The struggle of the Diocese of Pécs for the Church’s tithe in Slavonia from the end of the Ottoman rule to 1761

Poslije oslobođenja Slavonije 1691. godine, započelo je na tom području organizacija komorske uprave. Budući je još uvijek trajao rat s Osmanskim Carstvom, Bečki je dvor odlučio uspostaviti dvovlašće na tom području, tako da je veći dio teritorija prepustio vojsci na čelu s glavnim vojnim zapovjednikom generalom Guidom von Starhembergom, a samo manji dio pod upravu službenika Dvorske komore. Krajem 17. stoljeća započela je u Slavoniji organizacije crkvene uprave. U srednjem vijeku veći dio Slavonije bio je pod jurisdikcijom Pećuške biskupije. U Slavoniji je krajem 17. stoljeća započela borba za župe između Zagrebačke i Bosanske biskupije. U početku u tu se borbu nije odmah uključila i Pećuška biskupija iako je imala najviše prava na slavonske župe, jer je pećuški biskup nastojao prvenstveno urediti svoje sjedište, a uz to nije imao ni podatke o području, koje je u srednjem vijeku bilo pod jurisdikcijom njegove biskupije. Granice između Pećuške i Zagrebačke biskupije pokušao je 1690. godine odrediti kralj Leopold I., koji je odredio granicu između tih dviju biskupija, ali nije uspio u potpunosti, pa je Pećuška biskupija nastojala proširiti svoju jurisdikciju na području Slavonije, što joj je uspjelo tek krajem prve trećine 18. stoljeća. Krajem 17. stoljeća u Slavoniji su se pojavili problemi oko prava na ubiranje crkvene desetine. Bečki dvor, odnosno Dvorska komora smatrao je da je Slavonija osvojena oružjem, pa da desetina pripada Habsburškoj Monarhiji, odnosno Dvorskoj komori, kao instituciji koje vodila brigu o državnim financijama. Stoga je Dvorska komora naredila komorskim službenicima da prikupljaju desetinu na području pod svojom upravom te da prevezu prikupljene žitarice u skladišta u Osijeku, Brodu i Gradišci. S vremenom su pećuški i zagrebački biskupi započeli prikupljanje desetine u župama koja su bili pod njihovom jurisdikcijom. Međutim, njihovo pravo na desetinu nije bilo pravno uređeno. Doduše, konferencija iz 1737. godine priznala im je pravo na veliku desetinu, ali im je zabranila ubiranje male desetine dok ne dokažu pravo na to podavanje. Takva situacija glede male desetine u Slavoniji ostala je sve do 1761. godine, kada je Virovitička županija, po nalogu kraljice Marije Terezije, sazvala sastanak predstavnika vlastelinstava te predstavnika Pećuške, Zagrebačke i Bosanske biskupije. Njihov sastanak rezultirao je dogovorom oko prava na ubiranje crkvene desetine, koji je u studenom 1761. godine kraljica Marija Terezija doradila te ga kao takvog prihvatila. S takvim se rješenjem konačno suglasio i barun Prandau, koji je bio najveći protivnik takvog uređenja prava na ubiranje crkvene desetine. Time je konačno pravno regulirano pravo na ubiranje desetine u Slavoniji.The organization of the chamber administration in Slavonia began after Slavonia’s liberation from the Ottoman rule in 1961. At first the organization of chamber administration proceeded at a slow pace, since the war with the Ottoman Empire was still in progress and the military needs were given precedence. After the Christian army won the Battle of Senta in 1697, the organization of chamber administration in Slavonia sped up and the chamber commission with Count Carl Ferdinand Caraffa di Stigliano at the helm was sent to Slavonia. At the same time the establishment of church organization began in this territory, resulting in a clash between the Diocese of Zagreb and the Diocese of Bosnia over the Slavonian parishes, which ended in 1699 with the decision of the court commission in Györ that fixed the border between the two dioceses. The Diocese of Pécs got involved in the battle for Slavonian parishes only after the Györ trial, even though it had the greatest right to them. The Court Chamber, on the other hand, felt the tithe to be the state’s income, since Slavonia was conquered by arms. Chamber officials thus started collecting the tithe after the liberation from the Ottoman rule and transporting it to storehouses in Osijek, Brod, and Gradiška. In the 1720s the Bishop of Pécs managed to assert his right to collect the Great Tithe in Slavonia. After the peasant uprising in Slavonia was quelled in 1735, the Court in Vienna sent Hamilton’s commission to Slavonia to identify the causes of the uprising and suggest solutions to the problems they find.Tithe collection was one of the important problems. A conference was convened in Vienna in 1737, concluding that the Slavonian manor lords had no right to collect the tithe, while the bishops were entitled to collect the Great Tithe, but not the Little Tithe. King Charles III (VI) prohibited the manor lords from collecting the tithe and allowed the bishops to collect the Great Tithe, forbidding them to collect the Little Tithe before they proved their right to this tax. In spite of the regulation on the church tithe by Charles’ Urbarium, the Bishop of Pécs strove to gain the right to collect the little tithe as well. A temporary Slavonian urbarium again forbade the bishops to collect the little tithe until they proved their right to this tax. The issue of tithe collection was only solved in 1761 at a meeting of manor representatives and bishops, where they reached an agreement about tithe collection rights

