Signifigance of Al Silicate in Staurolite-Grade Rocks, Central Maine

Guidebook for field trips in southern and west-central Maine, October 13, 14 and 15, 1989: New England Intercollegiate Geological Conference 81st annual meeting: Trip A-

Petrology and field relations of M2 metamorphism in west-central Maine

Guidebook for field trips in southwestern Maine: New England Intercollegiate Geological Conference, 78th annual meeting, Bates College, Lewiston, Maine, October 17, 18, and 19, 1986: Trip B-

Wechselbeziehungen zwischen endogenem veränderlichen Testosteronspiegel und fettfreiem Körpergehalt bei Jungen und Älteren Sportlern

The purpose of this study was to examine the endogenous circulating testosterone levels and lean body mass (LBM) in young to middle-aged physically active - sportsmen to determine, whether there any relationships between these parameters in normal circumstances (i.e., no medical problems or pharmacolo- gical manipulations). Healthy, drug-free men (n=127) were recruited for testing (mean±SD, age 25.0±4.8 yr). Morning blood samples were obtained and underwater weighing was performed to determine the body composition (the measures were: LBM, fat weight [FW], body fat percentage [%fat]). Testosterone (T) was analyzed via RIA. Correlation analysis was performed to determine if thee were any significant relationships between the measures. Coefficients between T and LBM (r = 0.266), FW (r = -0.255), and %fat (r = -0.280) were significant (p<0.005). These findings show that endogenous testosterone and LBM are significantly related to one another in physically active men; however, the magnitude of the relationship is moderate at best. This suggests that the LBM component of men (which is comprised primarily of muscle mass) is related to circulating testosterone levels; but it is also strongly influenced by other factors.UVOD Testosteron je anabolički androgeni spolni steroidni hormon povezan sa sintezom proteina. Mnogi veličinu tijela i mišićni razvoj povezuju s razinom testosterona u odraslih muškaraca. Takovo se poimanje razvilo zbog anaboličkih svojstava toga hormona. No, u stvarnosti, stupanj razvoja mišićne mase u pojedinca ovisi i o mnogim drugim faktorima; od kojih su neki fiziološke naravi, neki su vezani za ponašanje pojedinca, dok su drugi nasljedne prirode (Florini, 1987). Ipak, postoje dokazi koji podupiru pretpostavku kako opća razina cirkulirajućeg testosterona može biti, u određenoj mjeri, faktor koji doprinosi količini mišićne mase muškaraca in vivo. Ongphiphadhanakul i suradnici (1999) ustanovili su na uzorku fizički neaktivnih odraslih muškaraca (sedentarni stil života) da je mišićna tjelesna masa značajno povezana s endogenom razinom testosterona. U dvodijelnom modelu konstitucije ljudskog tijela, ono se dijeli na masnu komponentu (udio masnoga tkiva) i na nemasnu tjelesnu masu (LBM – engl. lean body mass). I sama sastavnica nemasne tjelesne mase sastoji se od nekoliko faktora, među kojima je nedvojbeno najvažniji onaj koji se odnosi na masu skeletnih mišića (Behnke, Wilmore, 1974; Brozek i sur. 1963). Neka druga istraživanja pokazala su kako unos testosterona (egzogeni testosteron) povećava nemasnu tjelesnu masu (LBM). Arslanian i suradnici (1997) izvijestili su kako je četveromjesečni tretman testosteronom u adolescenata koji su kasnili u biološkom razvoju (retardanti - zakašnjeli pubertet) rezultiraom povećanjem LBM za 7,6 kg. Bhasin i suradnici (1996) su otkrili da primjena testosterona u odraslih muškaraca povesava LBM, a kada se taj unos kombinira s vježbanjem, tada je povećanje količine nemasne tjelesne mase još veće. Griggs i suradnici (1989) dobili su slične rezultate na temelju jednomjesečne primjene testosterona, kombinirane s trenažnim programom za razvoj snage, što je razultiralo 12%-tnim povećanjem nemasne tjelesne mase te 27%-tnim ubrzanjem