An ontology-based approach toward the configuration of heterogeneous network devices

Despite the numerous efforts of standardization, semantic issues remain in effect in many subfields of networking. The inability to exchange data unambiguously between information systems and human resources is an issue that hinders technology implementation, semantic interoperability, service deployment, network management, technology migration, among many others. In this thesis, we will approach the semantic issues in two critical subfields of networking, namely, network configuration management and network addressing architectures. The fact that makes the study in these areas rather appealing is that in both scenarios semantic issues have been around from the very early days of networking. However, as networks continue to grow in size and complexity current practices are becoming neither scalable nor practical. One of the most complex and essential tasks in network management is the configuration of network devices. The lack of comprehensive and standard means for modifying and controlling the configuration of network elements has led to the continuous and extended use of proprietary Command Line Interfaces (CLIs). Unfortunately, CLIs are generally both, device and vendor-specific. In the context of heterogeneous network infrastructures---i.e., networks typically composed of multiple devices from different vendors---the use of several CLIs raises serious Operation, Administration and Management (OAM) issues. Accordingly, network administrators are forced to gain specialized expertise and to continuously keep knowledge and skills up to date as new features, system upgrades or technologies appear. Overall, the utilization of proprietary mechanisms allows neither sharing knowledge consistently between vendors' domains nor reusing configurations to achieve full automation of network configuration tasks---which are typically required in autonomic management. Due to this heterogeneity, CLIs typically provide a help feature which is in turn an useful source of knowledge to enable semantic interpretation of a vendor's configuration space. The large amount of information a network administrator must learn and manage makes Information Extraction (IE) and other forms of natural language analysis of the Artificial Intelligence (AI) field key enablers for the network device configuration space. This thesis presents the design and implementation specification of the first Ontology-Based Information Extraction (OBIE) System from the CLI of network devices for the automation and abstraction of device configurations. Moreover, the so-called semantic overload of IP addresses---wherein addresses are both identifiers and locators of a node at the same time---is one of the main constraints over mobility of network hosts, multi-homing and scalability of the routing system. In light of this, numerous approaches have emerged in an effort to decouple the semantics of the network addressing scheme. In this thesis, we approach this issue from two perspectives, namely, a non-disruptive (i.e., evolutionary) solution to the current Internet and a clean-slate approach for Future Internet. In the first scenario, we analyze the Locator/Identifier Separation Protocol (LISP) as it is currently one of the strongest solutions to the semantic overload issue. However, its adoption is hindered by existing problems in the proposed mapping systems. Herein, we propose the LISP Redundancy Protocol (LRP) aimed to complement the LISP framework and strengthen feasibility of deployment, while at the same time, minimize mapping table size, latency time and maximize reachability in the network. In the second scenario, we explore TARIFA a Next Generation Internet architecture and introduce a novel service-centric addressing scheme which aims to overcome the issues related to routing and semantic overload of IP addresses.A pesar de los numerosos esfuerzos de estandarización, los problemas de semántica continúan en efecto en muchas subáreas de networking. La inabilidad de intercambiar data sin ambiguedad entre sistemas es un problema que limita la interoperabilidad semántica. En esta tesis, abordamos los problemas de semántica en dos áreas: (i) la gestión de configuración y (ii) arquitecturas de direccionamiento. El hecho que hace el estudio en estas áreas de interés, es que los problemas de semántica datan desde los inicios del Internet. Sin embargo, mientras las redes continúan creciendo en tamaño y complejidad, los mecanismos desplegados dejan de ser escalabales y prácticos. Una de las tareas más complejas y esenciales en la gestión de redes es la configuración de equipos. La falta de mecanismos estándar para la modificación y control de la configuración de equipos ha llevado al uso continuado y extendido de interfaces por líneas de comando (CLI). Desafortunadamente, las CLIs son generalmente, específicos por fabricante y dispositivo. En el contexto de redes heterogéneas--es decir, redes típicamente compuestas por múltiples dispositivos de distintos fabricantes--el uso de varias CLIs trae consigo serios problemas de operación, administración y gestión. En consecuencia, los administradores de red se ven forzados a adquirir experiencia en el manejo específico de múltiples tecnologías y además, a mantenerse continuamente actualizados en la medida en que nuevas funcionalidades o tecnologías emergen, o bien con actualizaciones de sistemas operativos. En general, la utilización de mecanismos propietarios no permite compartir conocimientos de forma consistente a lo largo de plataformas heterogéneas, ni reutilizar configuraciones con el objetivo de alcanzar la completa automatización de tareas de configuración--que son típicamente requeridas en el área de gestión autonómica. Debido a esta heterogeneidad, las CLIs suelen proporcionar una función de ayuda que fundamentalmente aporta información para la interpretación semántica del entorno de configuración de un fabricante. La gran cantidad de información que un administrador debe aprender y manejar, hace de la extracción de información y otras formas de