Molecular metods in bacterial classification

Molekularne metode klasifikacije bakterija su brojne. Svim metodama je zajedničko to što uključuju hibridizaciju nukleinskih kiselina soja kojeg istražujemo s drugim, dobro poznatim sojem, kako bismo odredili stupanj srodnosti. Nakon određivanja stupnja srodnosti, prema stupnju hibridizacije, bakterije možemo smjestiti u taksonomske stupnjeve. Osnovne metode klasifikacije bakterija su hibridizacija DNA-DNA, hibridizacija DNA-rRNA, hibridizacija oligonukleotidima i DNA fingerprinting. U ovom radu izložene su osnovne metode klasifikacije s naglaskom na izvođenje i razlike u metodama izvođenja eksperimenata.Several molecular methods are applied for the classification of bacteria. These methods are based on nucleic acid hybridization of an unknown bacterial strain of interest with that of a closely related already identified strain to determine the degree of genetic complementarity. The degree of hybridization, proportional to the degree of similarity is used to establish taxonomic identification. The broadly used techniques in bacterial taxonomy are DNA-DNA hybridization, DNA-rRNA hybridization, oligonucleotide hybridization and DNA fingerprinting. Here are described some of the most fundamental techniques used in bacterial classification with an emphasis on methodological issues and differences between experimental approaches

Evolution of fungi

Intenzivnim bavljenjem filogenijom gljiva, znanstvenici su došli do brojnih otkrića. Tako su Paquin i suradnici, korištenjem mitohondrijskih gena koji kodiraju podjedinice 1 – 3 i citokrom b, na temelju rezultata istraživanja pružili snažnu potporu teoriji gljiva i životinja kao sestrinskih grupa, te su predložili postavljanje Spizellomycetales kao bazu gljiva rađe nego Blastocladiales. Još jedna snažna potpora gljivama i životinjama kao sestrinskim grupama dolazi iz istraživanja Baldaufa i Palmera koji su koristili konzervirane gene jezgre za aktin, α i β – tubulin, histone i translacijski, elongacijski faktor Ef - 1α. Dollittle i suradnici su proveli istraživanje bazirano na 53 različita gena koji kodiraju enzime, te su rezultati pokazali kako su gljive divergirale od životinja prije oko 965 milijuna godina. Bowen i suradnici su sekvencionirali gene hitin sintaze, pripadaju trima genskim obiteljima, te su izveli stablo sekvenci u kojem gljive dijele na 3 razreda. Seifert i suradnici, te Kuhls i suradnici, koristeći sekvence 18S i 28S ribosomskih gena, utvrđuju filogenetske odnose između spolnih i nespolnih gljiva koje su prije bile smatrane različitim vrstama. Provedeno je i istraživanje temeljeno na genima β podjedinice F1 – ATP – aze koje je pokazalo prisustvo vertikalnog prijenosa gena (sa pretka na potomke) kod mrkve i krušne plijesni. Za mnoga filogenetska pitanja sekvence ribosomskih gena ne nude jasne odgovore, te su sekvence drugih gena i razne karakteristike poželjne i dobrodošle. Red, rad, disciplina, nove spoznaje, nove ideje, novi tehnološki napreci, povećanje svote novca namijenjene znanosti, što bolja povezanost i suradnja znanstvenika cijelog svijeta, mogu nam pomoći i olakšati put približavanja istinitoj evoluciji koja je bitna cjelokupnom čovječanstvu i koja će, bar djelomično, ponuditi odgovor na čovjekova vječna pitanja njegovog postanka, razvoja, srodstvenih odnosa i konačno svrhovitosti života.Working intensively on the phylogeny of fungi, scientists have come up with a number of discoveries. Thus, Paquin et al, using the mitochondrial genes encoding subunits 1-3 and cytochrome b, provided strong support for the theory of fungi and animals as sister groups, and proposed setting Spizellomycetales as fungi base rather than Blastocladiales. Another strong support for fungi and animals as sister groups comes from Baldauf`s and Palmer`s studies who used conserved nucleus genes for actin, α and β - tubulin, histones, and the translation, elongation factor Ef - 1α. Dollittle et al. conducted a study based on 53 different genes that encode enzymes, and the results showed that the fungi have divergated from animals less than about 965 million years ago. Bowen et al. sequenced chitin synthase genes, belong to three gene families, and they performed tree in which the fungi are divided into 3 classes. Seifert et al., and Kuhls et al, using a sequence of 18S and 28S ribosomal genes, determined phylogenetic relationships between sexual and asexual fungi that have previously been regarded as different species. The study with carrots and bread mold, based on genes of β subunits of F1 - ATP – ase, showed the presence of vertical gene transfer. For many phylogenetic questions ribosomal gene sequences do not offer clear answers. The sequences of other genes and different characteristics are wanted and welcome. Order, work, discipline, new knowledge, new ideas, new technological advances, increasing amounts of money intended for science, better linkages and cooperation of scientists around the world, can help us and also alleviate our way of approaching the true evolution that is essential to all of humanity and will, at least in part, offer an answer to man's eternal questions of his origin, development, relationships and ultimately purposefulness of life

