Maja Povrzanović Frykman

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia

Nar. umjet. 39/2, 2002, str. 219-257, PRIKAZI225Autor se, dakle, bavi samo jednom vrstom pljakaša koje javnost ne doživljava kaoobine kriminalce, istražujui oblike individualne (ili manjinske) pobune unutar seljakezajednice. Vrhunac socijalnog banditstva dogodio se u pretkapitalistikim ruralnimdruštvima u kojima se seljak, koji se odhrvao poslušnosti prema vladajuoj klasi ioslobodio pasivne svakodnevnice, okrenuo banditstvu. Rije je o seljacima odmetnicimakoje njihova država ili vlastelin smatraju otpadnicima, ali koji ostaju unutar zajednice kojaih cijeni, podržava i pomaže jer ih smatra junacima-osvetnicima, borcima za pravdu, aponekad ak i voama pokreta osloboenja. Upravo je taj odnos obinog seljaka i seljakabuntovnika, odmetnika, pljakaša ono što ini socijalno banditstvo specifinim, pri emune treba zaboraviti da je u praksi teško odrediti jasnu razliku izmeu socijalnog i obinogbandita, jer e pojedinac esto unutar svoje zajednice funkcionirati kao socijalni bandit(bandit s "uvjerenjem") dok e se izvan nje ponašati kao "obini" razbojnik.Luka ŠEŠOIvana Maek je švedska antropologinja, noodrasla je i školovala se u Zagrebu. Njezina di-sertacija "Rat iznutra: Svakodnevni život u Sa-rajevu pod opsadom" jedna je od malobrojnihknjiga objavljenih u ediciji Studija iz kulturneantropologije Sveuilišta u Uppsali koje go-vore o Europi. Kulturno kompetentna onakokako  to  antropolog  iz sredina daljih od neka-Ivana Maek, War Within,Everyday Life in Sarajevounder Siege, Uppsala University,Uppsala 2000., 313 str. (Acta Uni-versitatis Upsaliensis. Uppsala Stu-dies in Cultural Anthropology; 29)dašnje Jugoslavije vjerojatno ne može biti, autorica iz pozicije "bliskog outsidera"problematizira i kontekstualnu uvjetovanost poimanja "antropologije kod kue".Kao i za brojne druge antropologe i etnologe koji su pisali o ratovima iz civilne (uprimjeru Sarajeva nikako i pozadinske!) perspektive, i autoriina temeljna motivacija bilaje oteti zaboravu iskustva onih koji su u Sarajevu ostali, prenijeti njihova mišljenjaizreena njihovim vlastitim rijeima, te pokazati kako su ta mišljenja uvjetovana oružanimnasiljem. Pritom je njezina knjiga jedna od rijetkih temeljenih na istraživanju doslovnousred ratne opasnosti. Tijekom ukupno šest mjeseci provedenih u Sarajevu, u razdoblju od1994. do 1996., snimila je šezdesetak intervjua, strahovala, nadala se i dijelila uvjeteživota sa svojim u ratu steenim prijateljima, slušala, promatrala, uoavala, fotografirala,te zamalo poginula od snajperskog hica.Boravcima u opkoljenom Sarajevu osigurala je ne samo posebnu vrsnou komunikacijes ljudima s kojima je razgovarala, nego i u osobnom iskustvu utemeljeno razumijevanjenjihovih egzistencijalnih i konceptualnih preokupacija. To je posebno jasno upoglavljima o svakodnevnom životu pod opsadom, koja govore o aktivnoj borbi protivrasapa mirnodopskog smisla pomou umjetnosti i održanja urbanih navika, te ostrategijama suoavanja sa smru — od neobaziranja, "navikavanja", otkrivanja vjere ipredaje sudbini, do sarajevskog (u ratu, naravno, crnog) humora. Ta poglavlja potvrujuuniverzalnost ljudskog nepristajanja na poniženje ulogom žrtve, koje naglašavaju iistraživai ratnih iskustava civila u drugim dijelovima svijeta, ukljuujui i hrvatskeetnologe.Pišui o strategijama svakodnevnog života u uvjetima u kojima se ljudska energija ikreativnost uglavnom troši na zadovoljavanje temeljnih prehrambenih i higijenskihpotreba, Ivana Maek govori o ratnim okolnostima mijenjanom emskom konceptunormalnosti (negotiating normality) i o imitaciji života kao rezultatu. Tako su naime svojebivanje pod opsadom imenovali neki Sarajlije. Ipak, i takvim su, na svekolike minimumeNar. umjet. 