análisis de lenguaje natural del campo de Inteligencia Artificial, potenciales herramientas para la configuración de equipos en entornos heterogéneos. Esta tesis presenta el diseño y especificaciones de implementación del primer sistema de extracción de información basada en ontologías desde el CLI de dispositivos de red, para la automatización y abstracción de configuraciones. Por otra parte, la denominada sobrecarga semántica de direcciones IP--en donde, las direcciones son identificadores y localizadores al mismo tiempo--es una de las principales limitaciones sobre mobilidad, multi-homing y escalabilidad del sistema de enrutamiento. Por esta razón, numerosas propuestas han emergido en un esfuerzo por desacoplar la semántica del esquema de direccionamiento de las redes actuales. En esta tesis, abordamos este problema desde dos perspectivas, la primera de ellas una aproximación no-disruptiva (es decir, evolucionaria) al problema del Internet actual y la segunda, una nueva propuesta en torno a futuras arquitecturas del Internet. En el primer escenario, analizamos el protocolo LISP (del inglés, Locator/Identifier Separation Protocol) ya que es en efecto, una de las soluciones con mayor potencial para la resolucion del problema de semántica. Sin embargo, su adopción está limitada por problemas en los sistemas de mapeo propuestos. En esta tesis, proponemos LRP (del inglés, LISP Redundancy Protocol) un protocolo destinado a complementar LISP e incrementar la factibilidad de despliegue, a la vez que, reduce el tamaño de las tablas de mapeo, tiempo de latencia y maximiza accesibilidad. En el segundo escenario, exploramos TARIFA una arquitectura de red de nueva generación e introducimos un novedoso esquema de direccionamiento orientado a servicios

PRESTK : situation-aware presentation of messages and infotainment content for drivers

The amount of in-car information systems has dramatically increased over the last few years. These potentially mutually independent information systems presenting information to the driver increase the risk of driver distraction. In a first step, orchestrating these information systems using techniques from scheduling and presentation planning avoid conflicts when competing for scarce resources such as screen space. In a second step, the cognitive capacity of the driver as another scarce resource has to be considered. For the first step, an algorithm fulfilling the requirements of this situation is presented and evaluated. For the second step, I define the concept of System Situation Awareness (SSA) as an extension of Endsley’s Situation Awareness (SA) model. I claim that not only the driver needs to know what is happening in his environment, but also the system, e.g., the car. In order to achieve SSA, two paths of research have to be followed: (1) Assessment of cognitive load of the driver in an unobtrusive way. I propose to estimate this value using a model based on environmental data. (2) Developing model of cognitive complexity induced by messages presented by the system. Three experiments support the claims I make in my conceptual contribution to this field. A prototypical implementation of the situation-aware presentation management toolkit PRESTK is presented and shown in two demonstrators.In den letzten Jahren hat die Menge der informationsanzeigenden Systeme im Auto drastisch zugenommen. Da sie potenziell unabhängig voneinander ablaufen, erhöhen sie die Gefahr, die Aufmerksamkeit des Fahrers abzulenken. Konflikte entstehen, wenn zwei oder mehr Systeme zeitgleich auf limitierte Ressourcen wie z. B. den Bildschirmplatz zugreifen. Ein erster Schritt, diese Konflikte zu vermeiden, ist die Orchestrierung dieser Systeme mittels Techniken aus dem Bereich Scheduling und Präsentationsplanung. In einem zweiten Schritt sollte die kognitive Kapazität des Fahrers als ebenfalls limitierte Ressource berücksichtigt werden. Der Algorithmus, den ich zu Schritt 1 vorstelle und evaluiere, erfüllt alle diese Anforderungen. Zu Schritt 2 definiere ich das Konzept System Situation Awareness (SSA), basierend auf Endsley’s Konzept der Situation Awareness (SA). Dadurch wird erreicht, dass nicht nur der Fahrer sich seiner Umgebung bewusst ist, sondern auch das System (d.h. das Auto). Zu diesem Zweck m¨ussen zwei Bereiche untersucht werden: (1) Die kognitive Belastbarkeit des Fahrers unaufdringlich ermitteln. Dazu schlage ich ein Modell vor, das auf Umgebungsinformationen basiert. (2) Ein weiteres Modell soll die Komplexität der präsentierten Informationen bestimmen. Drei Experimente stützen die Behauptungen in meinem konzeptuellen Beitrag. Ein Prototyp des situationsbewussten Präsentationsmanagement-Toolkits PresTK wird vorgestellt und in zwei Demonstratoren gezeigt

Programski jezici za semantičke wiki sustave koji potiću autopoiesis

Wiki sustavi, progresivna tehnologija kojoj u njezinim počecima neki poznati stručnjaci nisu predvidjeli svijetlu budućnost, danas su u širokoj upotrebi. Sustavi koji svakom pridošlici omogućavaju da na njima ostavi traga, razvijaju se autopoietično u sve impresivnije i impresivnije repozitorije znanja. Možda najpoznatiji primjer takvog sustava, Wikipedia, otvorena enciklopedija Interneta u vrijeme pisanja ovog teksta u svojoj engleskoj inačici broji preko 2.2 milijuna članaka, koje su ljudi širom svijeta postavili na sustav, a postoje inačice za gotovo sve svjetske jezike. Ipak, čini se da su wiki sustavi došli do svoje granice rasta. Sve je češće i češće slučaj da se na različitim sustavima pokušavaju definirati pravila ponašanja, pravila organiziranja znanja, pravila dodavanja metapodataka primarno u svrhu jednostavnijega pretraživanja i izvođenja zaključaka iz ovih ogromnih repozitorija (uglavnom) tekstualnih podataka. Napori poput semantičkih wiki sustava, koji u tradicionalne (obične) wiki sustave pokušavaju dodati semantičku komponentu čini se u potpunosti zanemaruju jedan od osnovnih razloga nevjerojatnog uspjeha ove vrste sustava. Wiki sustavi su jednostavni za korištenje i stoga ih koristi širok spektar ljudi. Korisnici imaju vrlo različita shvaćanja tehnologije koja variraju od vrhunskih