“CULTURE OF IDENTITY” AND “IDENTITY OF CULTURE”

In this paper I am interested in special relation between individual aspect of culture which is connected with identity, forms and narrative discourses that establishes it and the issue of common culture, reference to social aspects of culture. Problems between individual identity and common culture are complex and interlaced; what is more, their meanings reflect always-already one another. (Hall) According to postcolonial theorist Homi Bhabha hybridity can be final consequence of locating culture in between and mimicry, as an inner strategy of the postcolonial subject, is final consequence of the same strategy where identity might be in between. Nevertheless, Stephen Adam Schwartz detects numerous paradoxes within cultural studies especially in relation between the terms “identity” and “culture”.&nbsp

Inducirana hipotenzija u općoj anesteziji kod funkcionalnih endoskopskih operacija sinusa - pregled literature

Funkcionalne endoskopske operacije sinusa su minimalno invazivni operativni zahvati koji se ponajviše rade kod refraktornih kroničnih rinosinusitisa i kroničnih polipoznih rinosinusitisa. Manji zahvati se mogu vršiti u lokalnoj anesteziji, dok se opsežniji zahvati izvode u općoj anesteziji. Zahvati koji se vrše u općoj anesteziji dopuštaju operateru nepomično operacijsko polje, osiguran dišni put bolesnika, adekvatnu analgeziju i bolje pozicioniranje bolesnika spram operatera. Mala područja krvarenja mogu smanjiti operativnu vidljivost, te time olakšati jatrogeno oštećenje okolnih struktura. Zato tehnika anestezije može dovesti do poboljšanja uvjeta za endoskopski zahvat sinusa. Inducirana hipotenzija je spuštanje srednjeg arterijskog krvnog tlaka na između 60 i 65 mmHg u normotenzivnih bolesnika. Ukoliko nije kontraindicirana, to je najčešća tehnika anestezije u ovakvim vrstama operativnih zahvata, gdje se korištenjem niza farmakoloških sredstava tijekom opće anestezije smanjuje gubitak krvi, te olakšava vidljivost u operativnom polju. Ovom metodom smanjuje se hidrostatski tlak unutar kapilara, te se posljedično smanjuje količina kapilarnog krvarenja. Snižavanje krvnog tlaka, međutim nosi svoje rizike, uključujući trajno oštećenje mozga, odgođeno buđenje, tromboembolijske incidente, nedovoljan dotok krvi u mozak i smrt. Cilj ovoga rada je razložiti metode izvođenja inducirane hipotenzije u funkcionalnim endoskopskim operacijama sinusa. Pregled literature: Pregledali smo PubMed-ovu bazu podataka s informacijama o literaturi vezanoj uz tehniku opće anestezije koja se naziva inducirana hipotenzija s posebnim osvrtom na induciranu hipotenziju u funkcionalnim endoskopskim operacijama sinusa

Utjecaj trajanja sunčeve izloženosti na aktivnost ciklooksigenaze 2 u tkivima spojnice