39/2, 2002, str. 219-257, PRIKAZI226reduciranim životom, održali ne samo vlastiti dignitet nego i vrednovanja, obiaje i normeponašanja koje su omoguile sociokulturni kontinuitet predratne normalnosti i nakon rata.Relativiziranje odreenja normalnosti u ratnim okolnostima analizirano je i uopsežnom poglavlju o promjenama društvenih odnosa, koje, izmeu ostalog, nizom citataproblematizira ratno poimanje i praksu solidarnosti, moralne aspekte napuštanja grada,zdvojnost izbjeglikih perspektiva, brigu za djecu, iskustva razdvojenih obitelji, znaenjekomšiluka, prijateljstva i sarajevskog duha.Autorica ne porie nacionalizam u Sarajevu, no minuciozno opisuje i objašnjavapromjene identifikacijskih prioriteta izazvane nasilnom promjenom egzistencijalnihuvjeta, strahom i smru bližnjih. U dva poglavlja posveena "utjelovljenju nacije" iscrpnoocrtava povijesni kontekst etnoreligijskih tradicija i analizira sve tri nacionalneperspektive, ratom nametnute kao relevantne jedinice analize. Domaem e itatelju pritomi bez njezina objašnjenja biti jasno zašto nije mogla dati i etnografsku sliku sa srpskestrane opsade. Nasuprot pojednostavljenom dihotomiziranju "nacionalista" i"antinacionalista", te "pravih" i "lažnih" vjernika, etnografija Ivane Maek pruža složenusliku nacionalnih i vjerskih identifikacijskih procesa u Sarajevu. Pokazuje da suidentifikacijski procesi, u radu suprotstavljeni koncepciji identiteta kao esencijalnekategorije, prije svega bili utemeljeni u raznolikim posrednim i neposrednim ratnimiskustvima — od glasina, straha od neizvjesnosti i dnevnog suoavanja s mogunošubesmislene smrti, do vijesti o oružanim sukobima u drugim dijelovima zemlje i injenice daje raspolaganje humanitarnom pomoi u Sarajevu pridonijelo etnikom (samo)razlikovanjui distanciranju ljudi koji su svojim ostankom u gradu iz dana u dan dokazivali da žele održatinjegovu multietinost. Ovisno o kontekstu, identifikacije su bile mogue u svimdijelovima spektra, od uzimanja u obzir iskljuivo osobnih i moralnih kvaliteta, kad seprosuivalo bliske poznanike, do generaliziranja netrpeljivosti spram etnike skupinenapadaa i prihvaanja ideoloških formulacija "svojih" politikih voa i stranih donatorapomoi, koji su, inzistirajui na "etnikom principu", sustavno uvršivali unutarnjepodjele Bosne i Hercegovine.itatelju neiniciranom u ratnu problematiku opiranje nacionalistikom reduciranju sebei drugih na "pripadnike etnike skupine", kojemu je autorica bila svjedokinjom u Sarajevu,može se na prvi pogled uiniti paradoksalnim. Njezina knjiga, meutim, donosietnografski izvrsno utemeljen uvid u pogrešnost diskursa o ratu u Bosni i Hercegovini kaorezultatu stereotipne vjekovne meuetnike mržnje primjerene "neciviliziranom" Balkanu.No, nakon niza iskustava u kojima je "preživljavanje, vjeru i nacionalnost bilo teškorazdvojiti" (str. 191), ništa u Sarajevu nije ostalo isto. U kontekstu krajnjeg osiromašenja,umora, nepovjerenja, moralne indignacije, nenadoknadivih gubitaka, frustracije zbogrelativnosti pravde i iskustva vlastite marginalnosti u meunarodnom poretku, autoricazakljuuje da samo osmišljena politika može pokušati obnoviti duh zajedništvarazliitosti. Pritom ona upravo u sarajevskom identitetu vidi potencijal takve obnove; veu ratu je naime uoena prisutnost "etvrte nacije" — Sarajlija. No, kao što je knjiga IvaneMaek posveena iskljuivo iskustvima i identifikacijama ljudi u Sarajevu, tako je i u njojutemeljena mogunost optimizma oko poslijeratnih iskustava i identifikacija ogranienana taj grad. Pritom je ratnim migracijama izazvana ruralizacija grada izvor trajnihfrustracija i novih percepcija razliitosti nasuprot ratnoj jednakosti ljudi pod opsadom.Knjiga se sastoji od pet duljih etnografskih i etiri kratka teorijsko-analitikapoglavlja. S obzirom na žanr doktorske disertacije, zauuje škrtost uvida u antropološkuliteraturu o ratu, koja ukljuuje radove koji objašnjavaju zašto do nasilja dolazi, kako seono koristi, te kako je doživljavano "iznutra", iz pozicije žrtve. Autorica objašnjava svojepriklanjanje etnografskoj perspektivi kao jedinom relevantnom antropološkom pristupudoživ l jenom  iskustvu  nasilja. To je naime perspektiva koja dopušta analitikoNar. umjet. 