stručnjaka za informacijsku tehnologiju do laika. Dakako, da distribucija korisnika naginje onima manje vičnim informacijskim tehnologijama. Upravo zbog toga uvođenje naprednih koncepata poput semantičkih tehnologija uvelike ograničava primjenjivost takvih sustava jer od običnih korisnika traži relativno dobro poznavanje takvih tehnologija. Kao što je prethodno napomenuto, wiki sustavi razvijaju se autopoietično, za razliku od tradicionalnih alopoietičnih (tehničkih) informacijskih tehnologija. Autopoiesis očitava se upravo u činjenici da korisnici svojim sudjelovanjem na sustavu stvaraju taj sustav, šire ga, unaprijeđuju ga novim i novima sadržajima, pravilima i definicijama. Postavlja se pitanje je li moguće koncept semantičkog weba "ugraditi" u wiki sustave, a da se pri tome zadrži njihova početna jednostavnost? Jedna druga vrsta suvremenih Web 2.0 sustava na koje želimo ovdje ukazati su sustavi za društveno označavanje (engl. social tagging). Oni su danas sve češće u upotrebi, a koriste upravo organizaciji znanja pojedinog korisnika (engl. personal information management - PIM; personal knowledge management - PKM). Takvi sustavi svojim korisnicima omogućavaju da postavljaju oznake (engl. tag) na bilo koji sadržaj na koji nailaze na webu. Impresivni su takvi sustavi iz perspektive pretraživanja. Naime dok poznate tražilice pretražuju web naprednim algoritmima, sustavi za društveno označavanje koriste jednostavno oznake koje su postavili korisnici. Sustavi za društveno označavanje često pronalaze relevantnije podatke od naprednih tražilica jer dolazi to tzv. Delfi efekta prema kojem je prosječno mišljenje nekog podskupa ljudi bolji prediktor od mišljenja jedne nasumice odabrane osobe. Još jedno pitanje koje ovdje valja postaviti jest pitanje suvremenih organizacija i posebice njihovih informacijskih sustava. Suvremene organizacije danas su otvorene, adaptibilne, heterarhijske i virtualne. Je li moguće iskoristiti suvremene informacijske tehnologije kako bi se podržale potrebe suvremenih organizacija za adaptibilnošću, otvorenošću, heterarhiji i virtualnošću? U ovom ćemo radu pokušalo se, pa makar djelomično, odgovoriti i na to pitanje, na koje suvremeni (rigidni, alopoietski postavljeni) informacijski sustavi ne daju odgovor. Web usluge (engl. web services) danas su način na koji je putem mreže moguće koristiti usluge raznih organizacija. Semantičkim opisom takvih usluga pokušava se omogućiti automatizirano računalno korištenje takvih usluga. Je li integracijom ove tehnologije i gore navedenih moguće podržati potrebe suvremenih organizacija? U ovom radu krenulo se pristupom objektno-orijentiranog semantičkog modeliranja te su tako dobivena saznanja stavljena u autopoietični kontekst. Osnovni ciljevi bili su: (1) da sustav autopoietično generira formalizirano znanje nad kojim se može računalno rezonirati, (2) od prosječnog korisnika očekuje se nikakvo ili minimalno poznavanje semantičkih tehnologija, (3) sustav se treba autopoietično razvijati kako na području vlastitog sadržaja tako i na području vlastite funkcionalnosti (za razliku od tradicionalnih wiki sustava koji se razvijaju u pravilu isključivo na području sadržaja). Pretpostavljeno je da je svijet kojeg korisnici na sustavu opisuju jedan skup objekata koji su u međusobnim relacijama i raznim interakcijama. Može se reći da je "osnovna jedinica" sustava objekt. Svaki objekt potencijalno ima svoje relacije s drugim objektima i niz metoda kojima reagira na podražaje (poruke) od drugih objekata. Relacije se ponekad u kontekstu objektno-orijentiranog pristupa nazivaju i atributima radi jednostavnosti implementacije iako je riječ o relaciji sadržavanja. U radu je također primjenjen takav pristup radi jednostavnosti te se atributima smatraju objekti koji su jednostavni znakovni nizovi dok će svi ostali objekti biti vezani relacijama. Podskupove skupa svih objekata nazivamo ekstenzijom nekog koncepta ukoliko postoji jasna intenzija (definicija, pravilo) koncepta po kojem jednoznačno možemo svaki objekt klasificirati bilo kao člana ekstenzije koncepta, bilo kao člana komplementarnog skupa ekstenziji. Koncepti se još nazivaju tipovima ili klasama te ćemo ta tri naziva u daljnjem razmatranju smatrati sinonimima. Možemo reći da se svaki koncept sastoji od svoje intenzije (definicije), ekstenzije (skupa svih objekata na koje je koncept primjenjiv) i svog simbola (oznakom kojom označavamo taj specifični koncept). Ako se promotri wiki sustav iz perspektive semantičkog modeliranja može se reći da postoje tri osnovna koncepta na kojima je moguće temeljiti razmatranje, a to su: (1) stranica, (2) osoba i (3) wiki sustav (koji uključuje sam sustav, sve njegove članke odnosno stranice i korisnike). Uvedena je sljedeća pretpostavku: neka je svaki objekt tipa stranica generički objekt (u kontekstu modeliranja znanja često označen simbolom Thing). Neka sada svaki korisnik sustava može označavati stranice na sustavu postavljajući oznake u obliku uređenih parova atribut:vrijednost. Na taj način korisnici specijaliziraju svaki generički objekt u neku (novu) klasu objekata. Također, neka. atribut i vrijednost mogu biti i neka od ključnih riječi poput class, inherits, relation, rule i sl. poznatih iz objektno-orijentiranih programskih jezika. Na taj način korisnik potencijalno može još uže specijalizirati svoje mišljenje (znanje) o stranici (objektu). Na taj je način podržano dodavanje atributa pojedinom objektu kao i njegovo određivanje koje se tiče klase u koju pripada. Primjerice ako neki korisnik na neku stranicu postavi oznaku class:avion to znači da taj korisnik tu stranicu više ne smatra člankom već opisnikom objekta, tipa. "avion". Također, svaki korisnik može i potvrditi postojeću oznaku čime se vjerodostojnost oznake povećava. Wiki sustavi po svojoj standardnoj sintaksi omogućavaju povezivanje svake stranice s drugim stranicama kako na samom sustavu tako i izvan njega, putem hiperveza. Možemo reći da je ovdje riječ o relacijama s drugim objektima. Pretpostavlja se dakle da svaki korisnik može na svaku stranicu dodavati hiperveze na druge stranice u obliku relacija. : naziv_objekta pri čemu