i povećanjem sinteze mišićnih proteina. Sveukupno, rezultati navedenih istraživanja potvrduju tvrdnju kako ukupna razina cirkulirajućeg testosterona pozitivno utječe na nemasnu tjelesnu masu (LBM) i, posebice, na mišićnu masu. Taj problem, međutim, nije do sada bio predmetom iscrpnih znanstvenih istraživanja, a osobito se previše pozornosti nije posvećivalo bazalnom statusu uzorka fizički aktivnih muškaraca. Ovo je istraživanje stoga usmjerenjo na ispitivanje razine cirkulirajućeg endogenog testosterona i nemasne tjelesne mase na uzorku zdravih muškaraca kako bi se utvrdilo postoje li relacije među navedenim parametrima i u uvjetima fizički aktivnog svakodnevnog života. ISPITANICI I METODE Uzorak ispitanika činila su 142 zdrava muškarca, koja su dala pismeni pristanak za sudjelovanje u ovom istraživanju. Tjelesne karakteristike uzorka (aritmetička sredina ± standardna devijacija): dob – 25,1±1,4.6 godina (raspon od 18 do 45 godina), tjelesna masa – 77,9±10,8 kg, visina – 176,9±8,8 cm. Ispitanici su odgovorili na jednostavan upitnik o stupnju njihove fizičke aktivnosti. Svaki je ispitanik bio redovito fizički aktivan (3,9±1,3 dana/tjedno; 44±19 min/dan), tj. bio je uključen u neki od mnogobrojnih oblika redovitog tjelesnog vježbanja, od rekreativnog vježbanja do sudjelovanja u natjecateljskim sportskim disciplinama. Mnogi ispitanici bili su sportaši - natjecatelji iz 9 različitih sportova (lacrosse – kanadski nacionalni sport, sličan hokeju na travi, ali se igra specijalnim reketima, op. prev., američki nogomet, atletika – trkači, bacači i skakači, hrvanje, košarka, bejzbol, nogomet, biciklizam i plivanje). Svaki sport bio je zastupljen relativno malim, k tome i nejednakim brojem ispitanika. Zato nisu provedene usporedne analize rezultate ispitanika iz pojedinih sportskih disciplina. Naime, mali uzorci ispitanika iz pojedinačnih sportskih disciplina ugrozili bi statistička načela (Linton i Gallo, 1975). Ispitanici bi se u našemu laboratoriju pojavili približno oko osam sati ujutro, 12 sati nakon posljednjeg obroka. Prvo su se 15 minuta odmarali ležeći na leđima. Nakon toga su im uzeti uzorci krvi iz vene na ruci. Iz krvnih se uzoraka ispitivala opća razina cirkulirajuseg testosterona standardnim radioimunološkim mjernim postupkom (DPC Inc, Los Angeles, CA). Nakon vađenja krvi, ispitanicima je izmjerena tjelesna masa baždarenom medicinskom vagomi (preciznost mjerenja ±0,10 kg). Velikim kliznim antropometrom izmjerena je visina ispitanika (preciznost mjerenja ±0,10 cm). Tijekom mjerenja ispitanici su bili odjeveni samo u kratke sportske hlačice. Provedeno je funkcionalno dijagnosticko testiranje dišnoga sustava kako bi se odredio rezidualni plusni volumen. Podvodno vaganje korišteno je za utvrđivanje građe tijela (Sinning i Hackney, 1984). Na temelju podvodnog vaganja odredena je gustoća tijela koja je uvrštena u formulu Brozeka i suradnika (1963) za izračunavanje postotka tjelesne masnose (% masti). Nemasna tjelesna masa (LBM) i težina masnog tkiva (FW – fat weight) izračunata je na temelju postotnih vrijednosti masnog tkiva. Podaci su obrađeni bivarijatnom linearnom regresijskom korelacijskom analizom. Vrijednosti testosterona su u svim slučajevima predstavljale nezavisnu varijablu, dok su izračunate varijable korištene kao zavisna varijabla (p<0.05). REZULTATI I RASPRAVA Srednja vrijednost koncentracije testosterona u ispitanika iznosila je 26,64 nmol/l (±SD = 12,57), što je vrijednost unutar klinički prihvatljivog raspona za muškarce te dobi (Tietz, 1990). Rezultati dobiveni analizom tjelesne konstitucije bili su LBM = 67,21±9,16 kg, FW =9,18±5,48 kg i postotak masnoga tkiva = 11,75±5,66%). Rezultati regresijske korelacijske analize pokazali su značajnu povezanost između razine testosterona i LBM (slika 1). Neke od ostalih tjelesnih mjera također su pozitivno korelirale s razinom testosterona. Ti