39/2, 2002, str. 219-257, PRIKAZI227povezivanje biografije, povijesti i društvenog iskustva. Upuuje napose na zbornik Pathsto Dominance, Resistance and Terror, koji su 1992. uredile Carolyn Nordstrom i JoAnnMartin, te na knjigu Ellaine Scarry, Body in Pain: Making and Unmaking the World(1985). Potonja se knjiga, posveena razgradnji svijeta nametanjem tjelesne boli torturomkoju je nemogue izraziti izvan tijela samog, pokazala kljunom terorijskom inspiracijomantropološke interpretacije iskustava ljudi iji su "normalni", mirnodopski životi nasilnoprekinuti ratom i koji su zbog toga prisiljeni iznalaziti naine rekonstrukcije smisla imodusa svojeg društvenog postojanja — "pregovarati o normalnosti" rata. Njihovuperspektivu Ivana Maek naziva "dezerterskom", nasuprot "civilnoj" perspektivi ljudi kojirat nisu iskusili i koji ga vide samo kao radikalni prekid normalnosti, te nasuprot"vojnikoj" perspektivi iz koje je rat društvena pojava odreena legitimnim ciljevima,pravilima i sredstvima (str. 239-240). Iako je njezino razlikovanje ovih perspektivavrijedno, "dezerterstvo" iz civilnog odricanja normalnosti nasilju i njegova vojnogkorištenja bi možda bilo jasnije odredivo nekim drugim terminom. Ovaj naime usvakodnevnu govoru implicira kukaviluk, što je upravo suprotno opisima izdržljivosti,snage, kreativnosti, ovjenosti i moralne superiornosti napadaima, kojima ova knjigaobiluje i zbog kojih e je mnogi itatelj zaklopiti s osjeajem dubokog poštivanja spramljudi o kojima autorica piše.Iako svedene gotovo na signal prepoznavanja upuenom itatelju, spomenute teorijskepostavke organiziraju knjigu. S obzirom na tematiku kojom se bavi, ne udi da je autoricavažnijim smatrala progovoriti o iskustvima rata iz središta stradanja na nain kojiitateljima, koji ne dijele to iskustvo, pomaže ne samo da ih zamisle nego i da nekenjihove implikacije razumiju. Time se može objasniti i neupuštanje u usporedbe setnografskim uvidima u iste teme u drugim prostorima, kakvima obiluje antropološkaliteratura o iskustvima rata, pa i ona na koju se poziva u uvodu. Strogo zadržavanje namaterijalu prikupljenim vlastitim terenskim radom je, dakako, legitiman izbor. Uostalom,etnografski uvidi koji ovu knjigu ine jedinstvenom, iznimno su bogati i koliinom iznaenjima.S nekima od njih itatelji Narodne umjetnosti ve su se sreli, iako, kako autoricanapominje u predgovoru knjizi, "istraživanje o Bosni nije bilo popularno u Zagrebu" kad jezapoinjala svoj rad. Naime, lanak Ivane Maek o životu u opkoljenom Sarajevuobjavljen 1997. u broju 34/1 ovoga asopisa.Maja POVRZANOVI FRYKMANDominacija oružanog nasilja unutar globalnosve rasprostranjenijih ratnih, gerilskih i tero-ristikih djelovanja, pa i razliitih civilnih(ekoloških, antiglobalizacijskih) protesta, nesamo u zemljama treega svijeta, potaknula jeznanstvenike društveno-humanistikogusmjerenja  da  iznova  istražuju  rat  i  mir  kaoGoldstein, Joshua S., Warand Gender, How GenderShapes the War System andVice Versa, Cambridge UniversityPress, Cambridge 2001., 523 str.fundamentalne drštvene fenomene. Pritom su se interdisciplinarni pristupi i rodnaperspektiva pokazali najzahvalnijima i za dijakronijski i sinkronijski pregled razliitihtradicija i transkulturalnih iskustava. Na brojne akademske kolegije, znanstvene skupove izbornike o rodu i ratu — meu kojima dominiraju oni koje su osmislile i predvodilepredstavnice ženskih i rodnih studija — brzo su reagirali politolozi, vojni analitiari ipovjesniari. Jednu od takvih reakcija predstavlja i ova knjiga Joshue S. Goldsteina —— amerikog profesora meunarodnih odnosa iz Washingtona — koja je, meutim, plodpozitivnog trenda transdisciplinarnosti, brze razmjene informacija i istraživako-

Ivana Maček, War Within, Everyday Life in Sarajevo under Siege, Uppsala University, Uppsala 2000., 313 str. (Acta Universitatis Upsaliensis. Uppsala Studies in Cultural Anthropology; 29)

Ivana Maček, War Within, Everyday Life in Sarajevo under Siege, Uppsala University, Uppsala 2000., 313 str. (Acta Universitatis Upsaliensis. Uppsala Studies in Cultural Anthropology; 29)

Abstract

Similar works

Full text

Available Versions

Hrčak - Portal of scientific journals of Croatia