može biti riječ o stranicama na samom sustavu (koje su onda tipa stranica ili nekog specijaliziranijeg tipa) ili eksternim stranicama (pri čemu uvodimo tip external resource). Neka, također svaki korisnik može potvrditi vezu kao i kod atributa odnosno označavanja čime se vjerodostojnost relacije povećava. Pretpostavlja se nadalje da svaki korisnik može svakoj stranici nadodati web uslugu ili neku drugu vrstu skriptne ekstenzije koja proširuje funkcionalnost stranice te takve dodatke nazivamo metodama. Neka je svaka takva metoda semantički opisana pomoću standardnog obrasca i svog opisnika (primjerice engl. WSDL - Web Service Definition Language). Svaka se metoda, kao i u prethodna dva slučaja može potvrditi od drugih korisnika, čime se povećava njezina vjerodostojnost. Zaključno možemo reći da smo ovako koncipiranim sustavom u stanju podržati dinamično kreiranje klasa, objekata, njihovih atributa, metoda i relacija. Konkretno, moglo bi se reći daje riječ o dinamički kreiranoj ontologiji, dakle formalizaciji određene aplikacijske domene. Pozabavimo se sada vjerodostojnošću (istinitošću) informacija koje korisnici pospremaju u sustav. Kako bi to učinili potrebno je prethodno opisati koncept organizacije ribarske mreže kao i mogućnosti podržavanja takvog koncepta informacijskom tehnologijom. Riječ je o konceptu koji pokušava iskoristiti najbolje od dvaju poznatih koncepata iz organizacijske teorije, hijerarhije i heterarhije odnosno mrežne strukture. Ako promatramo ribarsku mrežu na obali ona se čini potpuno heterarhijskom, svi su čvorovi istovjetni i na jednakoj razini. No primimo li jedan čvor i uzdignemo ga dinamički oko njega nastaje hijerarhija pri čemu je odabrani čvor na vrhu. Primimo li drugi nastaje druga itd. Na taj način dinamički možemo stvarati nove i uništavati stare hijerarhije. Postavlja se pitanje kako podržati takav koncept informacijskom tehnologijom. Pretpostavimo da imamo sustav na kojem se vodi niz projekata neke organizacije (ili općenito nekog socijalnog sustava) pri čemu svaki projekt ima svoj vlastiti autopoietični semantički wiki sustav. Moglo bi se reći da svaki projekt definira svojevrsnu aplikacijsku domenu. Sama funkcionalnost tog sustava u ovom trenutku nam nije bitna, nego nam je bitan mehanizam kojim ćemo pronaći najadakvatniju osobu za pojedini projekt koja se svojim znanjima i sposobnostima ističe te time postaje vođa. Kako bi objasnili taj mehanizam potrebno je objasniti PageRank algoritam kojeg koristi poznata tražilica Google pri rangiranju stranica koje se pretražuju. Algoritam analizira web stranice brojeći ulazne i izlazne veze svake stranice. Svaka veza koju neka stranica ima prema nekoj drugoj stranici smatra se glasom potpore te stranice za stranicu na koju pokazuje. Sve se stranice inicijalno postavljaju na određeni rank koji je jednak 1/N pri čemu je N broj stranica koje se analiziraju. Ako neka stranica kojim slučajem pokazuje na više stranica tada se njezin glas dijeli tako da svaka stranica dobiva n-ti dio njezinoga glasa (ako je n broj stranica na koje stranica pokazuje). Sada se do određene preciznosti analizira tako postavljena mreža stranica zbrajanjem ulaznih veza svake stranice i prosljeđivanjem novih vrijednosti na druge stranice. Na taj način dobije se rank za svaku stranicu, ta što je on veći to ta stranica ima veću "potporu" drugih stranica. Taj se rank može nazvati i vjerojatnošću kojom će neki korisnik nasumice obilazeći stranice u zadanoj mreži odabrati upravo zadanu stranicu. Page rank mreža ustvari predstavlja Markovljev lanac u kojem su stranice stanja, a tranzicije (koje su sve jednako vjerojatne) veze između tih stranica. Postavimo sad taj algoritam u kontekst jedne socijalne mreže, dakle mreže ljudi, odnosno konkretno mreže članova nekog projekta ili aplikacijske domene. Dajemo svim članovima projekta mogućnost da glasuju za druge korisnike za koje smatraju da su najadekvatniji za vođu projekta. Ako sada glasove promatramo kao veze na druge stranice tada primjenom PageRank algoritma dinamički dobivamo hijerarhiju članova na određenom projektu. Uvišestručavanjem ovog algoritma (stoga i više različitih projekata) u stvari podržavamo koncept ribarske mreže. PageRank algoritam ima još jednu zanimljivu odliku koju ćemo primijeniti u daljnjem izlaganju. Naime, zbroj svih rankova svih čvorova u mreži je jednak 1 što je dakako korisno u kontekstu teorije vjerojatnosti. Vratimo se sada na istinitost pojedinih informacija u autopoietičnom semantičkom wikiju. Pretpostavimo da je svaka oznaka koju neki korisnik postavi ponderirana njegovim rankom. Ovakav je ponder opravdan jer rank na neki način iskazuje uvjerenje drugih članova da će dotični član učiniti pravu stvar, što lako možemo povezati s definicijom znanja: "Znanje je istinito vjerovanje". Oznake se akumuliraju, dakle svaka se oznaka može postaviti i više puta od različitih članova. Zbrajanjem pondera dobivamo vjerojatnost koja iskazuje uvjerenje članova projekta da je informacija točna. Sada kad imamo brojčani iznos vjerojatnosti možemo i logički formalizirati znanje u tako dinamički kreiranoj ontologiji. Jasno je da ontologiju možemo opisati nekim od jezika, za ontologije (npr. F-Logika - engl. frame logic, f-logic, Deskripcijska Logika - engl. description logic) pri čemu se na ovom mjestu odlučujemo za logiku temeljenu na okvirima odnosno F-Logiku. Potrebno je za odabrani jezik izvesti shemu anotacije vjerojatnosti što će biti učinjeno u radu. No, što je u slučaju ako zaključke želimo izvoditi iz više različitih ontologija, što je opravdano pitanje. Naime, ako kao što smo pretpostavili imamo niz projekata na kojima se dinamički stvaraju ontologije tada je visoka vjerojatnost da će nam ponekad biti potrebno znanje iz više različitih područja. Primjerice, recimo da se jedan projekt bavi vinima, drugi receptima i treći gastronomskom ponudom nekog područja. Vrlo jednostavno može se dogoditi da netko postavi upit "U kojem restoranu mogu popiti vino koje najbolje ide uz određenu vrstu ribe, a da pri tome ne platim više od 200 kn?" Agent koji pokušava odgovoriti na to pitanje mora prvo pronaći nazive recepata koji sadrže tu