In trials against war criminals, the defendants often plead not guilty by reason of insanity in an effort to avoid assuming responsibility for the charged acts. The paper discusses the history of the insanity defence and some factors that might explain why war crimes are committed. The authors concentrate primarily on the psychological elements of insanity and the reasons for extreme violence appearing at the individual level. Persons charged with war crimes often use post-traumatic stress disorder as the basis for an insanity defence. The authors also consider insanity from the perspective of international criminal law. By explicitly and precisely defining insanity, the Rome Statute moved away from the general provisions employed by the Nuremberg Tribunal, while at the same time making a clear distinction between insanity and incapacity for trial. Insanity may be a complete defence resulting in exclusion of the criminal act and exclusion of the offender’s culpability.Na suđenjima ratnim zločincima optuženici su se često izjašnjavali da nisu krivi zbog neubrojivosti u nastojanju da izbjegnu preuzimanje odgovornosti za kaznena djela za koja su optuženi. Rad razmatra povijest korištenja neubrojivosti za obranu i neke čimbenike koji bi mogli objasniti zašto su neki ratni zločini počinjeni. Autori se usredotočuju prvenstveno na psihološke elemente neubrojivosti i razloge za ekstremno nasilje, koje se pojavljuje na individualnoj razini. Osobe koje se terete za ratne zločine često koriste posttraumatski stresni poremećaj kao osnovu za korištenje neubrojivosti u obrani. Autori također razmatraju neubrojivost iz perspektive međunarodnog kaznenog prava. Rimski statut se sa izričitim i preciznim definiranjem neubrojivosti odmaknuo od općih odredaba, upotrjebljenih na Nürnberškom sudu, u isto vrijeme čineći jasnu razliku između neubrojivosti i nesposobnosti za suđenje. Neubrojivost može činiti cjelovitu obranu, koja rezultira isključenjem kaznenog djela i isključenjem krivnje počinitelja
