FAZE RAZVOJA INSTITUCIJE ZAŠTITNIKA GRAĐANA

For almost two centuries, the institution of the Protector of Citizens was perceived exclusively as a Nordic experiment. Only since the 1960s the world has been slowly beginning to discover which good sides and power has the function of the protector of citizens, and the real protection of citizens experienced a boom in the 1990s. Often the establishment of the institution of the protector of citizens was done quickly, so some elements have not always been thoughtfully included in the legal system. Thus, the institution of the protector of citizens was included in the legal system of some countries whose legal system is not at all suitable for such an institution and which basically needs to change. This fact is actually a stumbling block for the protector of citizens to be treated as an equal partner of the state administration. This paper deals with two specifc issues. The frst concerns the types and character of the normative and assessment standards related to different generation of protectors of citizens. The second concerns the importance of normative standards related to the protector of citizens, which should show a multi-layered justifcation for greater transparency of the normative standards used by the protector of citizens.Institucija zaštitnika građana se skoro dva veka doživlјavala isklјučivo kao nordijski eksperiment. Tek od 60-ih godina prošlog veka svet polako počinje da otkriva koje dobre strane i moć ima funkcija zaštitnika građana, a pravo zaštitništvo građana doživlјava procvat u devedesetim godinama prošlog veka. Često je uspostavljanje institucije zaštitnika građana urađeno na brzinu, tako da pojedini elementi nisu uvek osmišlјeno uklјučeni u pravni sistem. Događalo se da je institucija zaštitnika građana uključena u pravni sistem zemlje, a koji uopšte ne odgovara uvođenju takve institucije i koji iz osnova bi trebalo da se promeni. Navedena činjenica je razlog što se zaštitnik građana ne tretira kao ravnopravan partner državne administracije. U radu se razmatraju dva konkretna pitanja. Prvo, opisuju se tipovi i karakter normativnih standarda i standarda procene koje zaštitnici primenjuju u radu tokom istorijskog razvoja različitih generacija institucije zaštitna građana. Drugo, ispituje se značaj normativnih standarda koji se odnose na rad zaštitnika građana što bi trebalo da pokaže kompleksnost razloga veće transparentnosti normativnih standarda koje koristi zaštitnik građana

Angažman i političke institucije: slučaj ombudsmana

In this article, I examine the relationship between engagement and political institutions by using the example of the creation and development of the ombudsman institution. The article starts with the short introduction to key theoretical views about institutions, political institutions and institutionalization. Then, I concentrate on how political institutions change, i.e. whether they can be changed through social engagement and whether and when we can actually say that they are originally created by an engagement. By using the case of ombudsman, I explore if political institutions can engage themselves and under what conditions, that is, whether are institutions characterized by in-built permanent reflexivity possible.U ovom radu se na primeru nastanka i razvoja institucije ombudsmana propituje veza izme-đu angažmana i političkih institucija. Tekst započinjem kratkim osvrtom na glavna teorijska viđenja institucija, političkih institucija i institucionalizacije. Potom se koncentrišem na to kako se političke institucije menjaju, da bi fokus potom bio usmeren na to da li se one mogu menjati društvenim angažmanom, te da li se i kada može smatrati da političke institucije na-staju angažmanom. S tim u vezi, korišćenjem primera ombudsmana proveravam da li i pod kojim uslovima političke institucije i same mogu biti angažovane, odnosno da li su moguće institucije kojima je svojstvena kontinuirana refleksivnost spram sopstvenih normi delanja

Dezinformacije kao geopolitički rizik za transatlantske institucije

Disinformation has become a geopolitical risk for transatlantic institutions and for the global democratic alliance. Russia and China as authoritarian powers have had a long-standing interest to undermine the institutions of the liberal international order, led by the United States, the European Union and the NATO alliance. That way, disinformation can undermine trust in the liberal democratic system, including free market economy, individual liberty and open society. This geopolitical risk poses a significant threat to fact-based and evidence-based policymaking in many areas, including economy and security. Comprehensive counter-intelligence policy solutions can detect and mitigate this risk by ensuring broader institutional and societal resilience through lifelong civic education.Dezinformacije su postale geopolitički rizik za transatlantske institucije i za globalno demokratsko savezništvo. Rusija i Kina kao autoritarne sile imaju dugotrajni interes za potkopavanje institucija liberalnog međunarodnog poretka, pod vodstvom Sjedinjenih Država, Europske unije I NATO saveza. Na taj način dezinformacije mogu potkopavati povjerenje u sustav liberalne demokracije, uključujući slobodno tržišno gospodarstvo, individualne slobode i otvoreno društvo. Navedeni geopolitički rizik predstavlja značajnu prijetnju za stvaranje javnih politika na temelju činjenica i dokaza u mnogim područjima, uključujući ekonomiju i sigurnost. Cjelovita rješenja protuobavještajne javne politike mogu detektirati i ublaživati navedeni rizik, osiguravajući širu institucionalnu i društvenu otpornost kroz cjeloživotno građansko obrazovanje

Osebne vrednote in zaupanje v nacionalne institucije in institucije Evropske unije

