Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština

Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova.Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova

Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština

Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova.Knjiga Ikonografija nakon Tridentskoga sabora i hrvatska likovna baština namijenjena je studentima povijesti umjetnosti kao udžbenik s kojim će zakoračiti u problematiku podrijetla, razmjera i sadržaja složenih ikonografskih promjena što su uslijedile nakon Tridentskoga sabora, a i svima onima koje iz različitih studijskih i istraživačkih pobuda ta tema zanima. Stoga su pozivi iz teksta na bilješke, kao i popis literature na kraju, mišljeni i kao smjerokazi u daljnjim istraživanjima, odnosno kao pomoć pri razrješenju pojedinih problematskih izazova

The Jesuit Bona Mors Confraternities in Croatia

Ponovni razcvet teme ars moriendi v zgodnjem 17. stoletju je imel za cilj pospeševanje tridentinske bona vita, tj. zakramentalnega življenja. Pravila in program rimske bratovščine Bona Mors, ustanovljene 1648, so se kmalu razširili povsod, kjer so se jezuiti naselili. Duhovnost bratovščin za srečno smrt je postala izjemno učinkovito sredstvo jezuitskih pastoralnih prizadevanj in je globoko zaznamovala duhovno življenje in umetnostno dediščino verskih skupnosti in regij. Po jezuitskih kolegijih in rezidencah je bilo ustanovljenih osem bratovščin za srečno smrt, in sicer v Zagrebu (1653), na Reki (1656), v Varaždinu (1662), Dubrovniku (1670 ali prej), Osijeku (1703), Požegi (1704), Petrovaradinu (1713) in Beogradu (1726). Hrvaški jezuiti so bili razdeljeni v dve provinci: Dubrovnik je spadal pod rimsko provinco, medtem ko so bili vsi ostali kolegiji in rezidence del avstrijske province.The great revival of interest in the theme of ars moriendi in the early 17th century aimed to promote Tridentine bona vita, i.e. a sacramental “good life”, to large numbers of the faithful. The rules and program of the Bona Mors Confraternity in Rome—founded in 1648—were soon spread through its branches wherever the Jesuits settled. The Croatian Jesuits were divided into two provinces: Dubrovnik was part of the Roman Province, while all the other colleges and residences were part of the Austrian Province. Eight Bona Mors Confraternities within Jesuit colleges and residences were founded in Zagreb (1653), Rijeka (1656), Varaždin (1662), Dubrovnik (1670 or before), Osijek (1703), Požega (1704), Petrovaradin (1713), and Belgrade (1726). Bona Mors spirituality became an exceptionally efficient apparatus for Jesuit pastoral endeavors and deeply marked the spiritual life and artistic heritage of the communities and regions

Two Alternate Routes for the Preparation of N1 -(2, 6-Dimethoxy-4-pyrimidinyl)-sulphanilamide

It is well known that N 1-(2 ,6-dimethoxy-4-pyrimidinyl)-sulphanilamide (V) is a valuable l ong-acting sulpha drug. This compound was first synthesized by the interaction of sodium sulphanilamide and (2 ,6 -dimethoxy-4-pyrimidi nyl) trimethylammonium chloride in molten acetamide by Kli:itzer and Bret: schneider