su rezultati prikazani u tablici 1. Premda su utvrdene statistički značajne povezanosti između varijabli, dobiven je ralativno nizak stupanj zajedničkog varijabiliteta za udio testosterona u varijanci pojedinih varijabli (< 9.0 %). Primarni zaključak proistekao iz ovog rada ukazuje na značajnu povezanost ukupne količine cirkulirajućeg endogenog testoserona i nemasne tjelesne mase u fizički aktivnih muškaraca. Međutim, veličina povezanosti je, u najboljem slučaju, umjerena. Dobiveni se rezultati uvelike slažu s nalazima Ongphadhanakula i suradnika (1995) koji su isti problem proucavali na uzorku sedentarnih, neaktivnih muškaraca. Hako je navedeno istraživanje obuhvaćalo, na neki način, komparabilnu grupu fizički neaktivnih, sedentarnih muškaraca, smatrali smo kako u našem istraživanju kontrolna grupa nije nužno potrebna. Prema modelu prosječnog muškarca (15 % masnog tkiva, 70 kg tjelesne mase), ukupna masa skeletnih mišića iznosi približno 52 % nemasne tjelesne mase (LBM) (Behnke i Wilmore, 1974). U fizički aktivnih muškaraca taj je postotak u pravilu nešto veći, s mogusnošću da dosegne 60% ili čak i više postotaka (Behnke i Wilmore, 1974). Na temelju takvog odnosa zaključli smo da je sastavnica nemasne tjelesne mase (LBM), a onda i mišisna masa u fizicki aktivnih muškaraca povezana s razinama cirkulirajućeg testosterona. Ipak, i ovdje se također pokazalo da na odnos testosterona i mišićne mase znatno utječu i ostali faktori, poput prehrambenih navika, genetskih, naslijedenih osobina te ostalih endogenih hormona (Florini, 1978). ZAKLJUČAK Mnogi sportaši misle kako postoji snažna izravna veza između razine testosterona i mišićne mase. Zbog toga se neki sportaši poduzimati i krajnje, čak i opasne mjere ne bi li povećali razinu testosterona u svome tijelu (dodaci u prehrani i/ili čak i uzimanje nedopuštenih sredstva, preparata ili dopinga). Autori ovog istraživanja vjeruju kako se dobiveni rezultati poslužiti i pomosi trenerima i kineziolozima da uvjere sportaše u to da je razina testosterona samo jedna od sastavnica u procesu razvoja mišićne mase, kao i da je korištenje doping-sredstava, poput, primjerice, anaboličkih steroida, nepotrebno.Das Ziel dieser Untersuchung war endogenen, veränderlichen Testosteronspiegel und fettfreies Körpergehalt (LBM) bei jungen und ältern Sportler zu messen, um die gegebenfalls vorhandenen Relationen unter den Parametern selbst im durchschnittlichen alltäglichen Umständen (d. h. wenn die Testpersonen einen guten Allgemeinbefund aufweisen ohne jegliche Medikamenteneinnahme) fest zu stellen. An der Untersuchung nahmen freiwillig 142 gesunde Testpersonen teil, die im Alter von 25.1±4.6 keine Medikamente einnahmen. Am Morgen wurden Blutproben genommen und danach wurde unter dem Wasserspiegel das Körpergewicht gemessen, womit der Körperbau (Maßstäbe: fettfreies Körpergehalt(LBM), Fettansatz im Fettgewebe (FW)) und der Fettspiegel (Fett-%) festgesatzt wurden. Testosteronspiegel (IT) wurde über RIA-Methode fest gestellt. Die Angaben wurden über lineare regressive Korrelationsanalyse mit zwei Varianzen bearbeitet, damit fest gestellt wurde, ob es bedeutende Wechselbeziehungen zwischen den Maßstäbe gäbe. Korrelationskoeffizienten zwischen T und LBM (r = 0.299) bzw. FW (r = -0.246) und Fett-% (r = -0.271) waren von einer Bedeutung nur bei P-Wert <0.005). Die Ergebnisse weisen darauf hin, dass der endogene, veränderliche Testosteronspiegel und fettfreise Körpergehalt bei körperlich aktiven Männern eine wechselseitige Beziehung aufweist, obwohl die Beziehung von keiner besonderen Bedeutung ist. Die Ergebnisse zeigen, dass das fettfreie Körpergehalt bei Männern (vowiegend aus Muskelgewebe) mit Schwenkungen imveränderlichen Testosteronspiegel zu tan hätte, dass es aber von anderen Faktoren - Essgewohnheiten, Erbgut und andere endogene Hormone - auch stark beeinflusst wird