određenu vrstu ribe, zatim mora pronaći vina koja idu uz navedene recepte i na kraju pretražiti restorane koji neku od kombinacija imaju u svojoj gastronomskoj ponudi uz odgovarajuću cijenu. Za spajanje različitih izvora znanja postoji princip amalgamacije izvora znanja. U radu bi se taj koncept pokušao primijeniti na ovako načinjen sustav ponderiranjem vjerojatnosti pojedinih izraza s izvedenicom broja članova na pojedinom projektu. U ovom radu izvedena je formalizacija koja povezuje wiki sustave, semantički web, mrežne usluge, društveno označavavanje i socijalne mreže. Uz to opisan je i jedan jezik iz koji je nazvan Niklas (prema poznatom Niklasu Luhmanu koji je prvi uveo pojam autopoiesisa u društvene znanosti). Konkretno, istražene su mogućnosti primjene dobro formaliziranih koncepata iz semantičkog weba i semantičkih mrežnih usluga u autopoietičnom kontekstu wiki sustava uz pripomoć društvenog označavanja i socijalnih mreža kao što je prethodno opisano. Prvo su objašnjeni i formalizirani jezici za (obične) wiki sustave. U tom kontekstu bilo je potrebno opisati niz formalizacija sintakse koje se u takvim jezicima koriste poput hiperveza, slika i raznih drugih dodataka, poglavlja, formatiranja teksta, tablica, varijabli i predložaka. Nakon formalizacije jezika za wiki sustave opisani su jezici za semantičke wiki sustave koji su određeno proširenje prethodno opisanih jezika. U tu svrhu bilo je potrebno opisati i formalizirati sintaksu i konkretno koncepte poput atributa i relacija, konverzija, semantičkih predložaka i mrežnih usluga. Pri tome se koristila logika, temeljena na okvirima (F-logika) kao jezik za formalizaciju. Na kraju su semantički wiki sustavi stavljeni u autopoietični kontekst. Bilo je potrebno izvesti anotaciju vjerojatnosti na prethodno definirane jezike obzirom na socijalnu mrežu kao i amalgamacijsku shemu kako bi se omogućila integracija izvora znanja. Na kraju je prikazan niz primjera mogućih autopoietičnih aplikacija kako bi se poduprla teza o korisnosti prethodno izvedene formalizacije. Najvažniji primjer jest konstrukcija autopoietičnog sustava za sigurnost osobnih računala. Osnovna ideja je izgraditi autopoietični semantički wiki sustav o osnovnim prijetnjama osobnim računalima (poznatih pogrešaka) te ih povezati s potrebnim zakrpama. Na taj način bi se omogućila svojevrsna baza znanja o prijetnjama i rješenjima te time i razvoj aplikacija za korištenje takve baze. Uz navedeni prikazani su i sustav za autopoietičnu znanstvenu konferenciju ili časopis te autopoietični sustav za upravljanje znanjem u organizaciji. Glavni cilj ovog istraživanja bio je na jednom mjestu ukazati na teoriju i primjenu autopoiesisa u informacijskim znanostima s posebnim naglaskom na korisnost drukčijeg pristupa semantičkim wiki sustavima. Htjelo se pokazati da su wiki sustavi u načelu autopoietični zbog svoje jednostavnosti korištenja od strane društvenog sustava koji ih okružuje, a ta se jednostavnost gubi uvođenjem kompleksnih semantičkih tehnologija. Svojevrsnim skrivanjem semantičkih tehnologija u pozadinu sustava te uvođenjem drugih društvenih tehnologija poput društvenog označavanja i društvenih mreža pokušao se dokinuti taj jaz između semantičkih tehnologija i wiki sustava. Hipoteze ovog istraživanja, koje su u radu i potvrđene, bile su sljedeće: HIPOTEZA 1. Na temelju formalizacije jezika, za wiki sustave i jezika za semantičke wiki sustave te uvođenja koncepta organizacije ribarske mreže moguće je izvesti anotacijsku shemu vjerojatnosti u takve jezike po uzoru na druge logičke programske jezike. Anotacijska shema izvedena je uz pomoć sintaske logike temeljene na okvirima. HIPOTEZA 2. Na temelju sheme za anotaciju vjerojatnosti u jezike za semantičke wiki sustave te na temelju uvođenja analize društvenih mreža u wiki sustave i semantičke wiki sustave moguće je izvesti amalgamacijsku shemu za takve jezike po uzoru na druge logičke programske jezike. Amalgamaeijska shema izvedena je uz pomoć integracije društvenih mreža. HIPOTEZA 3. Na temelju sheme za anotaciju vjerojatnosti i sheme za amalgamaciju moguće je izvesti novu vrstu jezika za autopoietične semantičke wiki sustave. Pri tome je formalizirana sintaksa i semantika novog jezika koji je svojevrsna kombinacija anotirane i amalgamirane logike temeljene na okvirima i prikaznih jezika za wiki sustave. Iz navedenog jasno je da se znanstveni doprinos ovog rada sastoji od eksplicitne formalizacije (običnih) wiki sustava, formalizacije jezika za semantičke wiki sustave, uvođenja semantičkih mrežnih usluga u semantičke wiki sustave te uvođenja objektno orijentiranog pristupa u formalizaciju jezika za semantičke wiki sustave. Osnovni doprinos ogledava se u razvoju novog jezika za autopoietične semantičke wiki sustave uvođenjem koncepata dobivenih iz društvenog označavanja i analizom socijalnih mreža odnosno konkretno uvođenjem anotacije tako dobivenih vjerojatnosti i odgovarajuće amalgamacijske sheme te na kraju primjene koncepta autopoiesisa u kontekstu informacijskih sustava. Uz navedeno opisana je jedna implementacija takvog jezika utjelovljena u jeziku niKlas. Iz društvene perspektive otvara se čitav niz mogućnosti za razvoj novih vrsta aplikacija temeljenih na podržavanju autopoiesisa društvenog sustava. Naime, krajnji proizvod tj. aplikacija TAOPIS koja podržava autopoietične semantičke wiki sustave razvija se prema načelima paradigme otvorenog koda i dana je zajednici na besplatno korištenje

Programski jezici za semantičke wiki sustave koji potiću autopoiesis

