Mental Disorders and Stroke

Cerebrovaskularna bolest uzrokuje različita patološka stanja mozga, pa tako i različite prateće psihičke poremećaje. Psihički poremećaji česta su komplikacija nakon moždanog udara i imaju osobito negativan učinak na funkcionalni oporavak, ishode liječenja, kvalitetu života pacijenata i sagorijevanje njegovatelja. Novije spoznaje upućuju da rana pojava psihičkih poremećaja nakon moždanog udara uzrokuje veću smrtnost i povećava rizik od ponovne pojave moždanog udara. Općenito možemo reći da sadašnji postupci u prepoznavanju psihičkih poremećaja povezanih s moždanim udarom nisu zadovoljavajući i dostatni. Neuropsihijatrijske posljedice nakon moždanog udara možemo podijeliti na primarno neurološke i primarno psihijatrijske poremećaje i stanja. U primarno psihijatrijskim poremećajima i stanjima, osim depresije, svi ostali psihički poremećaji koji se mogu javiti često ostaju neprepoznati, a time i potpuno zanemareni i neliječeni. Buduća istraživanja trebaju biti usmjerena na razvoj protokola postavljanja dijagnoze, liječenja i prevencije psihičkih komplikacija moždanog udara.Cerebrovascular disease causes various pathological conditions of the brain, as well as various accompanying mental disturbances. Mental disorders are a common complication after a stroke and have a particularly negative effect on functional recovery, treatment outcomes, patients’ quality of life and caregiver’s burnout. Recent findings suggest that the early onset of mental disorders after stroke causes higher mortality and increases the risk of stroke recurrence. In general, we can say that the current procedures in recognizing mental disorders associated with stroke are not satisfactory or sufficient. The neuropsychiatric consequences after a stroke can be divided into primarily neurological and primarily psychiatric disorders and conditions. In primarily psychiatric disorders and conditions, with the exception of depression, all other psychiatric disorders that may occur often remain unrecognized, and thus completely neglected and untreated. Future research should focus on developing protocols for diagnosing, treating, and preventing the psychological complications of stroke

Mental Disorders and Stroke

Cerebrovaskularna bolest uzrokuje različita patološka stanja mozga, pa tako i različite prateće psihičke poremećaje. Psihički poremećaji česta su komplikacija nakon moždanog udara i imaju osobito negativan učinak na funkcionalni oporavak, ishode liječenja, kvalitetu života pacijenata i sagorijevanje njegovatelja. Novije spoznaje upućuju da rana pojava psihičkih poremećaja nakon moždanog udara uzrokuje veću smrtnost i povećava rizik od ponovne pojave moždanog udara. Općenito možemo reći da sadašnji postupci u prepoznavanju psihičkih poremećaja povezanih s moždanim udarom nisu zadovoljavajući i dostatni. Neuropsihijatrijske posljedice nakon moždanog udara možemo podijeliti na primarno neurološke i primarno psihijatrijske poremećaje i stanja. U primarno psihijatrijskim poremećajima i stanjima, osim depresije, svi ostali psihički poremećaji koji se mogu javiti često ostaju neprepoznati, a time i potpuno zanemareni i neliječeni. Buduća istraživanja trebaju biti usmjerena na razvoj protokola postavljanja dijagnoze, liječenja i prevencije psihičkih komplikacija moždanog udara.Cerebrovascular disease causes various pathological conditions of the brain, as well as various accompanying mental disturbances. Mental disorders are a common complication after a stroke and have a particularly negative effect on functional recovery, treatment outcomes, patients’ quality of life and caregiver’s burnout. Recent findings suggest that the early onset of mental disorders after stroke causes higher mortality and increases the risk of stroke recurrence. In general, we can say that the current procedures in recognizing mental disorders associated with stroke are not satisfactory or sufficient. The neuropsychiatric consequences after a stroke can be divided into primarily neurological and primarily psychiatric disorders and conditions. In primarily psychiatric disorders and conditions, with the exception of depression, all other psychiatric disorders that may occur often remain unrecognized, and thus completely neglected and untreated. Future research should focus on developing protocols for diagnosing, treating, and preventing the psychological complications of stroke