Mastitis u krava prouzročen brzorastućim mikobakterijama iz okoliša

Rapid-growth mycobacteria were isolated from two cases of cow mastitis with similar clinical appearance and within a narrow time frame. Mycobacteria were isolated on blood esculine agar. The isolated mycobacteria were Gram stained, Ziehl-Nielsen stained and tested for growth at 25°C, 37°C and 42°C, iron uptake, growth on Löwenstein-Jensen (LJ) agar with and without 5% NaCl, arylsulphatase (3 days), tween 80 hydrolysis, tellurite reduction, nitrate reductase and niacin synthesis. Molecular identification was performed using the Mycobacteria GenoType CM and AS tests (Hain Diagnostika, Nehren, Germany). One isolate was additionally sequenced for the hsp65, rpoB, 16S rRNA gene sequence and transcribed spacer sequence (ITS) DNA. Susceptibility testing of isolates was performed on the Sensititre Rapmycol plate (TREK Diagnostic Systems Ltd.) for trimethoprim/sulfamethoxasole, linezolid, ciprofloxacin, imipenem, moxifloxacin, cefepime, cefoxitin, amoxicillin / clavulanic acid, amikacin, ceftriaxone, doxycycline, minocycline, tigecycline, tobramycine and clarythromycine. Gram-positive acid-resistant rods were observed in stained smears. Both strains grew at 25°C, 37°C and 42°C on LJ medium, and on LJ medium containing 5 % NaCl. The conventional biochemical tests for iron uptake, arylsulphatase (3 days), Tween 80 hydrolysis, tellurite reduction and nitrate reductase were positive, while the niacin test was negative. Both isolates were identified by the GenoType Mycobacterium CM as Mycobacterium fortuitum II/ Mycobacterium mageritense, while application of the GenoType Mycobacterium AS kit identified both isolates as belonging to the species Mycobacterium smegmatis. Analysis of the isolate sequences (strain DS) for 16S ribosomal RNA confirmed a 100% identical result with Mycobacterium smegmatis strain INHR2. According to the CLSI criteria, both strains were sensitive to sulfametoxazole/trimethoprim, linezolid, doxicycline, amikacin and tobramycin. The strains differed in their sensitivity to cefoxitim, and both strains were resistant to clarithromycin. There was a strong difference between the isolates in sensitivity toward cefoxitime and tigecycline.Brzo-rastuće bakterije iz roda Mycobacterium izdvojene se iz dva klinički slična slučaja mastitisa krava u relativno kratkom vremenu. Mikobakterije su izdvojene na krvnom agaru s dodatkom eskulina, obojene po Grammu i Ziehl-Nielsenu te im je provjerena sposobnost rasta pri 25 °C, 37 °C i 42 °C, korištenje željeza, sposobnost rasta na Löwenstein-Jensen agaru bez i s dodatkom 5 % NaCl, tvorba arilsulfataze, sposobnost hidrolize tween 80, redukcije telurita i tvorbe nitrat reduktaze i niacina. Molekularna identifikacija izolata provedena je korištenjem testova Mycobacteria GenoType CM i AS. Odsječci gena hsp65, rpoB, 16S rRNK te tzv. (engl. transcribed spacer sequence (ITS)) jednog izolata su sekvencirani. Osjetljivost izolata provjerili smo pomoću SENSITITRE RAPMYCOL ploča (TREK Diagnostic Systems Ltd.) prema trimetoprim/sulfametoksazolu, linezolidu, ciprofloksacinu, imipenemu, moksifloksacinu, cefepimu, cefoksitinu, amoksicilinu s klavulanskom kiselinom, amikacinu, ceftriaksonu, doksiciklinu, minociklinu, tigeciklinu, tobramicinu i klaritromicinu. Gram-pozitivne acido-rezistentne štapićaste bakterije uočili smo u obojenim razmascima. Oba soja rasla su pri temperaturama 25 °C, 37 °C i 42 °C te na podlozi LJ s i bez dodatka 5  % NaCl. U oba soja utvrdili smo sposobnost korištenja željeza, tvorbe arilsulfataze, hidrolize Tween 80, redukcije telurita i tvorbe reduktaze nitrata. Sojevi nisu tvorili niacin. Oba izolata su testom GenoType Mycobacterium CM identificirana kao Mycobacterium fortuitum II/ Mycobacterium mageritense dok su GenoType Mycobacterium AS testom identificirana kao Mycobacterium smegmatis. Sekvencijskom analizom odsječka gena 16S ribosomske RNK soja DS i usporedbom s javno dostupnim izolatima, utvrdili smo potpunu podudarnost sa sojem Mycobacterium smegmatis soj INHR2. Prema CLSI kriterijima, oba izolata su osjetljiva prema sulfametoksazolu s trimetoprimom, linezolidu, doksiciklinu, amikacinu i tobramicinu, a rezistentna prema klaritromicinu. Razlike između sojeva očitovale su se u osjetljivosti prema cefoksitimu i tigeciklinu

Experimental determination of activity coefficients in solutions

Primarni cilj ovog rada je prikazati i teorijski opisati najvažnije metode za eksperimentalno određivanje koeficijenata aktiviteta monoelektrolitnih otopina. U Uvodu su definirani važni pojmovi i jednadžbe za razumijevanje samoga koncepta aktiviteta otopljene tvari kao i za shvaćanje izvodâ konačnih eksperimentalno važnih jednadžbi za svaku metodu. Prve četiri opisane metode: sniženje ledišta, povišenje vrelišta, sniženje tlaka para te izopiestička ravnoteža, bazirane su na mjerenju aktiviteta otapala, dok se aktivitet otopljene tvari naknadno računa primjenom Gibbs-Duhemove jednadžbe. Metode u kojima se mjeri elektromotivnost galvanskih članaka ili metoda difuzijski koeficijenti omogućavaju izravno određivanje aktiviteta otopljene tvari. Uz svaku metodu navedeno je i njezino područje sigurne primjene pa tako valja istaknuti kako je od svih navedenih metoda za vrlo razrijeđene otopine najbolje koristiti metodu difuzije. Uz opis nekih metodâ (sniženje tlaka para, izopiestička metoda, metoda difuzije) prikazane su i skice aparatura nužnih za mjerenje odgovarajućih fizikalnih veličina iz kojih je moguće izračunati prosječne koeficijente aktiviteta elektrolita. Nadalje, u radu je sadržano i kratko poglavlje o važnim zakonitostima uočenima u ovisnosti koeficijenata aktiviteta osnovnih elektrolita u vodenim otopinama o koncentraciji tih otopina. Spomenute su pravilnosti rezultat brojnih istraživanja provedenih u prvoj polovici prošloga stoljeća. Ovaj rad završava s detaljnim tumačenjem i dokazivanjem činjenice da se pojedinačni koeficijenti aktiviteta ne mogu eksperimentalno odrediti. Dokaz te tvrdnje iznesen je metodom reductio ad absurdum u okviru znanstvenog rada početkom ovoga stoljeća, kao odgovor znanstvenicima koji su to pokušavali opovrgnuti