Wiki sustavi, progresivna tehnologija kojoj u njezinim počecima neki poznati stručnjaci nisu predvidjeli svijetlu budućnost, danas su u širokoj upotrebi. Sustavi koji svakom pridošlici omogućavaju da na njima ostavi traga, razvijaju se autopoietično u sve impresivnije i impresivnije repozitorije znanja. Možda najpoznatiji primjer takvog sustava, Wikipedia, otvorena enciklopedija Interneta u vrijeme pisanja ovog teksta u svojoj engleskoj inačici broji preko 2.2 milijuna članaka, koje su ljudi širom svijeta postavili na sustav, a postoje inačice za gotovo sve svjetske jezike. Ipak, čini se da su wiki sustavi došli do svoje granice rasta. Sve je češće i češće slučaj da se na različitim sustavima pokušavaju definirati pravila ponašanja, pravila organiziranja znanja, pravila dodavanja metapodataka primarno u svrhu jednostavnijega pretraživanja i izvođenja zaključaka iz ovih ogromnih repozitorija (uglavnom) tekstualnih podataka. Napori poput semantičkih wiki sustava, koji u tradicionalne (obične) wiki sustave pokušavaju dodati semantičku komponentu čini se u potpunosti zanemaruju jedan od osnovnih razloga nevjerojatnog uspjeha ove vrste sustava. Wiki sustavi su jednostavni za korištenje i stoga ih koristi širok spektar ljudi. Korisnici imaju vrlo različita shvaćanja tehnologije koja variraju od vrhunskih stručnjaka za informacijsku tehnologiju do laika. Dakako, da distribucija korisnika naginje onima manje vičnim informacijskim tehnologijama. Upravo zbog toga uvođenje naprednih koncepata poput semantičkih tehnologija uvelike ograničava primjenjivost takvih sustava jer od običnih korisnika traži relativno dobro poznavanje takvih tehnologija. Kao što je prethodno napomenuto, wiki sustavi razvijaju se autopoietično, za razliku od tradicionalnih alopoietičnih (tehničkih) informacijskih tehnologija. Autopoiesis očitava se upravo u činjenici da korisnici svojim sudjelovanjem na sustavu stvaraju taj sustav, šire ga, unaprijeđuju ga novim i novima sadržajima, pravilima i definicijama. Postavlja se pitanje je li moguće koncept semantičkog weba "ugraditi" u wiki sustave, a da se pri tome zadrži njihova početna jednostavnost? Jedna druga vrsta suvremenih Web 2.0 sustava na koje želimo ovdje ukazati su sustavi za društveno označavanje (engl. social tagging). Oni su danas sve češće u upotrebi, a koriste upravo organizaciji znanja pojedinog korisnika (engl. personal information management - PIM; personal knowledge management - PKM). Takvi sustavi svojim korisnicima omogućavaju da postavljaju oznake (engl. tag) na bilo koji sadržaj na koji nailaze na webu. Impresivni su takvi sustavi iz perspektive pretraživanja. Naime dok poznate tražilice pretražuju web naprednim algoritmima, sustavi za društveno označavanje koriste jednostavno oznake koje su postavili korisnici. Sustavi za društveno označavanje često pronalaze relevantnije podatke od naprednih tražilica jer dolazi to tzv. Delfi efekta prema kojem je prosječno mišljenje nekog podskupa ljudi bolji prediktor od mišljenja jedne nasumice odabrane osobe. Još jedno pitanje koje ovdje valja postaviti jest pitanje suvremenih organizacija i posebice njihovih informacijskih sustava. Suvremene organizacije danas su otvorene, adaptibilne, heterarhijske i virtualne. Je li moguće iskoristiti suvremene informacijske tehnologije kako bi se podržale potrebe suvremenih organizacija za adaptibilnošću, otvorenošću, heterarhiji i virtualnošću? U ovom ćemo radu pokušalo se, pa makar djelomično, odgovoriti i na to pitanje, na koje suvremeni (rigidni, alopoietski postavljeni) informacijski sustavi ne daju odgovor. Web usluge (engl. web services) danas su način na koji je putem mreže moguće koristiti usluge raznih organizacija. Semantičkim opisom takvih usluga pokušava se omogućiti automatizirano računalno korištenje takvih usluga. Je li integracijom ove tehnologije i gore navedenih moguće podržati potrebe suvremenih organizacija? U ovom radu krenulo se pristupom objektno-orijentiranog semantičkog modeliranja te su tako dobivena saznanja stavljena u autopoietični kontekst. Osnovni ciljevi bili su: (1) da sustav autopoietično generira formalizirano znanje nad kojim se može računalno rezonirati, (2) od prosječnog korisnika očekuje se nikakvo ili minimalno poznavanje semantičkih tehnologija, (3) sustav se treba autopoietično razvijati kako na području vlastitog sadržaja tako i na području vlastite funkcionalnosti (za razliku od tradicionalnih wiki sustava koji se razvijaju u pravilu isključivo na području sadržaja). Pretpostavljeno je da je svijet kojeg korisnici na sustavu opisuju jedan skup objekata koji su u međusobnim relacijama i raznim interakcijama. Može se reći da je "osnovna jedinica" sustava objekt. Svaki objekt potencijalno ima svoje relacije s drugim objektima i niz metoda kojima reagira na podražaje (poruke) od drugih objekata. Relacije se ponekad u kontekstu objektno-orijentiranog pristupa nazivaju i atributima radi jednostavnosti implementacije iako je riječ o relaciji sadržavanja. U radu je također primjenjen takav pristup radi jednostavnosti te se atributima smatraju objekti koji su jednostavni znakovni nizovi dok će svi ostali objekti biti vezani relacijama. Podskupove skupa svih objekata nazivamo ekstenzijom nekog koncepta ukoliko postoji jasna intenzija (definicija, pravilo) koncepta po kojem jednoznačno možemo svaki objekt klasificirati bilo kao člana ekstenzije koncepta, bilo kao člana komplementarnog skupa ekstenziji. Koncepti se još nazivaju tipovima ili klasama te ćemo ta tri naziva u daljnjem razmatranju smatrati sinonimima. Možemo reći da se svaki koncept sastoji od svoje intenzije (definicije), ekstenzije (skupa svih objekata na koje je koncept primjenjiv) i svog simbola (oznakom kojom označavamo taj specifični koncept). Ako se promotri wiki sustav iz perspektive semantičkog modeliranja može se reći da postoje tri osnovna koncepta na kojima je moguće temeljiti razmatranje, a to su: (1) stranica, (2) osoba i (3) wiki sustav (koji uključuje sam sustav, sve njegove članke odnosno stranice i korisnike). Uvedena je sljedeća pretpostavku: neka je svaki objekt tipa stranica generički objekt (u kontekstu modeliranja znanja često označen simbolom Thing). Neka sada svaki korisnik sustava može označavati stranice na sustavu postavljajući oznake u obliku uređenih parova atribut:vrijednost. Na taj način korisnici specijaliziraju svaki generički objekt u neku (novu) klasu objekata. Također, neka. atribut i vrijednost mogu biti i neka od ključnih riječi poput class, inherits, relation, rule i sl. poznatih iz objektno-orijentiranih programskih jezika. Na taj način korisnik potencijalno može još uže specijalizirati svoje mišljenje (znanje) o stranici (objektu). Na taj je način podržano dodavanje atributa pojedinom objektu kao i