Osijek Merchants at the Buda Customs Office in 1716 and 1717

Caraffina komisija dodijelila je gradu Osijeku magistratsku instrukciju, koja je omogućila gradu pretvaranje u upravno i gospodarsko središte komorske Slavonije. Stoga je primjena ovog dokumenta omogućila gradskom stanovništvu oslobođenje od podložničkih obaveza i slobodno bavljenje gospodarskim aktivnostima. Krajem prvog desetljeće 18. stoljeća započela je izgradnja osječke tvrđave, trajala je tijekom cijelog drugog desetljeća, a završena je početkom trećeg desetljeća stoljeća, čime je grad postao i sjedište vojnog zapovjedništva slavonske Vojne krajine. Oslobođenje od podložničkih obaveza omogućilo je gradskom stanovništvu usredotočenje na vlastite gospodarske aktivnosti, odnosno razvijanje vlastitog gospodarstva. Dio osječkih građana bavio se trgovačkom djelatnošću. Pri tome su se odlučivali na odlazak u nabavu, odnosno prodaju trgovačke robe u bliže, ali i udaljenije lokacije, kao što je i Budim, odnosno Požun. Osječki trgovci dopremili su 1716. godine 20 puta robu na carinjenje, odnosno carinski pregled, a sljedeće godine 15 puta. Pri tome je 1716. u budimski tridesetničarski ured pristupilo 14, a sljedeće godine 10 osječkih trgovaca. Osječki trgovci uglavnom su dopremili na budimsku tridesetnicu tekstilnu robu (tkanine, konac, kudjelju, mađarske kape, posteljinu i ženske haljine), a u puno manjoj količini različitu trgovačku robu, začine (papar, klinčići i đumbir), različite vrste ribe, šećer, svinje, mlinski kamen, brašno, ljepilo, sir, pirovu kašu, sirovi kositar, običan tamjan, stipsu, papir, sumpor, rakiju i lađe. Većinu tekstilne robe osječki su trgovci nabavili u Požunu, gdje su platili tridesetinu. Među osječkim trgovcima na budimskoj tridesetnici najviše su se isticali Joannes Peacsevics (Piacsovicsa), Gregorius Nicolantin (Nicolandy), Stephanus Stoigics (Stekics, Stegics), a u nešto manjoj mjeri Jacobus Vergics (Veridics). Spomenuta četvorica trgovaca dopremili su većini robe, koju su podvrgli carinjenju, odnosno carinskom pregledu.The city of Osijek was awarded the Magistrate Instruction by the Caraffa Commission, which enabled the city to develop into the administrative and economic centre of Slavonia under the Chamber’s jurisdiction. With the implementation of this document, the citizens were exempted from commitments of inferior status and were free to engage in economic activities. At the end of the first decade of the 18th century the construction of the Osijek fortress started; the works continued throughout the second decade and ended at the beginning of the third decade of the century and thus the city also became the seat of the military command of the Slavonian Military Frontier. The exemption from commitments due to their inferior status enabled the citizens to focus on personal economic activities, i.e. the development of their own economy. Some of the citizens were engaged in trade activities. Hence, they decided to purchase or sell merchandise in nearby but also distant locations such as Buda or Bratislava. In 1716 the merchants from Osijek came with their merchandise 20 times to the customs clearance, i.e. customs control, and the following year 15 times. In 1716 the Buda customs office was visited by 14 and in the following year by 10 merchants. The merchants from Osijek delivered mainly textile products (textiles, thread, hemp fibre, Hungarian caps, bed linen, dresses) to the Buda customs and to a much smaller extent various merchandise such as spices (pepper, cloves and ginger), various types of fish, sugar, pigs, millstones, flour, glue, cheese, spelt groats, tin, frankincense, alum, paper, sulphur, brandy and boats. A large part of the goods consisted of purchases form Bratislava where the Osijek merchants paid the thirtieth (tax). The most outstanding Osijek merchants at the Buda customs were Joannes Peacsevics (Piacsovicsa), Gregorius Nicolantin (Nicolandy), Stephanus Stoigics (Stekics, Stegics) and to a lesser extent Jacobus Vergics (Veridics). The greatest part of the merchandise for customs clearance, i.e. customs control, was delivered by these four merchants

