Kultura i polityka zagraniczna

The Maastricht Treaty includes as the “second pillar” of the European Union a Common Foreign and Security Policy that is designed to improve co-operation in foreign policy, co-operation which has existed informally since 1970. However in recent times (for example, the Libyan crisis), the European nations have not found the single voice that has been expected of them. The article asks for the reasons for the difficulty in improving this policy. As hypothesis a linkage to culture is established, understood as values and attitudes but also memories and remembrances. The article explores the possibility that the differences in the foreign policy are linked with the long life of these elements in the collective mentality.Traktat z Maastricht stworzył II filar Unii Europejskiej – Wspólną Politykę Zagraniczną i Bezpieczeństwa, która powstała w celu poprawieniu współpracy w zakresie polityki zagranicznej, współpracy, która istniała nieformalnie od 1970 roku. Mimo to ostatnio (na przykład w odniesieniu do kryzysu libijskiego) europejskie państwa nie znalazły wspólnego głosu, którego od nich oczekiwano. Przedmiotem artykułu jest pytanie o przyczyny trudności w udoskonalaniu tej polityki. Artykuł bada możliwość wynikania różnic w polityce zagranicznej z długiego okresu trwania tych elementów w mentalności zbiorowej

These are the echoes: Sound Proof 2008-2012

Article in peer-reviewed journal Culture/Kultura for their thematic issue, Art Media and Cultural Memory. Based on the conference talk given at CCCS Annual Conference on Cultural Memory 4-7 September 2013

Il-kultura

Kull poplu jidher lura jew ‘il quddiem fix-xirka tal-bnedmin skont l-imġiba tiegħu u l-imġiba mhix ħlief l-espressjoni tal-kultura.N/

USMENA KULTURA KAO NARODNA KULTURA: MANJE I VIŠE

Na pitanje o mogućnosti definiranja narodne kulture kao usmene (i obrnuto) autor odgovara odbijajući svaku čvrstu i unaprijed utvrđenu kvalifikaciju kulture, a narodnu kulturu vidi kao kulturu društvene baze. Narodna tradicija crpe iz društvene memorije, povijesne tradicije koja ne mora uvijek biti samo usmena, nego može biti i pisana i likovna, ili miješana. Polazeći od stare Tylorove definicije, Bronzini smatra da je potrebno razmotriti faktore koji narodnu kulturu određuju kao povijesnu tradiciju. a naročito je važno istraživanje vremena i načina produkcije koji uvjetuju njezine funkcije

Diagnoza partycypacji w kulturze w wojew\uf3dztwie podlaskim

S\u142owa kluczowe: kapita\u142 spo\u142eczny; kultura wysoka; kapita\u142 kulturowy; kultura; polityka kulturaln

Upravna kultura

One of the basic administrative tasks is the executive function, which should be implemented by the executive branch in accordance with the law. This concept is present in the mechanistic view of the world as a system of checks and ba lances, but ignores the implementation of abstract and general rules. Openness of action and decision-making, negotiation and dialogue between the parties lead to better decisions, harmony, and joint action. Although it seems that these features are about the goals of democratic governance, they are actually the means that lead to confidence in the state’s action. Using the new (old) approaches to executive action could lead to more responsible behaviour, to the reduction of undesirable practices, and to the rational use of budget funds. The key lies in building trust based on mutual aid, in the cultivation of favourable working conditions, and in the enforcement of merits and of accountability. Administrative culture is largely a reflection of social climate – but it may also be alleviated to a higher level. The foundation for that is a legitimate expectation and commitment for its completion.Jedan od temeljnih upravnih poslova jest izvršna funkcija, koju bi trebala obavljati izvršna vlast prema slovu zakona. Ovaj koncept postoji u mehanicističkom pogledu na svijet kao sustav kontrole i ravnoteže, ali on ignorira primjenu apstraktnih i općih pravila. Otvorenost postupanja i odlučivanja, pregovaranje i dijalog između strana u postupku vode do boljih odluka, usklađenosti i zajedničkih akcija. Iako se čini da se radi o ciljevima demokratske vlasti, zapravo su u pitanju sredstva koja služe stvaranju povjerenja u postupke države. Korištenje novih-starih pristupa izvršnim radnjama moglo bi potaknuti odgovornije ponašanje, smanjenje broja nepoželjnih postupaka te racionalnu upotrebu proračunskih sredstava. Ključ je u izgradnji povjerenja koje se temelji na međusobnoj pomoći, njegovanju povoljnih radnih uvjeta te uvažavanju zasluga i profesionalne i političke odgovornosti. Upravna kultura u velikoj mjeri odražava društvenu klimu, no može ju se podići i na višu razinu. Podloga za to jesu legitimna očekivanja i odlučnost da se upravna kultura poboljša

Kultura kao afirmacija i negacija, Ne-kultura, Ne-kulturi

Pojam „kultura“ etimološki znači njegovanje, uzgajanje, obrađivanje. Uz kulturu se vežu vrijednosti i u osnovi zvuči uzvišeno. Stoga Ne-kulturu prije svega poimamo vrijednosno negativno, kao njenu negaciju, rušenje, agresiju. To dakako tako i jest (u slučajevima rata, rušenja kulturne baštine ili bilo kojeg onemogućavanja života). No, Ne-kultura kao antiteza kulturi iskazuje svoju logičku i stvarno afirmativnu osnovu. Ovaj očiti paradoks prisutan je u fenomenu kulture koji uz njegovanje znači i uraslost u društveni kontekst zasnovan na hijerarhiji i represiji, pa kultura simbolički i stvarno iskazuje tu represiju. Ne kulturi globalizacije, europocentrizma, androcentrizma, Ne dominantnoj kulturi, znači pozitivnu antitezu: afirmaciju kulture Drugih (trećeg svijeta, žena, nacionalnih manjina, mladih…), supkultura, kontrakultura, marginalnih kultura. Također, Ne potrošenoj kulturi i umjetnosti znači avangardnu kulturu i umjetnost. Stoga je ova zamršena igra kulture i Ne-kulture, teza i antiteza različitog značaja, čas skriven čas eksplicitni smisao života kulture