V prispevku je predstavljena raziskava medsebojnega vpliva osebnih vrednot državljanov članic EU27 in njihovega zaupanja v nacionalne institucije in institucije EU. Ovrgli smo hipotezo, da osebne vrednote, z izjemo odnosa do demokracije in tolerance, vplivajo na omenjeno zaupanje. Le v okoljih, kjer je visoko vrednotena demokracija, je večje zaupanje v nacionalne institucije, v tistih, kjer prevladuje solidarnost, pa je večje zaupanje v institucije EU. Pokazalo pa se je, da obstaja statistično značilna razlika v zaupanju v institucije med državljani novih in starih članic EU27, kot tudi razlika v zaupanju v nacionalne institucije med državami z različnimi razredi pravnih sistemov. Nove članice imajo praviloma večje zaupanje v institucije EU od povprečja in manjše zaupanje v nacionalne institucije. Stare članice pa kažejo večinoma večje zaupanje v nacionalne institucije in precej deljeno zaupanje v institucije EU. Tudi značilnosti pravnega sistema v posamezni članici EU vplivajo na zaupanje državljanov v nacionalne institucije, ne vplivajo pa na zaupanje v institucije EU. Izrazito veliko zaupanje kažejo državljani držav iz skandinavskega pravnega kroga, medtem ko je zaupanje v nacionalne institucije v postsocialističnih državah skoraj trikrat manjše

Institucionalna promena i paradoks (restitucije i) restauracije institucije

My intention in this text is to present the most significant contribution of some French philosophers and anthropologists to the notion of reconstruction and advancement of institutions. The paradox of change, reform or transformation of the institution – is an entirely new institution possible? How do institutions die? – lies in the difficulty or even impossibility to change something that manifests what we are as a group. If institutions really present or represent the relations among all of us, how can they be changed in the first place? Whence the capacity for change? What allows for the idea of the “new”?U ovom tekstu mi je namera da pokazem najvažniji prilog nekih francuskih filozofa i antro-pologa u vezi sa rekonstrukcijom i poboljšanjem institucija. Paradoks promene, reforme ili transformacije institucije (da li je moguća potpuno nova institucija i kako umiru institucije?) zasniva se na teškoći ili nemogućnosti da se promeni nesto što manifestuje ono sto mi kao grupa jesmo. Ako institucije predstavljaju ili pokazuju zapravo relacije koje postoje između svih nas, kako je moguće menjati ih? Odakle kapacitet za promenu i kako je uopšte moguća ideja „novog“

Ispitivanje korupcije u Hrvatskoj: povjerljivost ankete i povjerenje u institucije

In an attempt to explore the linkages between corruption surveys, underreporting corruption experiences and causes of reluctance to report corruption, this paper provides insight into solutions applied to mitigate the underreporting risks in surveying corruption experiences in Croatia. Based on the “Survey on use of public services and public integrity” conducted in Croatia in the summer of 2010, the issue of underreporting corruption is assessed here with a two-fold approach. The study first discusses the various aspects of the survey methodology applied, where the main concerns were the willingness of respondents to report corruption and their perceptions regarding risk of personal data misuse. Potential reluctance to admit involvement in corruption as a criminal act might be driven by a fear of subsequent surveillance or investigation. Further, we investigate the concerns expressed by respondents regarding the misuse of data, in particular with regard to protecting anonymity. The other issue arises from the direct survey results and refers to citizens’ attitudes and reasons for (not) reporting crime to official institutions. The analysis particularly focuses on reporting corruption experiences, both formally and informally. The results of the survey show a very high level of citizens’ opportunism and lack of public trust in institutions that might impede anti-corruption efforts in Croatia.Rad polazi od postojeće literature o anketama o korupciji, metodološkom problemu odbijanja odgovora o stvarnim iskustvima korupcije te o potencijalnim uzrocima neprijavljivanja korupcije. Studija opisuje konkretnu problematiku u anketnom ispitivanju korupcije i primijenjena rješenja kako bi se smanjio rizik davanja odgovora koji podcjenjuju stvarna korupcijska iskustva građana. Temeljem „Ankete o korištenju javnih usluga i poštenju u javnim službama“ provedenoj u Hrvatskoj u ljeto 2010. godine, u radu se problem neprijavljivanja korupcije razmatra s dva različita stajališta. Prvo se analizira spremnost anketiranih da potvrde svoje sudjelovanje u korupcijskom djelu, pri čemu odbijanje davanja odgovora može biti uzrokovano strahom od nadzora i praćenja ili kriminalističke istrage. U radu se ispituje i percipirani rizik zlouporabe osobnih podataka i mišljenje ispitanika o zaštiti anonimnosti. Drugo istraživačko pitanje izravno proizlazi iz rezultata ankete, a obrađuje stavove ispitanika i razloge neprijavljivanja kriminala službenim institucijama. Zasebno se analiziraju formalno i neformalno prijavljivanje slučajeva korupcije. Rezultati ankete pokazuju visoku razinu oportunizma građana i nedostatak povjerenja u institucije, što može predstavljati prepreku učinkovitoj provedbi antikorupcijske politike u Hrvatskoj

Evaluacija psihosocijalnih aspekata djelovanja Ureda pravobranitelja za djecu Republike Hrvatske

Evaluacija psihosocijalnih aspekata Ureda pravobranitelja za djecu Republike Hrvatske odnosila se na analizu društvenog konteksta razvoja prava djeteta, analizu profila djelatnosti pravobranitelja za djecu u Republici Hrvatskoj, pri čemu je analizirana djelatnost Ureda na programskoj razini i na razini pojedinačnih predmeta, obzirom na doprinos uređenju legislative i na način predstavljanja djelatnosti ureda u novinskim medijima. Sve analize govore u prilog tome da je ured pravobranitelja za djecu u promatranom petogodišnjem razdoblju vrlo aktivno i djelotvorno izvršavao svoje temeljene zadaće definirane zakonom o pravobranitelju za djecu, pridržavajući se pritom najviših profesionalnih načela i standarda postupanja pravobranitelja definirana na internacionalnoj razini. U zaključku evaluacijskog izvješća izneseni su prijedlozi za unapređenje onih segmenata djelatnosti koji se odnose na dokumentiranje rada