In memoriam Ivica Golec (1943-2017)

Kad me je prijateljica Zrinka Pešorda Vardić obavijestila da je hrvatska historiografija ostala bez dr. sc. Ivice Goleca (Petrinja, 23. travnja 1943 – Petrinja, 13. kolovoza 2017), uvaženog člana Matice hrvatske, ali i dobrog čovjeka, bio sam istodobno i iznenađen i tužan. Premda sam iz komunikacije s njim znao da je teško bolestan, a iz glasa prilikom posljednjeg razgovora za zadnje uskršnje blagdane osjetio da mu nije dobro i da mu je teško, nadao sam se da taj razgovor neće biti posljednji te da će još biti prilike da se čujemo. Nažalost, to se nije ostvarilo. U ljeto 2017. napustio nas je jedan dragi čovjek, humanist, prepun razumijevanja za ljude u svojoj okolini, jednom riječju dobar čovjek, Ivica Golec

Ivica Golec, Razvoj novčanih zavoda na području današnje Sisačko-moslavačke županije 1860. – 1945. (Sisak: Državni arhiv, 2014), 303 str.

Prikaz knjige

Wheat Production in the area of Našice during the First Three Decades of the 18th Century (1701 – 1730)

Autor je na temelju popisa desetine u Hrvatskome državnom arhivu i Nadbiskupijskome arhivu u Zagrebu prikazao proizvodnju pšenice na našičkome području tijekom prva tri desetljeća 18. stoljeća (od 1701. do 1730.). Pri tome je primijenio kvantitativne metode, koje su mu omogućile stjecanje novih spoznaja o proizvodnji navedene žitarice tijekom promatranoga razdoblja. Analizirao je zastupljenost ove žitarice, ukupnu količinu proizvodnje spomenute žitarice i njezinu proizvodnju prema reljefnome smještaju naselja (ravničarsko i brdsko područje), promjene u proizvodnji ove ratarske kulture u razdoblju od 1713. do 1714. godine, prinos žitarice te veličinu površina pod ovom žitaricom na temelju podataka o broju križeva.This paper results from an analysis of tithe lists in the area of Našice (individual and collective lists for towns and villages, collective lists for districts) in the period from 1701-1730, as well as two chamber lists of Našice’s nobility, with the aim of determining the amount of wheat produced in this area. The author has used the data on the number of households that paid the tithe in wheat, taken from the individual tithe lists, to determine the amount of wheat grown on the cultivated fields in the rest of the given period. An analysis of the sample size has made it possible to estimate the trends in the size of the crop, whereby the deficiency of such speculations has been clearly indicated. The analysis of the sample has shown decline in the cultivation of wheat over twenty years within the given period, which was somewhat slower in the lowlands. A further analysis of the number of wheat crosses has indicated their decline in the given period, which leads to the conclusion, with regard to the area of the field that had to be cropped in order to create one cross, that the size of the cultivated fields diminished as well. Wheat production fluctuated greatly during the first three decades of the 18th century. In the first half of the given period, the harvest was far smaller than in the second half. Despite these changes in the production size, one can generally presume that most households could barely secure food for their family members from their own production, let alone obtain enough seed for the following year