Georgius Huszthius, a traveller from Croatia, and his account of the Ottoman naval campaign in India (1538–1539)

This paper analyses the description of the Ottoman naval campaign in India (1538–1539) in the travelogue of the Croatian traveller Georgius Huszthius, a trumpeter in the fleet of Hâdım Süleyman Pasha during the Indian campaign; thus he is an excellent witness to these events. The aim is to compare Huszthius’s account with other primary sources for the mentioned events and secondary sources published up to now. Huszthius’s travelogue named Descriptio peregrinationis Georgii Huszthii and published in 1881 is historically significant, because it gives us new information about the mentioned Ottoman campaign and also corroborates the testimonies of the Portuguese chroniclers and of an anonymous Venetian author whose journal Viaggio di un comito Veneziano da Alessandria all’ assedio di Diu was published in Venice in 1540. Huszthius’s and the unknown Venetian’s works represent the only two first-hand accounts of the Indian campaign from the side of the crew of the Ottoman fleet. Their works confirm Portuguese primary sources and give us a more balanced view on Hâdım Süleyman Pasha’s naval campaign. Huszthius’s travelogue’s section concerning the Ottoman naval campaign in India and the siege of Diu still has not been fully examined by Turkish historians and this paper is an attempt to ameliorate that situation

Ottoman Attacks on Međimurje During the 17th Century in Ottoman Narrative Sources

U članku se analizira opise vojnih ofenziva Osmanskoga Carstva na području Međimurja tijekom 17. stoljeća u osmanskim narativnim izvorima, odnosno u šest kronika, u jednoj zbirci korespondencije i u jednom putopisu iz istog stoljeća. U njima se opisuju osmanski napadi na Međimurje na prijelazu iz 1602. u 1603., 1663. i 1664. godine, kao i nekoliko planiranih, ali neostvarenih napada 1601., 1605., 1606., 1664. i 1683. godine. U analiziranim izvorima se pri gotovo svakom spomenu Međimurja spominju i Zrinski, ali kao kolektivni fenomen, budući da se ne navode imena pojedinih poglavara te obitelji. Međimurje je za osmanske autore bilo toliko vezano za Zrinske da pojedini autori navode da je ono bilo »pokrajina Zrinskih«, a međimurski vojnici »ljudi Zrinskoga«. Opisi osmanskih autora daju sliku Međimurja kao bogate, razvijene i mnogoljudne pokrajine koju vrijedi napasti radi stjecanja plijena, ali koju osmanske snage nisu često napadale – dapače, dva izvora navode da osmanske vojske do trenutka opisanih pohoda nisu napadale Međimurje. Izvori upućuju na zaključak da je u mnogo navrata Međimurje imalo sreću i izbjeglo planirane osmanske napade koji su se izjalovili iz različitih razloga

Povijest turkoloških istraživanja u Hrvatskoj i Katedre za turkologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

U radu se na temelju gradiva Arhiva Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i relevantne literature obrađuje povijest individualnih i institucionalnih turkoloških istraživanja u Hrvatskoj. U Zagrebu je 1927. osnovana Orijentalna zbirka Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i te je godine Akademija zadužila njemačkoga turkologa Franza Babingera da sakuplja orijentalne rukopise u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Već iduće godine taj je posao preuzeo ruski turkolog Aleksej Olesnicki i idućih je godina sakupio 1966 rukopisa, 660 dokumenata i preko 500 knjiga za Orijentalnu zbirku te napisao mnoge vrijedne radove. Osim toga, Olesnicki je 1937. imenovan za profesora turskoga jezika na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, ali je njegov rad prekinut preranom smrću 1943. godine. Znanstvenom radu Olesnickoga na turkološkom polju prethodili su radovi Ćire Truhelke početkom XX. stoljeća. Od sedamdesetih godina prošloga stoljeća taj rad nastavlja Muhamed Ždralović, od osamdesetih Nenad Moačanin, od devedesetih Ekrem Čaušević, Vesna Miović i Tatjana Paić-Vukić, a u novom se tisućljeću turkološkim istraživanjima pridružuju Kornelija Jurin Starčević, Vjeran Kursar, Dino Mujadžević, Marta Andrić, Barbara Kerovec i Azra Abadžić Navaey. S druge strane, 1943. nenadano ugaslo mjesto profesora turskoga jezika na Filozofskom fakultetu oživljeno je 1994. osnivanjem Katedre za turkologiju, na čijem je čelu Ekrem Čaušević i na kojoj predaju i Marta Andrić, Barbara Kerovec i Azra Abadžić Navaey, dva strana lektora te vanjski suradnici s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu i Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Sarajevu