COVID-19 and Agitated Patients with Dementia in Family Medicine Clinics

Udio starijih osoba u našoj općoj populaciji prema izvješću Državnog zavoda za statistiku iznosi preko 20 %. Mentalno zdravlje starijih osoba postaje zato sve značajniji problem jer se većina starijih osoba zbrinjava u kućnim uvjetima i pod stalnom su skrbi liječnika obiteljske medicine. Pojavom pandemije COVID-19, ali i snažnim potresom u Zagrebu i okolici, nastupile su značajne promjene u životima osoba starije životne dobi, pa i u osoba koje im pružaju pomoć i skrb. Ograničavanje kretanja smanjilo je kvalitetu brige oko starijih osoba te su se počeli učestalije događati problemi vezani za uznemirenost, promjenu ponašanja i pojavu delirantnih stanja kod osoba s demencijom, ali i kod osoba starije životne dobi koje su do tada normalno kognitivno funkcionirale. Uzroci ovim stanjima mogu varirati od okolišnih promjena, pojave tjelesnih poremećaja, dehidracije, metaboličkih disbalansa do pogoršanja povezanih s demencijom. Ovisno o uzrocima pojave uznemirenosti, u zbrinjavanju bolesnika prije primjene lijekova treba pokušati s nefarmakološkim metodama koje ponekad mogu biti vrlo učinkovite. Od farmakoloških mjera primjenjuju se lijekovi iz dvije skupine psihofarmaka: benzodiazepini i antipsihotici. Hrvatska klinička praksa djelomično se razlikuje od prakse drugih država jer nam nisu dostupni svi lijekovi za kontrolu uznemirenosti. Primjerice, na našem tržištu nemamo parenteralni lorazepam, a imamo diazepam i midazolam za parenteralnu primjenu, koji ipak nisu za preporučiti u starijih osoba. Od antipsihotika ne koristimo sve koji su nam dostupni, npr. gotovo uopće ne koristimo intramuskularni olanzapin i ziprasidon. S druge strane, koristimo parenteralni promazin koji se ne koristi u drugim zemljama. U uvjetima obiteljske medicine najbolje je pokušati zbrinjavanje u kući s peroralnim lijekovima u malim podijeljenim dozama, uz edukaciju njegovatelja kako procijeniti stanje i koju metodu zbrinjavanja primijeniti. Na kraju donosimo preporuke lijekova i doza za zbrinjavanje uznemirenosti u osoba s dementnim sindromom.The share of the elderly in our general population, according to the report of the Central Bureau of Statistics, is over 20%. Geriatric mental health is therefore becoming an increasingly significant problem, as most elderly people live at home and are under the continuous care of general physicians. With the emergence of the COVID-19 pandemic, topped with the destructive earthquake that hit the greater Zagreb area, significant changes occurred in the lives of the elderly, as well as with those who provide them with help and care. Restriction of movement reduced the quality of geriatric care, and caused a rise in anxiety-related problems, behavioral change, and the occurrence of delirium in people with dementia, but also in the elderly who had been functioning normally until then. The causes of these conditions can vary from environmental changes, development of physical disorders, dehydration, metabolic disbalances, and deterioration associated with dementia. Depending on the sources of agitation, before the administration of medication, non-pharmacological methods should be tried, as such treatment may often be very effective. Pharmacological treatment includes two classes of drugs: benzodiazepines and antipsychotics. Croatian clinical practice differs in part from the practice of other countries due to the fact that some drugs are not available to us. For example, we do not have parenteral lorazepam on our market, but we do have diazepam and midazolam for parenteral administration, which, however, are not recommended in the elderly. Furthermore, we do not use all the antipsychotics that are available to us. For instance, we rarely use intramuscular olanzapine and ziprasidone, but we do use parenteral promazine, which is not used in other countries. Within the framework of family medicine, it is best to try home care with oral medications in small divided doses, along with the education of caregivers, on how to assess the condition and which method of care to apply. The article presents a list of recommended drugs and doses for the management of anxiety in people with demetia

JE LI POREMEĆAJ KOGNITIVNIH FUNKCIJA U DEPRESIJI PUT U DEMENCIJU?

Depresija je psihički poremećaj u kojem se osnovne psihopatološke promjene zbivaju u raspoloženju, stoga i pripada poremećajima raspoloženja. To je stanje znatne promjene raspoloženja pod čijim se utjecajem mijenja sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i socijalno funkcioniranje osobe. Kognitivne teorije depresije navode da misli, zaključci, stavovi i tumačenja te način na koji oni podsjećaju na događaje, mogu povećati rizik za razvoj i povratak depresivne epizode. Tri su važna mehanizma uključena kao potencijalne veze između pristranosti pažnje/pamćenja i disregulacije emocija u depresiji: pristrani inhibicijski procesi i deficiti u radnoj memoriji; promišljeni odgovori na negativno raspoloženje i negativne životne događaje; nemogućnosti korištenja pozitivnih poticaja za regulaciju negativnog raspoloženja. Depresija je karakterizirana povećanom razradom negativnih informacija, teškoćama oslobađanja od negativnih podražaja te deficitima u kognitivnoj kontroli pri obradi negativnih informacija. Poznato je da depresija i demencija već duže koegzistiraju, no nije jasno dovodi li jedno stanje do drugoga. Povećava se količina dokaza koji ukazuju da bi depresija mogla biti rizični čimbenik za razvoj demencije. Depresija i pad kognitivnih sposobnosti gotovo udvostručavaju rizik razvoja demencije što dugoročno ima značajan utjecaj na socijalno funkcioniranje i kvalitetu života naših bolesnika