njegovo određivanje koje se tiče klase u koju pripada. Primjerice ako neki korisnik na neku stranicu postavi oznaku class:avion to znači da taj korisnik tu stranicu više ne smatra člankom već opisnikom objekta, tipa. "avion". Također, svaki korisnik može i potvrditi postojeću oznaku čime se vjerodostojnost oznake povećava. Wiki sustavi po svojoj standardnoj sintaksi omogućavaju povezivanje svake stranice s drugim stranicama kako na samom sustavu tako i izvan njega, putem hiperveza. Možemo reći da je ovdje riječ o relacijama s drugim objektima. Pretpostavlja se dakle da svaki korisnik može na svaku stranicu dodavati hiperveze na druge stranice u obliku relacija. : naziv_objekta pri čemu može biti riječ o stranicama na samom sustavu (koje su onda tipa stranica ili nekog specijaliziranijeg tipa) ili eksternim stranicama (pri čemu uvodimo tip external resource). Neka, također svaki korisnik može potvrditi vezu kao i kod atributa odnosno označavanja čime se vjerodostojnost relacije povećava. Pretpostavlja se nadalje da svaki korisnik može svakoj stranici nadodati web uslugu ili neku drugu vrstu skriptne ekstenzije koja proširuje funkcionalnost stranice te takve dodatke nazivamo metodama. Neka je svaka takva metoda semantički opisana pomoću standardnog obrasca i svog opisnika (primjerice engl. WSDL - Web Service Definition Language). Svaka se metoda, kao i u prethodna dva slučaja može potvrditi od drugih korisnika, čime se povećava njezina vjerodostojnost. Zaključno možemo reći da smo ovako koncipiranim sustavom u stanju podržati dinamično kreiranje klasa, objekata, njihovih atributa, metoda i relacija. Konkretno, moglo bi se reći daje riječ o dinamički kreiranoj ontologiji, dakle formalizaciji određene aplikacijske domene. Pozabavimo se sada vjerodostojnošću (istinitošću) informacija koje korisnici pospremaju u sustav. Kako bi to učinili potrebno je prethodno opisati koncept organizacije ribarske mreže kao i mogućnosti podržavanja takvog koncepta informacijskom tehnologijom. Riječ je o konceptu koji pokušava iskoristiti najbolje od dvaju poznatih koncepata iz organizacijske teorije, hijerarhije i heterarhije odnosno mrežne strukture. Ako promatramo ribarsku mrežu na obali ona se čini potpuno heterarhijskom, svi su čvorovi istovjetni i na jednakoj razini. No primimo li jedan čvor i uzdignemo ga dinamički oko njega nastaje hijerarhija pri čemu je odabrani čvor na vrhu. Primimo li drugi nastaje druga itd. Na taj način dinamički možemo stvarati nove i uništavati stare hijerarhije. Postavlja se pitanje kako podržati takav koncept informacijskom tehnologijom. Pretpostavimo da imamo sustav na kojem se vodi niz projekata neke organizacije (ili općenito nekog socijalnog sustava) pri čemu svaki projekt ima svoj vlastiti autopoietični semantički wiki sustav. Moglo bi se reći da svaki projekt definira svojevrsnu aplikacijsku domenu. Sama funkcionalnost tog sustava u ovom trenutku nam nije bitna, nego nam je bitan mehanizam kojim ćemo pronaći najadakvatniju osobu za pojedini projekt koja se svojim znanjima i sposobnostima ističe te time postaje vođa. Kako bi objasnili taj mehanizam potrebno je objasniti PageRank algoritam kojeg koristi poznata tražilica Google pri rangiranju stranica koje se pretražuju. Algoritam analizira web stranice brojeći ulazne i izlazne veze svake stranice. Svaka veza koju neka stranica ima prema nekoj drugoj stranici smatra se glasom potpore te stranice za stranicu na koju pokazuje. Sve se stranice inicijalno postavljaju na određeni rank koji je jednak 1/N pri čemu je N broj stranica koje se analiziraju. Ako neka stranica kojim slučajem pokazuje na više stranica tada se njezin glas dijeli tako da svaka stranica dobiva n-ti dio njezinoga glasa (ako je n broj stranica na koje stranica pokazuje). Sada se do određene preciznosti analizira tako postavljena mreža stranica zbrajanjem ulaznih veza svake stranice i prosljeđivanjem novih vrijednosti na druge stranice. Na taj način dobije se rank za svaku stranicu, ta što je on veći to ta stranica ima veću "potporu" drugih stranica. Taj se rank može nazvati i vjerojatnošću kojom će neki korisnik nasumice obilazeći stranice u zadanoj mreži odabrati upravo zadanu stranicu. Page rank mreža ustvari predstavlja Markovljev lanac u kojem su stranice stanja, a tranzicije (koje su sve jednako vjerojatne) veze između tih stranica. Postavimo sad taj algoritam u kontekst jedne socijalne mreže, dakle mreže ljudi, odnosno konkretno mreže članova nekog projekta ili aplikacijske domene. Dajemo svim članovima projekta mogućnost da glasuju za druge korisnike za koje smatraju da su najadekvatniji za vođu projekta. Ako sada glasove promatramo kao veze na druge stranice tada primjenom PageRank algoritma dinamički dobivamo hijerarhiju članova na određenom projektu. Uvišestručavanjem ovog algoritma (stoga i više različitih projekata) u stvari podržavamo koncept ribarske mreže. PageRank algoritam ima još jednu zanimljivu odliku koju ćemo primijeniti u daljnjem izlaganju. Naime, zbroj svih rankova svih čvorova u mreži je jednak 1 što je dakako korisno u kontekstu teorije vjerojatnosti. Vratimo se sada na istinitost pojedinih informacija u autopoietičnom semantičkom wikiju. Pretpostavimo da je svaka oznaka koju neki korisnik postavi ponderirana njegovim rankom. Ovakav je ponder opravdan jer rank na neki način iskazuje uvjerenje drugih članova da će dotični član učiniti pravu stvar, što lako možemo povezati s definicijom znanja: "Znanje je istinito vjerovanje". Oznake se akumuliraju, dakle svaka se oznaka može postaviti i više puta od različitih članova. Zbrajanjem pondera dobivamo vjerojatnost koja iskazuje uvjerenje članova projekta da je informacija točna. Sada kad imamo brojčani iznos vjerojatnosti možemo i logički formalizirati znanje u tako dinamički kreiranoj ontologiji. Jasno je da ontologiju možemo opisati nekim od jezika, za ontologije (npr. F-Logika - engl. frame logic, f-logic, Deskripcijska Logika - engl. description logic) pri čemu se na ovom mjestu odlučujemo za logiku temeljenu na okvirima odnosno F-Logiku. Potrebno je za odabrani jezik izvesti shemu anotacije vjerojatnosti što će biti učinjeno u