided into four identical groups. Diabetes was chemically induced in 2 groups by alloxan. After 2 weeks, all the rats were anesthetized and a transverse osteotomy of the right radius was performed under aseptic conditions. In one diabetic and one non-diabetic group, the osteotomy gap was filled with HA while the other 2 groups did not receive HA. Radiographs were taken at 0, 15 and 35 days post operation. All the rats were euthanized 5 weeks post operation, and the radial bones were harvested and prepared for the threepoint bending test. Comparison between the HA treated groups (diabetic and non diabetic), demonstrated that diabetes significantly reduced the capacity of bone to loaded bending forces. The non-treated diabetic group showed fewer radiographic signs of union and remodeling of fractures in comparison with the other three groups. In conclusion the diabetic rats that did not receive HA exhibited inferior biomechanical properties and radiographic signs in comparison with the HA treated groups and the negative control group.Pacijenti sa šećernom bolešću često trpe od prijeloma kostiju. To govori da strukturna cjelovitost koštanoga sustava može biti narušena. Ovo istraživanje poduzeto je radi procjene učinaka hidroksiapatita (HA) na cijeljenje prijeloma kostiju u dijabetičnih štakora uporabom biomehaničkih i radiografskih metoda. Ukupno su 24 štakora bila nasumce podijeljena u četiri jednake skupine. U dvjema skupinama dijabetes je bio kemijski potaknut aloksanom. Nakon dva tjedna svi su štakori bili anestezirani te im je pod septičkim uvjetima učinjena transverzalna osteotomija desnog radiusa. Prostor između odlomaka nakon osteotomije štakorima jedne dijabetične i jedne nedijabetične skupine bio je ispunjen hidroksiapatitom dok štakorima drugih dviju skupina hidroksiapatit nije bio primijenjen. Radiografske snimke bile su uzete 0., 15. i 35. dana nakon operacije. Svi su štakori bili eutanazirani pet tjedana nakon operacije te su im uzete radijalne kosti za trotočkasti test savijanja. Usporedba između skupina obrađivanih hidroksiapatitom (dijabetičnih i nedijabetičnih) pokazala je da dijabetes značajno smanjuje sposobnost savijanja kostiju pri opterećenju. Neobrađivana dijabetična skupina pokazivala je manje radiografskih znakova spajanja i ponovnog cijeljenja prijeloma u usporedbi s drugim trima skupinama. Zaključno se može reći da su štakori kojima hidroksiapatit nije bio primijenjen pokazivali slabija biomehanička svojstva i radiografske znakove u usporedbi s onima kojima je bio primijenjen i onima iz kontrolne skupine