Antiepileptics as Mood Stabilizers

Istraživanja bipolarnog afektivnog poremećaja sučeljena su s brojnim metodološkim izazovima, koji postaju sve očitiji. Danas je jasno da istraživanja bipolarnog poremećaja moraju biti longitudinalna, a nikako ne okrenuta pojedinačnim epizodama bolesti. Rezultat tih metodoloških izazova je relativno malen broj lijekova registriranih kao stabilizatori raspoloženja. Litij je godinama bio zlatni standard u liječenju bipolarnog afektivnog poremećaja, sve dok brojne studije zadnjih nekoliko desetljeća nisu pokazale da lijekovi koje svrstavamo u skupinu antiepileptika mogu biti vrlo učinkoviti u liječenju bipolarnog afektivnog poremećaja. To se posebno odnosi na bolesnike kod kojih liječenje litijem nije učinkovito ili kod bolesnika koji pokazuju intoleranciju na liječenje litijem. Antiepileptike možemo prema redoslijedu pojavljivanja podijeliti u dvije generacije: karbamazepin i valproat kao prva te lamotrigin, gabapentin i topiramat kao druga generacija antiepileptika sa stabilizirajućim svojstvima u liječenju afektivnih poremećaja. Također smo nastojali istaknuti preduvjete dobrog lječidbenog odgovora, kao i mogućnosti kombiniranja antiepileptika međusobno i s drugim psihotropnim lijekovima.The field of bipolar affective disorders research now faces immense methodological challenges, some of which have only recently become obvious. It has become more clear that bipolar affective disorder should be viewed longitudinally rather than in terms of individual episodes. As result of these methodological challenges, there have been far a few mood stabilisers approved for use in bipolar disorder. Lithium was the gold standard of treatment for bipolar disorder, but a number of studies over the past several decades has shown that many drugs with antiepileptic properties are effective in the treatment of some patients with bipolar affective disorder, especially for those whose disorder inadequately responds to lithium, and those who are intolerant of treatment with lithium. These antiepileptic agents include two generations of drugs: carbamazepine and valproate as first generation, and lamotrigine, gabapentine and topiramate as second generation of mood-stabilising antiepileptic agents. In this article, we review the pharmacological properties and their efficacy in the treatment of bipolar disorder. We also summarise issues such as predictors of response, use of these agents in combination with other antiepileptics and psychotropics

Selective Serotonin Reuptake Inhibitors

Depresija je česta bolest, koja može biti teška, a katkad i ugroziti život oboljele osobe. Zahvaljujući porastu broja novih antidepresiva u posljednjih 15 godina, mogućnosti farmakološkog liječenja depresije su proširene. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (selective serotonin reuptake inhibitors SSRI) danas su lijek prvog izbora u liječenju depresije (1). Cilj je ovoga preglednog rada prikazati sličnosti i razlike među pojedinim SSRI koje mogu biti klinički važne te prikazati najnovije spoznaje o ovoj skupini lijekova.Depression is a very frequent disease that can be serious, and sometimes can even endanger the patient\u27s life. Thanks to the increase of new antidepressants within the last 15 years, the possibilities of pharmacological treatment of depression are broadened. Selective serotonin reuptake inhibitors (SSRI) are today the drugs of first choice in treating depression (1). The aims of this review are to present similarities and differences among SSRIs that can be of clinical importance, and to discuss the latest data about this group of medications

Selective Serotonin Reuptake Inhibitors

Depresija je česta bolest, koja može biti teška, a katkad i ugroziti život oboljele osobe. Zahvaljujući porastu broja novih antidepresiva u posljednjih 15 godina, mogućnosti farmakološkog liječenja depresije su proširene. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (selective serotonin reuptake inhibitors SSRI) danas su lijek prvog izbora u liječenju depresije (1). Cilj je ovoga preglednog rada prikazati sličnosti i razlike među pojedinim SSRI koje mogu biti klinički važne te prikazati najnovije spoznaje o ovoj skupini lijekova.Depression is a very frequent disease that can be serious, and sometimes can even endanger the patient\u27s life. Thanks to the increase of new antidepressants within the last 15 years, the possibilities of pharmacological treatment of depression are broadened. Selective serotonin reuptake inhibitors (SSRI) are today the drugs of first choice in treating depression (1). The aims of this review are to present similarities and differences among SSRIs that can be of clinical importance, and to discuss the latest data about this group of medications