radu. No, što je u slučaju ako zaključke želimo izvoditi iz više različitih ontologija, što je opravdano pitanje. Naime, ako kao što smo pretpostavili imamo niz projekata na kojima se dinamički stvaraju ontologije tada je visoka vjerojatnost da će nam ponekad biti potrebno znanje iz više različitih područja. Primjerice, recimo da se jedan projekt bavi vinima, drugi receptima i treći gastronomskom ponudom nekog područja. Vrlo jednostavno može se dogoditi da netko postavi upit "U kojem restoranu mogu popiti vino koje najbolje ide uz određenu vrstu ribe, a da pri tome ne platim više od 200 kn?" Agent koji pokušava odgovoriti na to pitanje mora prvo pronaći nazive recepata koji sadrže tu određenu vrstu ribe, zatim mora pronaći vina koja idu uz navedene recepte i na kraju pretražiti restorane koji neku od kombinacija imaju u svojoj gastronomskoj ponudi uz odgovarajuću cijenu. Za spajanje različitih izvora znanja postoji princip amalgamacije izvora znanja. U radu bi se taj koncept pokušao primijeniti na ovako načinjen sustav ponderiranjem vjerojatnosti pojedinih izraza s izvedenicom broja članova na pojedinom projektu. U ovom radu izvedena je formalizacija koja povezuje wiki sustave, semantički web, mrežne usluge, društveno označavavanje i socijalne mreže. Uz to opisan je i jedan jezik iz koji je nazvan Niklas (prema poznatom Niklasu Luhmanu koji je prvi uveo pojam autopoiesisa u društvene znanosti). Konkretno, istražene su mogućnosti primjene dobro formaliziranih koncepata iz semantičkog weba i semantičkih mrežnih usluga u autopoietičnom kontekstu wiki sustava uz pripomoć društvenog označavanja i socijalnih mreža kao što je prethodno opisano. Prvo su objašnjeni i formalizirani jezici za (obične) wiki sustave. U tom kontekstu bilo je potrebno opisati niz formalizacija sintakse koje se u takvim jezicima koriste poput hiperveza, slika i raznih drugih dodataka, poglavlja, formatiranja teksta, tablica, varijabli i predložaka. Nakon formalizacije jezika za wiki sustave opisani su jezici za semantičke wiki sustave koji su određeno proširenje prethodno opisanih jezika. U tu svrhu bilo je potrebno opisati i formalizirati sintaksu i konkretno koncepte poput atributa i relacija, konverzija, semantičkih predložaka i mrežnih usluga. Pri tome se koristila logika, temeljena na okvirima (F-logika) kao jezik za formalizaciju. Na kraju su semantički wiki sustavi stavljeni u autopoietični kontekst. Bilo je potrebno izvesti anotaciju vjerojatnosti na prethodno definirane jezike obzirom na socijalnu mrežu kao i amalgamacijsku shemu kako bi se omogućila integracija izvora znanja. Na kraju je prikazan niz primjera mogućih autopoietičnih aplikacija kako bi se poduprla teza o korisnosti prethodno izvedene formalizacije. Najvažniji primjer jest konstrukcija autopoietičnog sustava za sigurnost osobnih računala. Osnovna ideja je izgraditi autopoietični semantički wiki sustav o osnovnim prijetnjama osobnim računalima (poznatih pogrešaka) te ih povezati s potrebnim zakrpama. Na taj način bi se omogućila svojevrsna baza znanja o prijetnjama i rješenjima te time i razvoj aplikacija za korištenje takve baze. Uz navedeni prikazani su i sustav za autopoietičnu znanstvenu konferenciju ili časopis te autopoietični sustav za upravljanje znanjem u organizaciji. Glavni cilj ovog istraživanja bio je na jednom mjestu ukazati na teoriju i primjenu autopoiesisa u informacijskim znanostima s posebnim naglaskom na korisnost drukčijeg pristupa semantičkim wiki sustavima. Htjelo se pokazati da su wiki sustavi u načelu autopoietični zbog svoje jednostavnosti korištenja od strane društvenog sustava koji ih okružuje, a ta se jednostavnost gubi uvođenjem kompleksnih semantičkih tehnologija. Svojevrsnim skrivanjem semantičkih tehnologija u pozadinu sustava te uvođenjem drugih društvenih tehnologija poput društvenog označavanja i društvenih mreža pokušao se dokinuti taj jaz između semantičkih tehnologija i wiki sustava. Hipoteze ovog istraživanja, koje su u radu i potvrđene, bile su sljedeće: HIPOTEZA 1. Na temelju formalizacije jezika, za wiki sustave i jezika za semantičke wiki sustave te uvođenja koncepta organizacije ribarske mreže moguće je izvesti anotacijsku shemu vjerojatnosti u takve jezike po uzoru na druge logičke programske jezike. Anotacijska shema izvedena je uz pomoć sintaske logike temeljene na okvirima. HIPOTEZA 2. Na temelju sheme za anotaciju vjerojatnosti u jezike za semantičke wiki sustave te na temelju uvođenja analize društvenih mreža u wiki sustave i semantičke wiki sustave moguće je izvesti amalgamacijsku shemu za takve jezike po uzoru na druge logičke programske jezike. Amalgamaeijska shema izvedena je uz pomoć integracije društvenih mreža. HIPOTEZA 3. Na temelju sheme za anotaciju vjerojatnosti i sheme za amalgamaciju moguće je izvesti novu vrstu jezika za autopoietične semantičke wiki sustave. Pri tome je formalizirana sintaksa i semantika novog jezika koji je svojevrsna kombinacija anotirane i amalgamirane logike temeljene na okvirima i prikaznih jezika za wiki sustave. Iz navedenog jasno je da se znanstveni doprinos ovog rada sastoji od eksplicitne formalizacije (običnih) wiki sustava, formalizacije jezika za semantičke wiki sustave, uvođenja semantičkih mrežnih usluga u semantičke wiki sustave te uvođenja objektno orijentiranog pristupa u formalizaciju jezika za semantičke wiki sustave. Osnovni doprinos ogledava se u razvoju novog jezika za autopoietične semantičke wiki sustave uvođenjem koncepata dobivenih iz društvenog označavanja i analizom socijalnih mreža odnosno konkretno uvođenjem anotacije tako dobivenih vjerojatnosti i odgovarajuće amalgamacijske sheme te na kraju primjene koncepta autopoiesisa u kontekstu informacijskih sustava. Uz navedeno opisana je jedna implementacija takvog jezika utjelovljena u jeziku niKlas. Iz društvene perspektive otvara se čitav niz mogućnosti za razvoj novih vrsta aplikacija temeljenih na podržavanju autopoiesisa društvenog sustava. Naime, krajnji proizvod tj. aplikacija TAOPIS koja podržava autopoietične semantičke wiki sustave razvija se prema načelima paradigme otvorenog koda i dana je zajednici na besplatno korištenje