Pterygium is a multifactorial proliferative pathologic change of bulbar conjunctiva. The purpose of this study was to determine the effect of the duration of exposure to solar radiation (expressed in years) on the incidence of positive cyclooxygenase-2 (COX-2) finding in conjunctival tissue in two groups of patients. Group 1 consisted of 68 patients with primary pterygium having undergone conjunctival autograft transplantation. Group 2 consisted of 43 patients with morphologically unchanged conjunctivae that were harvested during cataract surgery. All 111 specimens were submitted to immunohistochemical staining for monoclonal COX-2 antibody (1:100; M361701 MO A-HU, Dako, Santa Clara, California, USA). The immunostaining intensity in the surface epithelium was scored using the following grading system: 0 no immunostaining; + weak immunostaining (few cells being positive focally or scattered); ++ medium immunostaining; and +++ strong immunostaining (diffuse staining throughout the tissue). The analysis of COX-2 activity yielded 29 (42.6%) positive findings in group 1 and 27 (62.8%) positive findings in group 2. Group 2 consisted of statistically significantly older individuals with a history of considerably longer sun exposure. Statistical analysis proved the duration of exposure to solar radiation to be the most important factor in positive COX-2 findings.Pterigij je multifaktorijalna proliferativna promjena bulbarne spojnice. Svrha rada bila je ustanoviti utjecaj duljine trajanja solarne ekspozicije (u godinama) na incidenciju pozitivnih nalaza aktivnosti ciklooksigenaze 2 (COX-2) u dvjema skupinama tkiva spojnica. Prvu skupinu činilo je 68 operiranih bolesnika s primarnim pterigijem metodom autotransplantacije spojnice. Drugu skupinu činile su morfološki nepromijenjene spojnice 43 bolesnika operiranih zbog katarakte. Ukupno 111 uzoraka spojnice je imunohistokemijski analizirano pomoću monoklonskih antitijela COX-2 (1:100; M361701 MO A-HU, Dako). Analiza aktivnosti COX-2 spojnica pokazala je u prvoj skupini 29 (42,6%), a u drugoj skupini 27 (62,8%) pozitivnih nalaza. Druga skupina bila je statistički značajno starija i sa značajno većom duljinom solarne ekspozicije. Statističkom analizom dokazala se duljina solarne ekspozicije kao najznačajniji čimbenik za pozitivnost nalaza COX-2

IMPACT OF HEALTH CARE TO HEALTH AFTER REHABILITATION OF PATIENTS WITH CVI

U Specijalnoj bolnici za medicinsku rehabilitaciju broj oboljelih na rehabilitaciji nakon CVI-a nalazi se na prvom mjestu u odnosu na druge bolesti i povećava se svake godine. Medicinske sestre dokumentiraju podatke od 2012. godine na temelju kojih se može procijeniti koji su problemi najviše prisutni u zdravstvenoj njezi i koliko je proces rehabilitacije utjecao na iste. Razvrstavanje pacijenata u kategorije ovisno o potrebama za zdravstvenom njegom procjenjuje se kroz šesnaest čimbenika brojevima od 1-4 što označava i kategorije bolesnika: osobna higijena, oblačenje, hranjenje, eliminacija, fizička aktivnost, hodanje/stajanje, sjedenje, premještanje/okretanje, procjena rizika za pad (Morseovu skalu), stanje svijesti (Glasgow skala), procjena rizika za nastanak dekubitusa (Braden skalu), vitalni znakovi, komunikacija, specifični postupci u zdravstvenoj njezi , dijagnostički postupci, terapijski postupci i edukacija. Veći broj bodova označava veću kategoriju i veću ovisnost pacijenta u samozbrinjavanju. Broj bolesnika u drugoj kategoriji iznosi 39%, 27% u trećoj kategoriji dok je 34% bolesnika u prvoj kategoriji. Podaci ukazuju da je najveći problem rizik za pad, higijena, eliminacija i oblačenje, a prosječno su bolesnici su bili u umjerenom riziku za nastanak dekubitusa, niti jedan bolesnik nije dobio dekubitus. Kategorizacija se procjenjuje na početku rehabilitacije i na kraju; 16% bolesnika pokazalo je manju potrebu za zdravstvenom njegom na otpustu, 4% je povećalo potrebu za zdravstvenom njegom dok je 80% bolesnika ostalo u istoj kategoriji. Prosjek boravka na rehabilitaciji bio je 19 dana. Specifična edukacija sestara u rehabilitaciji je neophodna obzirom da je medicinska sestra prisutna uz bolesnika kroz 24 sata i omogućava kontinuitet započetog procesa i povratne informacije koje mogu pomoći svim članovima interdisciplinarnog tima u rehabilitaciji. Kategorizacija bolesnika omogućava i izračunavanje potrebnog broja medicinskih sestara. Dovoljan broj medicinskih sestara utječe na kvalitetu zdravstvene njege i zdravlje oboljelih od CVI-a