Mapping the strand-specific transcriptome of fission yeast

Pervasive genome-wide transcription is widespread in eukaryotic cells, but key features of the transcriptome have yet to be fully characterized. a new study using antibody-based detection of RNA-DNA duplexes on tiling arrays now reveals a complex, strand-specific transcriptional world in fission yeast

Bestrophinopathy: An RPE-Photoreceptor Interface Disease

Bestrophinopathies, one of the most common forms of inherited macular degenerations, are caused by mutations in the BEST1 gene expressed in the retinal pigment epithelium (RPE). Both human and canine BEST1-linked maculopathies are characterized by abnormal accumulation of autofluorescent material within RPE cells and bilateral macular or multifocal lesions; however, the specific mechanism leading to the formation of these lesions remains unclear. We now provide an overview of the current state of knowledge on the molecular pathology of bestrophinopathies, and explore factors promoting formation of RPE-neuroretinal separations, using the first spontaneous animal model of BEST1-associated retinopathies, canine Best (cBest). Here, we characterize the nature of the autofluorescent RPE cell inclusions and report matching spectral signatures of RPE-associated fluorophores between human and canine retinae, indicating an analogous composition of endogenous RPE deposits in Best Vitelliform Macular Dystrophy (BVMD) patients and its canine disease model. This study also exposes a range of biochemical and structural abnormalities at the RPE-photoreceptor interface related to the impaired cone-associated microvillar ensheathment and compromised insoluble interphotoreceptor matrix (IPM), the major pathological culprits responsible for weakening of the RPE-neuroretina interactions, and consequently, formation of vitelliform lesions. These salient alterations detected at the RPE apical domain in cBest as well as in BVMD- and ARB-hiPSC-RPE model systems provide novel insights into the pathological mechanism of BEST1-linked disorders that will allow for development of critical outcome measures guiding therapeutic strategies for bestrophinopathies. © 2017 Elsevier Lt

Canine CNGA3 Gene Mutations Provide Novel Insights Into Human Achromatopsia-Associated Channelopathies and Treatment

Cyclic nucleotide-gated (CNG) ion channels are key mediators underlying signal transduction in retinal and olfactory receptors. Genetic defects in CNGA3 and CNGB3, encoding two structurally related subunits of cone CNG channels, lead to achromatopsia (ACHM). ACHM is a congenital, autosomal recessive retinal disorder that manifests by cone photoreceptor dysfunction, severely reduced visual acuity, impaired or complete color blindness and photophobia. Here, we report the first canine models for CNGA3-associated channelopathy caused by R424W or V644del mutations in the canine CNGA3 ortholog that accurately mimic the clinical and molecular features of human CNGA3-associated ACHM. These two spontaneous mutations exposed CNGA3 residues essential for the preservation of channel function and biogenesis. The CNGA3-R424W results in complete loss of cone function in vivoand channel activity confirmed by in vitro electrophysiology. Structural modeling and molecular dynamics (MD) simulations revealed R424-E306 salt bridge formation and its disruption with the R424W mutant. Reversal of charges in a CNGA3-R424E-E306R double mutant channel rescued cGMP-activated currents uncovering new insights into channel gating. The CNGA3-V644del affects the C-terminal leucine zipper (CLZ) domain destabilizing intersubunit interactions of the coiled-coil complex in the MD simulations; the in vitro experiments showed incompetent trimeric CNGA3 subunit assembly consistent with abnormal biogenesis of in vivochannels. These newly characterized large animal models not only provide a valuable system for studying cone-specific CNG channel function in health and disease, but also represent prime candidates for proof-of-concept studies of CNGA3 gene replacement therapy for ACHM patients